Књижевне новине

S _———"

ab. ŽAK opao :- a. RA KRAO JE E Pie

~ —

be

S a e Na a

O

DUĆI DAN, njegova žena vraća se, još

veselija, iz Londona. Mađame Panova us-

pela je da joj proda dve večernje haljine i dala joj je 50 funti. Obećava, đa će i ostale večemje haljine njegove žene prođati i da će joj, svakako, dati, još sto, sto-pedeset, funti. Večemje haljine kupovale su se, i plaćale dobro, posle rata, u Londonu. I one, koje su se kupovale ispod ruke.

Sirota žena se sad, često, smeje, a posle tako dugog očaja, puna je i nade. Viče kao dete: Šta da ti kupim, Nikolaj, kaži, šta da ti kupim? To ponavlja skakućući po kući.

Otkađ je odsekla kosu, čini se mlađa, zdravija, a mnogo je lepša. Često hoće da ga zagrli. Uveče se, očigledno, nudi. | Njen muž, međutim, pognuo je glavu, kao đa su mu sve večernje haljine, u Londonu, prostrte, i bačene, na glavu, pa jedva čuje i jedva vidi, Kako je to čudna varoš, — London, — misli. Večemnje haljine igraju u toj varoši, u svakoj glavi. A gladni se šetaju po krovovima te varoši i sahranjuju u, naročita, daleka, groblja, jer mema za njih niko, čak ni krematorijum, da plati. Obžkud da večernje haljine mogu da ulaze u život ljudi, kao što bi se mrtvaci vraćali, kroz zatvorena vrata, na kući, kad bi mogli. Koliko stanovnika ima London, koliko večernjih haljina kupi?

Pošto njegova žena ponavlja svoje pitanje, šta da mu kupi, pa ga ljubi, on, u neđoumici, snužđen, počinje, ni sam ne zna zašto, da priča da je čitao jednog, engleskog pesnika, u podzemnoj železnici, koji je, kao i on, učestvovao u prvom svetskom ratu, pa ga zafo voli. Taj Englez je pisao, da su perfektni atributi Engleske, da sat, na crkvenom tomju, stoji, a da čaja ima u kući. I međa ma stolu. Neka mu dakle kupi, sutra, malo meda, kad baš hoće da mu nešto kupi, — engleskog međa, koji je jeo u detinjstvu, u očevoj kući, kad mu je otac išao da prisustvuje &eednicama, u Dumi. Pravog, engleskog, meda.

Sad kad imaju vatre u ognjištu, i mleka na stolu, i za mače, svi će, pa i on, biti zadovoljni. To veče su dakle svi bili u kući srećni.

Čovek onda, iznenada, mršti se i saginje glavu, setivši se, da on, sad, više ništa ne do prinosi, u kući, i, da, od Žženine zarađe, živi. Neveseo je i svaki čas ćuti, Pada mu na pamet da bi, možda, i on mogao da proda svoja večemja odela, koja je, prvih dama, kađ su došli u London, — pa su obilazili poslanstva, sa princem Volkonskim, — morao da nabavi. Da ih vide u staroj, ruskoj, uniformi, nisu hteli.

Nastaje zabim gnjuranje u sanduke ispod kreveta, gđe drže odela, pa se žurno vade stvari i ređaju po postelji. Na vrhu, u kožnoj futroli su večernji šeširi.

U tom bivšem svetu, u Londonu, ı koji su došli, ti visoki, tvrdi, crmi, svileni, šeširi, bili su, neophodni. Englezi takve šešire nose i ma ulici, a zovu ih: top hat. Nosili su jih i ma trkama. Samo što su tađa sivi kao golubovi.

Smešno je samo to, što su takve šešire nosili, i poslužitelji u bankama, raznosači, a smešno je i to, što se mogu, bud zašta, iznajmiti, u radnjama koje su baš zato i stvorene u Londonu. Iznošeni, ti šeširi su se bacali, i pojavljivali u sirotinji Londona, a kađ su se prođavali imali su nisku cenu. Shilling-dva, tri.

Bivši kapetan, u štabu Denikina, znao.

to nije

s Ul nadi, dđa će i on, nešto, kad večemja

odela proda, doprineti, čovek se smeši, kao dete, kad zaspi. Računa koliko li može dobiti, kad sve to proda? Zatim, tiho, počinje da se kikoče, kao luda.

