Књижевне новине

VINJETE IZRADIO . EMIR DRAGULJ

lice Urse prikazuje s vrlo izražajnom figurom i držanjem, i Drago Mitrović kao staloženi i smireni ali već iscrpljeni morski vuk Ive Veli,

2 OBBM elementarna Pavluša žrtvuje i ljubav i MOT.

*

Mala scena HNK, za razliku od velike scene, pronalazi postepeno svoj repertoar kratkih, atraktivnih i ponekad aktuelnih komornih djela, u koji se dobro uklapa i jednočinka Arthura Millera „Slučaj u Vichyju“. Iako pisana bez većih dramskih pretenzija, to je oštra i humana psihološka projekcija grupe različitih likova skuplienih u rasističkoj raciji pred zvjer skim licem hitlerovske prijetnje „uništenjem. TI danas opet sugestivno govori o omečovječenju, o konformizmu koje rađa zlo i zločin, o plemenifoj žrtvi čovjeka pod fašističkim terorom, kao upozorenje, kao poziv na budnost. Dramaturški građena na dinamičkom rastu dijaloga i Ssuprotštavljenih dilema u napetoj almosferi

DRAMSKI VAL I SCENSRA OSERA

MKAZALIŠNO PISWIO IZ ZAGRERBA

POSLIJE DUŽE OSEKE dolazi u hrvatskoj dramaturgiji opet đo vala novih domaćih drama. Tako še uz već izvedenu „Juliju“ Ivice Ivanca i Matkovićevu „Ranjenu pticu“, te tz još dva djela koja su u pripremi, sada pojavila, nakon višegodišnjeg čekanja na izvedbu u Zagrebačkom dramskom kazalištu, i nova drama Mirjane Matić-Hale „Veliki val“. Poznata kao suptilna mnovelistkinja elementar-

· nih strasti i kao autor „Teških sjena“, drame

potlačene žene iz muslimanske sredine, Mirjana Matić-Halle ostala je i u novoj drami vjerna svojoj osnovnoj literarnoj preokupaci= ji — Psihološkom problemu žene kao individđualnog i društvenog bića, uhvaćenog u okove vanjskih, patrijarhalnih ograničenja i predrasuda, te umutrašnjih, emotivnih strasti ženskog temperamenta, u iskonskoj težnji za pravom ljubavi i za punim, slobodnim životom. Ona šivot žene izjednačuje sa ljubavlju, i to je taji veliki val. koji njezinu junakinju, pomalo idealiziranu Pavlušu, svu ispunja, đa bi je poslile krize očajanja utopio i svu štopio # Velikim valom mora, kao simboličnim pttaele= mentom života i smrti. Taj snažan motiv. dostojan velike trageđije, ali i često pitko iškorišćen, uspjela je autorica izdići iz bamalmne melodramske sgentimentalnosti ili previše patetične simbolike, đo istimski poetskog realizma tipične stvarnosti našeg: dalmatinskog ambijenta i sudbina primorskih žena. Uz taj osnovni motiv naročito ie zanimljivo razrađen paralel-

„ni problem psiholoških odnosa prema Pavluši

i,moralnih dilema mladog seoskog popa.

Iako građena po starinskim dramaturškim 'rakonima psihološkog realizma, to je punoTovna počtska drama snažne emotivnosti | su'gestivnog scenskog izraza. koiu osobito odlikuje jedar, jezgrovit i muetaforički bogat dijalog. Često tek nekoliko sažetih rečenica dočaravaju i plastično ofkrivaju psihološke profile Dbojedinih likova, izvanredno pogođenu atmosferu ambijenta ili dramaftsku napetost radnje. Pogrešno proglašena folklomom dramom, fo je drama naših tipičnih primorskih mjesta, sva utopliena u atmosferu Mediterana i u poetsku simboliku brutalne i krute životne stvarnosti, kao i drame Garcia Lorce, s kojima ima neku daleku srođnost i po mofivima i po stilskom izrazu. Dramaturški cjelovita i koherentna u dobrom tradicionalnom stilu, ova drama ipak nije ujednačena u svima djelovima. niti je bez balasta nekih prizora i likova. Takav je simbolično umetnuti lik slijepca prosjaka, koji se ma kraju pojavliuje previše nametljivo i mističemo, upravo u času smrti Bake i pređ samoubistvo Pavluše. Prvi je dio teksta dosta razvučen, a redoslijed situacija ponekad šablomški wagomilan, što ostavlja đojam donekle tražene konstrukcije sličnih scena i bostepeno namješteno gradiranih odnosa svih mještana prema Pavluši — kao izdvojenom liku i subjektivnom društveno moralnom problemu zaosta-

le patrijarhalne sređine dalmatinsškog sela. No

to su pretežno dramafursko-tehnički hedostaci, koje i sama autorica, a osobito invenciozniji režiser, mogu donekle ukloniti prikladnim kraćenjima i sažimanjem prizora.