Žena ga začuđeno, i zabrinuto, posmatra.

On onda stavlja taj večemji, svileni, šešir, na glavu i staje pred ogledalo. Kosa mu je razbarušena, i, na slepoočnicama, počela da sedi. Sa tim šeširom na glavi, neobučen, u ofucanom, sobnom, ruskom, halatu, liči na skitnicu, vagabunda, i prosjaka. Nešto mrmlja.

Šta kažeš?

Kažem, da bi se smejali, u Moskvi, da neko može ovakvog da me, sad, vidi, Znaš Nađa, onaj niz portreta, autoportreta, Rembranta, koje smo po raznim muzejima videli, jedan je od najludjin, doživljaja, koje smo imali. Te promene na Rembrantovom licu, pa i na mom licu, na svakom ljudskom licu, najluđa su muetamorfoza, koja se može doživeti. Oči postaju oči konja, mačaka, žaba, rupe, sline, šupljine, mosevi krompiri, repe, a podvaljci više, kao prasci, krmači, lepinje., Nema većeg slikarskog dela, od tih autoportreta Rembrantia. To je vanređan roman o životu, u zlatnoj svetlosti i boji. Kako je bio drzak, spočetka, kad drži mladu ženu na krilu. Kako je bio ohol, kad je metnuo šešir sa nojevim mperjem, na glavu. Taj flamanski veliki šešir nikad neću zabovaviti. U čiju je boju bio pomešao, prvi put, boju jesenjeg lišća. Možda je tada bio mojih godina? A vidiš li kako je snuždeno skrstio ruke, ovđe, u muzeju? Sećaš se? Lice je već podbulo. Kosa razbarušena, oči su tužne, Nos je nađuven. U pretposlednjem se već nemoćno smeška. U ovom, u Londonu, ni suza više nema. Ima samo jedna beskrajna, ljudska, tuga.

Njegova žena mu, uplašeno, kaže, da na ne treba misliti.

Sećam se da sam se, nekad, grohotom, smejao, fotografijama i dagerotipijama u albumu, porodično-knjaževskom. Čudna mi čuda, mislio sam. Umro teča. Umrla tetka. Viđeo sam i one naše, kanibalske, posledmje, fotografije, umrle sestrice u mrtvačkom sanduku, Knjaginjica Rjepnin. Sad vidim da je sve to, nehotična, glupa, fotografska, imitacija Rembramta. Roman ispisan koštunjavom rukom smrti, od kojeg, u životu ljudskom, drugog romana i nema. Metamorfoza. Znamo kako se svršava,

Niki, prestani, ne misli na to,

Gleđamo se, jednog dana, ovako, u ogledalu, . vidimo. kakve smo sve šešire nosili. SeČOŠ se Nađa? U francuskim familijama drže čitave zbirke slika, artiljerijskih narednika, pa i generala, Svi mrtvi. Na polju časti, — kažu. U stvari, na utrini prolaznosti, Neki i od prostatila. U raznim kapama, Uniformama. Na glavi sa peruškama.

Kod njegove žene, ta deklamaoija muževljeva, izaziva neko sujeverje, Kao neki strah od bogova. Neku grozu od Nečastivoga. Kaže mu da bi, zaista, bilo bolje, da sve to proda. To jest, ne, da to ne proda. Ta prodaja, De sluti na dobro. Bolje da to pokloni. Nekom siromahu ovde. Čoveku koji im donosi ugalj.

On se onda seća, da su u Londonu, SsirO- ~

masi, zaista, često, odeveni, u vrlo čudnu zbirku odeće, i obuće. Skinute sa bogatih.

Ona ga onda podseća na jedan ispad generala Dragomirova, koji je uzviknuo jednom, kad su došli u Lonđon, da bi svi oni trebalo

KNJIŽEVNE NOVINE

KPBRBG:0% PMC NH.PBZ EE A NBBHMMI INO NI BNI 200

večermiji ŠSeŠifFnaglavi

Miloš CRNJANSKI

đa se obuku, u svoje ofucane uniforme, i DOcepana odela, pa da, neobučeni, bamusavi, prođu ispod prozora Dvora, koji ih je napustio, kao što je napustio i svog mođaka, cara, Ssaveznika, Bila bi to velika sramota za Engleze,

Čovek, kože, da je general predlagao koješta. Niko nije umro u oluku, među, ruskim, carskim, emigrantima. Englezi čine šta mogu. Kad bi to učinili, policija bi ih, mirmo, pratila, a movine bi bpisale, da su to plaćenici Nemaca, sa Krima. Posle bi bili kažnjeni, blago, za pravljenje neređa. Parlamenat bi pitao, otkud u Londonu generali carskog režima, koji nije hteo da produži rat sa Nemcima i koji je izdao Englesku i Francusku, a koga je zamenila velika, demokratska Amerika? Slava Bogu. Lađy Mary bi im ponudila stan i hranu, u skloništu bogalja. A opozicija bi vikala, da su odbili, da zarade svoj nasušni hleb, svojim rukama, poštenim radom.

Njegova rezignacija zamana sirotu žetu, koja se bila tek ponađala, đa će im biti bolje. u buduće. Ona smatra da bi trebalo, da je trebalo, spočetka, nagovoriti, Sazamova, Šulgina, Volkonskog, da odu na javne zborove, i traže pomoć, za one, koji su došli iz Kerča i Odesse, posle krvavih bitaka, Imperija britanska, kaže, morala bi da se zastidi.

Zašto da se zastidi? — 3 pita, podrugljivo, muž. Pa njen nam je šef, lord Curzon, još dok smo bili u Krimu, savetovao, da se izvrši kapitulacija. Šta bi moglo mekoliko blesavih stavaca, kađ je u pitanju impenija? Uostalom, njsu Englezi krivi. Oni knjiže i saveznike, u Knjigovodstvu. Za vernost nema kKknjiženja.

Njegova žena, očajna, zbog muževljevih, glupih šala, uzvikuje onda, da bi trebalo, da se obrate Društvu za zaštitu Životinja. Možda bi se to raščulo, i pomoglo.

Možda. To je bolje. |

Po njenom mišljenju uzalud je muoljakati one na visokim položajima. Kad nisu spasli, ni cara, otkud se može očekivati, da će se zauzeti za faj svet, koji i tako, polako, izumire, od godina, rana, tuđine, boleština. Trebalo bi vikati, da engleski narod čuje.

Pa šta onda? Eto, posle toliko vremena, bio je, juče, kod Vjeržinskog, koji je dobio vest, o očevoj smrti. Nije, međutim, hteo da to saopšti onima, koji su mu došli, jer mu se ćerka

verila. Zabranio je familiji, i ćerci, samo, da”

igra. Otpevalo se samo nekoliko pesama i svi su otpevali, da Poljska još nije izginula.

On joj se kune da nije bilo larme.

Na vratima Vjeržinskovog stana, međutim, tek što je pesma zamukla, začula se lupa. Bio je jedan babac, sa gornjeg sprata. Došao je da protestuje, da je velika galama, Pitao je domačina, kome su Nemci streljali oca: ko to peva, ko se dere, i kakva je to vika? Ti znaš Vjeržinskog, Nađa. Jedan od najelegamtnijih i majučtivijih Poljaka, naročito prema ženama, Izvinjavao se, Pevali su, kaže, poljsku himmu., Ćerka mu je isprošena. To su bivši oficiri-poljskog raseljeničkog kora.

Babac mu je rekao: Ou, Poles? I see. Zatim je, odđlazeći, još nešto dodala.

Ta baba je izuzetak. Ne može se, o jednom narodu, suditi, po izuzecima, kaže mu žena. Ona, inače, nema bog zna kakvo mišljenje, o Tingleskinjama, ali u svom očaju, kao da sei za slamku hvata. A očaj je njen tim dublji, što joj muž sve to, tako mirno, priča.

On se, kaže, divi Englezima. Rusija je irebalo da nauči mnogo štošta, od Engleza. Cela je Engleska jedno veliko osiguravajuće društvo. Svi Englezi veruju samo TFmglezima. Svi TBnglezi smatraju svoje saveznike, — naročito Ruse, — izdajnicima. Engleska je vrlo patriotska, Veruje svojim novinama. A novine lažu o strancima.