Međutim, mladi režiser Davor Mladinov kao da je previše poštovao slovo teksta, iako je očito u scenskom tumačenju želio da ide svojim putovima, razvlačeći igru s đugim pauza-

ma i bez potrebnog tempa, osobito u prvom dijelu. Gradđeći predstavu na realističkom šaržiranju prizora i uloga, on je ipak uspjelo zacrtao s oštrim kontrastima niz veoma tipičnih dalmatinških likova. Ali je pokazao priličnu nesigurnost i ponekad nespretnost u mizanscenskoj postavi i uzajamnim scenskim odnosima glumaca. Verujući možda da je to moderno, postavljao je osobito Pavlušu okrenutu leđima prema publici upravo u Važnim dramatskim monolozima ili emotivnim fremucima, kađa je ne samo glas (koji se bonekađ nije jasno čuo) nego i liće glumice trebalo publici da iskaže nabujalost dilema i osjećaja. Neva Rošić ostvarila je teški lik Pavluše s gustim koloritom izvaza, &li nejednakom Rkrivuljom glume i još neđeovoljno Kristaliziranom psihološkom suštinom. Dok je u prvom dijelu previše tvrda i ponekađ usiljena i u nasilnoj ozbiljnosti i u raspuštenoj razigranošti, u drugom đijelu pređstave osvaja sve više sponfanošću i dubinom iskreno izraženih emocija. Od brojnih nijansiraho remlistički ostvarenih uloga izdvajaju se vjera Žagar-Nardell, koja lik zlobne usidje-

KMKOWIE MT AM

iščekivanja prozivke smrti, ta drama Traži od režije i glumaca maksimalnu koncentraciju na

riječ, ma nijansirano i potentnije naglašavanje stravičnog smisla njezinog emotivnog užarehja. Režiser Petar Šarčević uspio je da ostvari đra-

matsku napetost takve sftravične atlmoslere iščekivanja u predsoblju nacističke policije više vanjskim sređstvima postave i držanja glumaca, dok je riječ često prigušena, ponekad i do nerazumljivosti, i u napregnutijim, nabujalo izražajnijim prizorima. Veliki broj samo muških glumaca (osobito Ivo Serdar, Joža Gregorim, Franjo Fruk i Jovan Ličina) prikazao je tipski plastično profilirane likove sa suzdržanom, emotivno proživljenhom igrom.

UO konzervativno ukrućenom kazališnom životu Zagreba, koji obilježava pretežno konvencionalni stil i dosta sličan, šablonizirani reper-

toar glavnih zagrebačkih kazališta, jedino OoSvieženje u koncepciji, stilu i traženju novih, aktuelnih tekstova pređstavlja nastojanje Komome pozornice Studeniskog centra. Poslije Bulatovićeva „Budilnika“, Schisgalovih „Dak-

SMUTN.JE

XI oK. Uw POTRAZI ža senzacijama, deo naše štampe lovi i književničke nesuglasice i podvlači naša prepiranja, dok o suštini i društvenom značenju maših poduhvata govori i nedovolino i netačno. Sa titogradskog Kongresa književnika, na primer, neki su zabeležili samo trzav'ce oko izbora savezne Uprave, a prećutali su dvodnevni, argumentovani i ozbilimi razgovor o položaju

pišaca i nerešenim pitanimma od kojih zavisi dalji razvoj književnog stvaralaštva u Jugošlaviji. Neki listovi slično su dočekali i Vanredni

kongres Saveza književnika, u Beogradu. Zabeleženi su govori izvesnih mlađih pisaca koji nisu bili delegati