Žena mu onda kaže, sa suzama u glasu: Tako se dakle završavaju tvoja velika oduševljenja, za Engleze? Tražio si da dođeš u London, sa Poljacima, kađ je London goreo, kad je oko njega bio požar svakog dana. Trčkarao si ovde i za letećim bombama. Kao da su bile orđenja. ~

Angloman mi je bio otac, Nađa, pa sam i ja sanjao o Londonu, počev od svog detinjstva. A što se tiče tih bombi, hteo sam da ih vidim iz bliza, Hteo sam da vidim mrtve, iz bliza,

"

I

D 4ALERO JE tama, daleko, u mjoj ivica i obala nema,

do groba i dublje još,

na iverju od zvezda.

Had se ševarje zagusti ma nebu

i modre magle odblude,

izoštre se bodeži i mačevi

da prođu zmije-prijateljice,

Jer zemlja prestade da bude zemlja, deset je obruča stežu,

na grlu su joj teške alke,

vam meba i oblaka se vuku,

niti ih čuje ko, miti ih iko vidi, ,

Tako je siva ova moć od gvožđa, i tako gorka ova žeđ! ;

Jara LABUD

Nijednu moć nisi hteo, da se sklonimo, iz Londona. Nećeš da se odvajaš od stanovništva Londona, za vreme bombardovanja. Ruski si oficir. Kažem ti da si mi probio glavu, ponavljajući fo. Hteo si da, sa Londonom, deliš i dobro i zlo. A toliko se Engleza sklonilo u Kanadu i Ameriku, pa nikom ništa. Prisilio si me da ostanemo u stanu, ispod kojeg je bila benzinska stanica. Zašto ih mne podsetiš, sad, na to i ne kažeš, da smo bili sa njima, u ratu?

Čovek onda odbacuje svoj crni, svileni, visoli, šešir, kao da je meki stari, razbijeni, lomac, ludaka, u kom ima rupa. A ženi kaže, blago, sedajući na postelju: Kađ se rat svrši, Nađa, niko u Londonu, ko je bio s njima, ne pita. 1

Obećava joj, međutim, da će sutra opet otići u ministarstvo, pa i kod Poljaka, đa traži posla. Ma kakvo zaposlenje. Ponavlja samo da je sve mzalud. Englezi zapošljavaju samo one, koji se pokažu „korisni“, — useful. .

Prilikom takvih, bračnih, dogovora, i prepirki, kod sipomašnog i neškolovanog sveta dolazi, često, do plača i svađa. Među tim svefom, ruskih emigranata, dolazilo je do šašavih razgovora u takvim prilikama. Do zore.

Sad kad je, prodajom svojih večernjih haljina, unela u kuću nešto novaca, sirota žena, počinje da sumnja, da je krivica što njen muž ne može da nađe zarade, do njega, a ne do drugoga. Sve dotle, ona je tog čoveka, koga je strasno volela, smatrala samo, za nesrećnog, otmenog čoveka, koji je sve pokušavao, da dođe, rađom, do movaca, i uspevao u fom, u nekoliko prestonica. Bio je učitelj igranja, crtač, bio je vratar jednog moćnog lokala, učitelj jahanja, a, sem na nešto francuskih i engleskih knjiga, na sebe nije trošio ništa. Tih dana, međutim, on joj se pričinjava, tvrdoglav, neumešan, podrugljiv, a neobuzđam u razgovoru, sa drugima. Naročito počinje da je razdražuje, svojim mavodima, iz knjiga koje čita, i, svojim glupim šalama. A očajava, kad on zastupa, — sve češće, — mišljenje, da čovek, zbog nekog drugog strada. Ja sam Cinma, rekao joj je, tog dana. Videvši kako ga ona začuđeno gleda, rekao joj je, da su jmema, i nadimci, izgovor za ubistva. Cinna je ubijen mesto jednog sasvim drugog čoveka, samo zato, što se i taj, u Rimu, zvao, Cinna.

~. wKcadoomu „žena prebacuje da, opet, govorim" iz kmjiga, čovek se smeje i kaže, da je takve

zabune bilo, i u revolucijama, pa i na Krimu, među mjima. Neki su bili Jakobinci, drugi su bili Žirondinci a bilo je i Hebertista. Katkad mu se čini, da bi ga mogli ubiti, za sve te razne nesretnike, Da je bio sve bo. Samo, — kaže joj, smejući se, — nije to uzrok što su tako nisko pali, u Londonu, i, što su najgori, među carskom emigracijom. Nego to, da je počeo da stari. A ostari se, bio čovek Dantonist, Trotzkist, rojalist.

Njegova žena mu, jetko, kaže, da se igra rečima.

Nju ne samo da razdražuje taj nov glas, kojim joj on govori od mekog vremena, nego i taj, strašni, hladni, pogled, kojim je posmatra poslednjih dana. Kad govori, crte lica su mu nepomične. A nepomične. su i te crne oči kojima nju gleda.

Iznenadni dolazak starosti, Nađa, jeđan je od hnajstrašnijih doživljaja, u životu svakog čoveka. To je moj najdublji doživljaj, od. kad sam, sa tobom, pošao iz Kerča, pre toliko godina. Dublji, nego naša nesreća, i London, i

· te leteće bombe, koje spominješ, za kojima

sam trčkarao, kao za bumbarima. Starost mi je došla podmuklo, kao neočekivana poseta, kao da je naišla u nekoj ulici, u kojoj sam se brobudio, iznenada. Bila je tesna. Iz mje nema izlaza, a na kraju nje je čekao, stajao, ubica, Bio sam bez oružja. Ja sam bio u štabu. Sećaš se, možeW,li da se setiš, kapetana Parfenova i pukovniKa Nežinčeva, — sanjao sam ih. Zvali su me. U snu. Dockan je, kažu, za ma šta. Bio ti Cezar, ili Cinna, Gve}f, ili Gibelin, starost te čeka. Rad fi se prekida. Prijatelji te posmatraju nemoćno, kao pre streljanja.

Nikolaj, — pa, svi ćemo oslfariti. Vi pravite tragikomeđiju od toga. Vi ste još mlad čoNM a je u vašim godinama mlad ovek, s

II

N AŠAO SAM te bledu i zaspalu ma dva stola

i video obam?lu,

pa bih otišao tamo u korove bez sumca,

za Tebe da nađem onu travku,

bledu i otrovnu,

da me u nevidu čuješ kada te zovem.

Jer magle blude daleko u sivi zamosmi sam,

pa se tamo igraju vyYamci,

ma gripama se pletu zvezde,

po drveću i bespuću u bezbroj lica krše p se Yuke.

Porastu tako jezera kae nebo, dojuri daleka, crma ptica, odluta tako umorna Woć.

Kao da je i ne čuje, čovek nagtavlja svoj monolog, kao da je Život proveo na pOoZOTnicCl, a ne u obesnom. svetu ruskih aristokrata i junkera. Mlađost mi se sad, Nađa, čini, — bes-

- mislena. Tako brzo prošla. Na nekom bregu,

iznađ IMKijeva, među mrascvetanim jabukama, moje svakodnevno društvo, sedi i leži u travi. Imamo i šampanja. Ko je mislio na To, šta će biti, sutra? Ko se pitao, kuda ide Rusija? Pitali smo se samo, ko, među nama, najbolje gađa, iz pištolja. Niko nije, među nama, hteo ni da pravi posete, starima. Za mene je bila najstrašnija gadđost, da idem u posetu tetki, knjeginji Obolenskij, koja me je toliko volela i zvala. Pri večeri su zalogaji počeli već da joj ispadaju iz usta. Nisam bio, ni na njenom pogrebu. Koješta. Međutim, sad, vidim, da ima samo dva sveta. Mladež i starež. Ko te pita jesi li bio Parfenov, Nežinčev, Smimov, ili Cinna? Zvona zvone iznenađa. Dockan je za ma šta. London će, jednog dana, opet biti očišćem, opran, neće više biti u ruševinama; biće i proleča u njemu, biće i veselja, ali za mas. Čemu onđa produžavati ovo čekanje na milostinje, u starosti? Čemu žalba?

Njegova žena oseća, đa će u razgovoru njenog muža opet doći do predloga samoubistva, pa se zgraža. Ona, sirota, sad, sa. malo više novaca, u kući, želi da nastavi njihov život, i takav kakav je, a, još više, da se bori za njega, da ima njega.

Još pre deset godina faj čovek je bio naj=lepši oficir Denikina.