vom Statutu Saveza književnika, uz priželikivanje đa se bokušaj razbijanja Saveza nastavi, kao da je oh u interesu naše kuliure, Idući za Ćosićem i Davičom, koji su istupili iz Saveza, novosadska „Polja“ pisala su o Vanrednnem kongresu dva puta, ističući od svega to da ie Konsreš održan u „bolupraznoj dvorani Doma sindikata“ ( ova dvorana ima dva puta više mesta nego što je za Kongres birano delegata), Tvrđilo se da smo ha Kongresu glasali „neuobičaj”nim postupkom, ptozivkom po republikama“. mađa je ovo bilo jednoglasno dogovoreno, da bi se uprostilo i ubrzalo glasanje. Sa podsmehom se ističe đa radno predsedništvo ničim nije povređilo „pređd-

modernoj lirici

Jer ako bi taj pokret na iraclonalan način budio izgled života, om bi svojom dostofanstvenom sporušću (iz istih razloga kao malopre) stvarao utisak mečeg groznog, što bi, kako je već spomenulo, d ugi elementi još pojačavali. Ti novinski otpaci daiu nam He samo predstavu nečeg živog, nego i gBracioznilu distojanstvenost jednog na izvestan način zađovoljno& | ispunjenog života.1 to u trenutku u kome je čovečanstvo uništeno: čovek znači manje od delića hartije, nj.80V život je samo kratak i bezvređan odsek u istoriji. 8aberimo rezultat svog istraživanja: poslednja scema filma je duboko ganula posetioca bioskopa, saoštava mu se jedan patetičan potre&, Logični fundam~nt.fe MZbuđenosti he prođire đa njegove svesti, ali jasno \abi+ ja na viđeln psihološka araliza koja prevazilazi grBnice estetshoga, Kao uzrok emocije i kao njena prelogična baza, tai temelj] mora pre nje «da buđe tu, kao logična veza koja analitičkim putem proizlazi iz emocije, ali a posteriori, Upravo to smo pokušali đa dokažemo i kod Lorkinog stiha.

LOGIGNA SUGESTIJA,

A sad možemo preći ma logičnu sšugesliju. Uprkos izvesne ne{ačnosii mi smao <e odlučili za ovai fermin, jer nam daii posiski melodđ ne sue-riše više prelogične nego prave Ppoimove, koji u pesmi, đođuše, nipošto neće biti izgovo-

KNJIŽEVNE NOVINE

reni, ali će zato biti formulisani u svesti čitaočevoj. U iracionalnoj sugesliji, naprotiv, sivar stoji upravo rbrnuio: iz pesme se izos'avljaju me samo reči. Ono prećutano ne dosp»va čak ni do svesti čitaoca. koji pri lekiiri zopaž*a samo emneiju. a ni u kom slučaju njen prelog:čni skelet, što iskliučivo jednom, s umetničkog stanovišta nepoirebnom,. operncijlom može rzsčima đa buđe ponnvlieno i {ime za log:ku. po'puno priđobijeno. U pojmnvnoj sugestiji je, dakle, baš suprotan slučnj. Svest odmah prima nng0Ovešteni pojam, A kad je jednom preooznnt kao takav, ondn dolazi i do estetske emocije. Reč je, dakle, o dva suprofna fenomena: kod joednoB emneiia preihodi formirmniu poima, koje se ne odieravn čak ni za vreme Živolnm, nego kasnije pri kritičnom istraživaniu čilmlač"os Dbosfupka; dok kođ drusog prvo dolazi obrt poima, koji sa 6vnie sfrane nnjnre đeluie kno iza»ivaž osećanja, Uzmimće primet iz dela iednmop drwsog saVTćmenes eičara: Horhe Gilj=ma. U če'vrtom iždanju miegove CAntlco figuriše jedna od naibolilh s<veđbenih pessma na šŠpomsknm jeziku. Pesnik u»ima svađbu za povođ đa bi, nam pređ oši iznen kompteflnu «liku «veta, celo «hvatanie Živefa. U frećem delu (mladenci pravo prisftunpnju oltaru radđi venžania) čilamo ove stihove?: Hazardđeri, stavljaju mnogo

na Kongresu, a sve drugo nije ni, · pomenuto. S emalovažavanjem je pisano o no

wnika Jugoslavije

stavničku obazrivost bratskih delegacija“. Pominjani su „falsifikati i kuloarska pribiranja glasova“, Podsmevalo se jeđnoglasnosti udruženja i društava pisaća u izglasavanju novog Statuta, mada bi ova jednoglasnost mogla da posluži i kao botvrđa da novi Statut nije dohesen slučajno.

Najđalje je otišao Živan Milisavac, koji u „Poljima“ napađa i Kongres i Statut, kao da smo maltene ugrozili Jugoslaviju. Ponavljajući Mihizov prigovor da je Statut konfeđeralistički (za razliku od Milisavca, Mihiz je glasao za Statut), oh tvrdi da je Savez „razbijen“, da je njime „načinjena čitava zbrka“, da on „ozakoniuje medemoktatsko upravljanje“, da po njemu, tobože, „nije moguće udruživanje istomišljenika iz ražnih republika“, đa delegati „nisu bili blagovremeno upoznati sa predloženim Statutom“, i da je viđeo „kako su pridobijani članovi da se izjasne za Statut“ (docnije tvrdi obmuto: đa je „Statut primljen još pre Kongresa, skoro jednoglasno“). |

Suprofstavljajući ovako svoje želje jasno izraženoj solidarnosti udruženja i društava, „Polja“ i neki pisci pokazuju da ne poznaju ni stari ni novi Statut, i da im i nije stalo do toga. Jer da im je stalo do toga, mogli su već u prvom članu starog Statuta đa pročitaju da je Savez književnika i ranije zasnivan na save”u udru'Šenja i društava, Ranije smo imali Kowgres,

sada imamo Skupštinu Saveza. Ranije smo imali

u igru. Idu tako srećni Koliko uzdržljiivosti imau njihovom gustom ćutanju! /Kako su tihi. Saučesnici. Venčani./ Obređ. možda sve do tamiana.

Pokušaimo da bosmatramo poslednji stih izbliza. Kako on snažno deluje svojim štedljivim. jezgrovitim i zbilenim izržavaniem! Te četiri skromne reči ( Možda, sve da ismiana“) posreduju nam šarenu me*anvinu ideja, čije detalijynno kaivenie bi iziskivalo mnmnoo više prostora. U opširnoji formi bi io otprilike ovako glasilo: „Sklapanje braka je fnko znečainmn i važan dognđai., da sve šfo ie s njim u vezi, pa čak i omo naisnolinije, slučajno i ceremnnijslno, posfaie supstanca. budi se za sopstveni život, dobija mogućnost da postane sušžtinskoć. U pesmi neizgovorenm nego samn nnzoveštena, ova kompleksna smismona gr»đevina dospeva

. tako u sinfenfičnni formi u nmžu <vest, gde do-

biia oblik veči, gđe se formnliše, Tek posle toga nastaje nripadniućua emonciia. kota ie sekumrarna u odnosu ma logično mnoimennšje. To dđokan>»ivati iedva da je pnfrebno više, Akn (Cil:enov Stih me biema rmaewmeli w omieemoi <init»ičnoj formi, onda pri feme me bismo moefli mištn ni osetiti, Na emneiiu wiiže mrava •hvat"mie Dpnjmeova kao fokavih, Rolika ipm= m ove i iracionhime šugesfile me bi mogla biti jasmijar u ovoj đrugoj se nagovešteni pojmovi niti perau —— t ·

% Jugađores, arrlesgan: gozosos/ Cušđnto supu“ esto em su .silencio denso!/ Tan callados, tan cdmpllces, guč espos08!/ Ceremonia. Posible, hasta el incienso.

tilogra{a"* i „Tigra“, i Genetova „Balkona“ sada su glumci, što se slobodno okupljaju oko te scene, izveli suvremenu satiru češkog drama-

tičara Vaclava Havela „Drugarsko veče“. Razobličujući na joneskovski način prazninu i automatizam parolaške fraze i svemoćnu nemoć birokracije, taj je vrijedan scenski tekst ipak previše okrenut formi i glasovno-izražajnim ekshibicijama, gubeći zato ponekad jasni nit unutrašnjeg smisla aktuelnog društvenog ogledala i dublju moralnu podlogu jedne kritički sveobuhvatnije satiričke persiflaže. Taj privlačan, veoma aktuelan i duhovit scenski materijal, s izvanredno pregnantnim i jezički efektnim satiričkim paradoksima (koje je Uspjelo preveo Borislav Mrkšić), donekle je nedovoljno proporcionalno komponiran, ali je O50bito zahvalan za raziličite mogućnosti stilskog pristupa i režije i glume. Režiser Nikola Petrović, sa već provjerenim izrazitim sklonostima za satiru, odlučio se na krajinju grotesku, gotovo farsu, u kojoj su ljudi postali predmeti igre, poslagani po sceni u različitim varijantama, kao igraće karte ili šareni kartoni izrezanih karikatura. Bilo je to možđa najlakše ali i za gledalište najefekinije scensko razrešenje takvog zahvalnog satiričkog teksta. Ali se zato satipna gotovo iscrpla na gestu i gegu ili u praznoj blagoglagoljivosti činovničkog jezika i mentaliteta, ograničivši se na pretežno dobroćudnu lakrdđiju i gubeći dublju životnu potku