Ona mu kaže, da je njegov strah, od staYrosti, smešan. On je još mlad. Zdrav, snažan. Čega &e uplašio? Ne bi trebalo toliko da ćuti među Rusima. Pogrešio je što je izišao iz Komiteta. Trebalo bi da se vrati u taj Komitet, koji ima veza i deli pomoć. Trebalo bi malo da misli, i na sebe, a ne drugoga. Sam, usamljen, ne može, uostalom, ništa učiniti za te, ostale, svoje sunarodnike, i bivše vojnike · Denikina. Oni su sad raseljena lica. Ona ništa više ne razume. On počinje da je seća na ove prosjake, koji ovde stoje pred poštama. Ćuie, nemo. Prodaju, tobože. šibice. da ne bi prosili. Stoje ćutke. Ostareli. Usamljeni. Bez igde ikosa. Stoje prozebli. Sred tolike raskoši i tolikog bogatstva ove velike varoši, Po neki vuče za sobom sanduče, U sandučetu ima, utopljenog, pokrivenog, zamotanog, psa. Nadaju se da će se, prolaznici, — a to i biva, — sažaliti na psa. Naročito žene. Ona se zaplakala kad je to videla. Ona se ne razume yu tim, njihovim, ruskim, svađama. Ne vidi kakva razlika može biti, između Surina i Volkonskog.

Jeđan je, Nađa, Gvelf, a drugi Gibelin,

Pa dobro, ja bih bila i Gvelf i Gibelin.

Te fraze, ta imena, te nadimke, sirota žena je slušala, već u Parizu, uz njega, u beskraj=nim razgovorima, i ideološkim „prepirkama, ruskih emigranata. Ta imena su joj postala odvratna.

Nikakve razlike, kaže, nema, među tim Gvelfima i Gibelimima. TI jedni i drugi žive od milostinje. A Rusija ih je davno zaboravila. On bi trebalo da se vrati u taj Komitet. Možda bi dobio neku pomoć, i lakše došao do nekog posla. Treba da misli malo i na sebe.

Niegova žena, prvi put, otkad se muče u T.ohdomu, govori fako. Nikad pre fako nije govorila. A razdražena je, jer je očigledno, da je om posmatra, hladno, sa podrugljivim osmehom. Ja sam Rus; Nađa. Za mene ovakav život, kao što ga žive ovi ovde, za novac, za uštede, za osiguranja, nema, ni privlačnosti, ni smisla. Ja ću, do kraja, brinuti o drugima, o našim bivšim vojnicima, o idejama, Rusiji, do kraja. Pa i kad bih hteo drugače, ne bih uspeo. I kad bih ušao među Gvelfe, ja bih Gvelfima rekao, da ideja univerzalne. monarhije. na kraju krajeva, nije baš tako rđava.,A kad bih stupio među Gibeline, ja bih Gibelinima rekao, da ideja jedne univerzalne religije, jedne univerzalne veze, nije najgora. Naprotiv. Cinna, Nađa ima tvrđu glavu. Uvek je takvu glavu imao. Uvek će je imati.

Ta frazeologija, koju je, u Parizu, toliko slušala, među emigrantiima, a koja za nju nema nikakvog mačaja. dovodi je, sve više, do očafa. Ona, najzad, jetko, kaže mužu, da ie, vodeći ftuđu brigu, ostao sam samcift u T,ondonu, i, da nema prijatelja. A ta samoća ne valja. Ona je čak i smešna.

Ona je bila primetila, da joj je muž prebledeo, ali nije više mogla da savlađa u sebi želju. da mu kaže šta misli ona,

U Parizu, Nađa, sasvim si drugače govorila. Seti se kako je St. Just bio sam, u Conventu, a kako si mu se divila. Tamo, u onom našem, malom, hotelu, iza Odeona, kad smo prevodili onu knjižurinu, na ruski, za Sunina. Seti se kako St. Just govori, večnosti. Ne zato,. što se nada, da može spasti ono, što je Robespierre stvorio, nego zato, što je taj njegov Robepierre, bio, spočetka, svetao, kao zornjača.

Njegova žena se glamo na to smejala.

Nikolaj Aleksejevič Rjepnin, probudite se, pa Vi miste St. Just.

(Odlomak iz Romana o Londonu)

U MOCVARAMA.

III

ČOVEK postane sip od daljine, i njemu ova bitoma jesem, donese E šuti list, pa se sa meba čita čudesnmo slovo, veliko kao sunce, široko kao more.

I kuda sa oblacima i kišama, kuđa sa vetrovima i travama, sa Yekama i cvetovbimaq,

sa jaucima mad grobljima!

Putujte, butujte daleke oči,

daleko od munje i pepela,

pod njima trepti nebo,

Prođite, prođite, tamni zvuci! i