- opčeljudske gorko=smiješne persiflaže svih izo-

pačavanja vlasti, karijerizma i malograđan= skog štreberstva, Glumci su svoje likove tumačili izvanredno plastično i dinamično, očito uživajući i sami u tom razgibanom ritmu i stiTu igre, osobito Ivo Serdar, Ljudevit Galic, Semka Sokolović i Krešimir Zidarić (donekle preforsirana glasa i preširoke geste), kao i vrlo igražajne mlade studentice glume Neđa Mamilović i Inge Apelt.

Vlado Mađarević

Upravu, sađa imano Koorđinacioni odbor. Ranije smo imali Tzvršni odbor, sađa imamo S>kretarijat. Svi osnovni organi Saveza zadržani su i u novom Statutu, samo sa izmenjenim imenima, sa donekle promenjenim pravima i, što je narwito važno, sa novim hačihom izbora i glasanja: izbegnuta je (ranija) anarhija, grupnašenje, preglašavahje, pa i međunacionalne trzavice, a izražena puna jednakost i soliđarnost udru– ženja i društava, kao i njihova ravnopravnost prilikom glasania. Dopuštena je i mogućnost premeštanja sedišta Saveza (ako se za to ukaže potreba i postighe saglasnost). Sve promene u Statutu plod su žajedničkog dognv”ranja društava i udruženja. Dogovor je, dakle, jedan od glavnih principa novog Statuta. On predstavlja povelju našeg međurepubličkog dogovaranja i okvir dobrovoline, nenametnute, iskrene sarađdnje jugoslovenskih pisaca. Neopravdan #* prigovor da novi Statut ozakonjuje zatvaranje u repbubličke okvire, je? se nilme područie mrđurepubličke kniiževne saradđnie stvarmo pr"š'ruje, a ova saradnja postaje briga ne samo Saveza književnika, nego i svih društava i udruženja. Posle svega, možemo da se upitamo: knme i zbog čega smeta ova međurepubličkan solidarnost? Da njome nisu ugrožene nečije bon”pattističke, „„estetsko-afinitetske“, monomolističke i aristokratske težnje razmaženih poiedinaca koji. poput Marka Ristića, iavnn prinaju da nemaju pojma šta še đešava u našoi kniiževničkoj organizaciji, ali vole đa joi daju lekcile i da joj sude. koristeći priliku da. čak i u osnovnim Dpitanjima našeg poziva i naše profesionalne organizacije, uvek okrenu leđa svojim drugovima?

Mladen Oljača

cipiraju niti razumeju; „Kvritička „ocenjivačica snaga je emociju probuđila pre formalnog sređivanja pnimova, ; U ovako opšimu analizu sugestije upustio sam se zato što je smatram centts'lnim i najznačajnijim femomenem moderne pezije. Nije li pri tome reč ioš o jednoi reteričkoj maistoriji među mnogima, kojima ie ta rako izraženo inđiviđunlistička epoha obneafila liriku? Apsolufno ne. Mnogo više je u pitaniu še?na tevolucija, koja duboko zađire i ne zastaie čak ni pređ funđamentima: sam painm umetnosti se promenio. Tehnika imolikncišie (ili sueestija) više je nego samo posledica tog prevrata: oma otelovliuie formu, u kojoj tni novi poiam umetnosfti nalazi svaie mesfo za tmnloženje. Pr-kviušamo li sađ da Mlasifikojemo tipične woetične postupke {og drugwof perinđa, sasnnć=mon da svi omi na svoj način odgovarniu ij estelici dahnutog šaoutavog tona, Uvek su io jako različite varijacije iracionalne ili logične suPestije. 7

Karlos Bousonjo, rođen 199. u Boalu hod Oviđea, profesor kniiževnosti Mađtidstoš univerziteta, spada među najiznačainiie liričare damanšnjice. Jeđan njegov svezmk pesama (.Pređor sivnrnošili") postao le bestseler u Španii. Među naučne publiknrıje Bousonlove spađa knjiga „Teoria đe la ewpresi0n poćtica“ (Teorija poelskog izraza).

Preveo Aleksandar Popović 9

A U 9 Ce. 7