Књижевне новине

KNJIŽEVNE NOVINE

intervju intervju intervju intervju infervju intervju intervju infervju infervju intervju intervju intervju intervju

POZOMRMRIŠTE

bez duhovne orijentacije

ISTAKNUTI pozorišni redifelj, dobitnik Oktobarske nagrade, Arsa Jovanović je na početku svoga uspona prvenstveno bio orijentisan ka avangardnim tekstovima. On je prvi na sceni „Ateljea 212“ režirao jedno englesko avangardno delo: „Nastojnika“ Harolda Pintera. Posle Pintera režirao je još svega nekoliko avangardnih fekstova.,

ZBOG ČEGA sve do ovogodišnje vaše režije Joneskove drame „Kralj umire“ wmiste režirali nijedam avangardni tekst?

KADA SAM postavljao Pinterovog „Nastojnika“, Beograđ je već davno video i Beketa i Joneska i druge predstavnike svetske avangar– de. Ja sam, alto tako mogu da kažem, samo nastavljao jedno repertoarsko traganje i sa nekolicinom darovitih i oduševljenih mlađih ljudi iz moje generacije radio na tekstovima pisaca koji su u tom trenutku i sami debitovali. Mnogo je radosti bilo u svemu tome; jednom simboličnom slučajnošću svi smo bili istog godišta, pisać i cela ekipa koja je radila na predstavi. Zatim je došla „Veštima“ En Dželikou i ostalo. Mi smo tu takozvanu avangardđu, kojoj mismo davali mikakvo ime, zaista voleli i bili njen deo. Međutim, talas je prošao, ne našom krivicom, i mi ne možemo ići za njim. Pinter je danas u Engleskoj nešto sasvim drugo. Ja lično nisam uspeo da na drugim mestima nađem neku novu orijentaciju kojoj ću verovati koliko sam verovao prvoj. To nije rezultat skepse. Šta je ta avangarda u ovom trenutku? Samo uzor stotini veštih podražavalaca. Izvršite letimičnu analizu repertoara „Ateljea 212“ za poslednjih desetak godina i dobićete jasnu sliku o njenoj sudbini, Proces se, uostalom, razvija sa vrlo određenom zakonitošću.

A NAŠI SAVREMENI dramatičari? U kolikoj je meri njihobo stvaralaštvo mezavismo od tokova svetske dramatuYygije i Yazvoja svetske avangarde?

PIO JM: jedan proces čistog podražavanja. Tada ic napisano više drama nego što će ih biti napisano za sledećih deset godina. Kađa se svi osećaju pozvani da stvaraju, to je siguran znak da nešto nije u redu. Sada se piše manje i očigledno mnogo bolje. Ima svojevrsnih aufora. Velimir Lukić, na primer. Pojavio se i jedan predstavnik nacionalne avangarde, Aleksandar Popović.

U POSLEDNJE VREME pojavila su se mišljenja izvesnih woaših glumaca da im, reditelji misu potrebni, Našta bi, po vašem mišljenju Mčila jedna savremena predstava bez reditelja?

U TSTORIJI POZORIŠTA funkcija reditelja oscilira od jedne imperativne potrebe da se predstava jedinstveno umetnički organizuje kao integralna celina do gotovo potpune eliminacije svake stkvaralačke kompetencije koje on ima u savremenom pozorištu danas. Postoje, međutim, tekstovi čiji interpretacioni zahtevi, nezavisno od vremena i vlađajućih pravila, svođe reditelja isključivo na organizacionog koordinatora. Trod nas, on je silom prilika postao jednim deJom i pedagog, a pozorište pomalo škola, što je u Čitavu zbrku unelo jedan nesporazum Više,

Potreba nekih glumaca da se oslobode reditelja može u pojedinim slučajevima da ima svoje puno opravdanje, ali samo u pojedinim slučajevima. Međutim, ti isti glumci u tim istim pojedinim slučajevima ne bi se nikako složili da i njihovi partneri budu oslobođeni svake obaveze prema zahtevima režije. Oni, dakle, traže jedno isključivo pravo, a upravo takvo jedno isključivo pravo ukidaju reditelju. Međutim svi ovi razgovori i problemi nestaju u trenutku kada se na jednom poslu mađu umetnici i profesionalci koji imaju sluha za drugog i za delo koje je pred njima.

ŠTA MISLITE o našoj publici, premijernoj i Yepriznoj? Da li je ona, u stanju da prihvati neku orstu pozorišta, i da li joj vi verujete?

ŠTA TO ZNAČI premijerna publika? Šta to znači reprizna publika? Šta to uopšte znači stvarati za jednu određenu publiku? Naša publika ie onoliko dobra koliko je dobro naše DOozorište. Ja znam da ima razne publike, ali ne znam zašto se o tome bonekad govori sa brigom. Diferencivanje publike treba da ide i dalje, u svim pravcima, do krajnosti, Jedna jedinstvena, apsolutna publika znači: publika bez fizionomije. T publika treba da ima svoju fizionomiju. Publici se mora verovati. Ja znam da je ona DOmekad kapriciozna i surova ali je naičešće u pravu. U svakom slučaju, ne greši tako često kao mi. Zato treba verovati nienom protestu, njenom neslaganju, njenom podsmehu, njenom ogorčenju, njenom preziranju svega što smatTa lažju, nemoći i umetinjčkim nepoštenjem.

Ja sam sa nekolicinom svojih kolega završio 'Akademiju sa grižom savesti. Govorili smo često u toku studija da se jednom nećemo ustručavati da na nekim predstavama negodujemo glasno i sa zviždaniem. Nije u toj nameri bilo ničeg zlog. Zlo je bilo što to nismo učinili. Bili bismo u pravu kao što će sutra biti u pravu oni koji će zviždati nama. Takva publika neophodna je pozorištu, zviždanje kritike nema tu snagu. STA MISLITE o situaciji u kojoj se malazi maša, drama. i klasična i savremena? POZORIŠTA se okrivljuju da su nemama prema našoj klasici. Ako nemara ima onda je on uslovljen opravdanom bojazni da bi nemar publike prema njoj bio još veći. Naša stara dram-

ska literatura i u najboljim slučajevima stvarana je često po uzorima na svetsku klasiku od koje je najbukvalnije pozajmljivala neke dramaturške šablone, a ponekad i kompletne dramske i psihološke strukture pojeđinih dela. Ovo naročito važi za tragediju. Što se komedije tiče, efemernost humora određivao je unapred njenu sudbinu. Ta neoriginalnost se nije ticala tadašnjeg gledaoca, on je, uostalom, jedva znao za Šekspira ili Šilera, kao što je jedva znao i za pozonište. Njegovom doživljaju i njegovoj čednosti nije imalo šta da smeta. To je, zatim, bilo vreme velikog nacionalnog patosa koji je u pozorištu našao svoju blistavu tnibinu. I najprosečniji današnji gleđalac je toga lišen, on je prožet jednim opštim kosmopolitizmom, pa je time osnovna draž takvog pozorišta za njega izgubljena. Zatim, on će lako prepoznati poreklo mnogih pozajmica i smejaće se opštoj naivnosti kojim je obeležena fa literatura. Sudeći po svemu, nju je danas lakše parodirati nego tumačiti, a pronalaženje novog pristupa koji bi zaista zadovoljio zahteve mođemog gledališta u najvećem broju slučajeva uopšte nije mogučno, a u retkim veoma teško. Za neuspehe na tom ferenu ni publika ni javnost nemaju mnogo milosti, što su dokazali pre nekoliko godina posle Maričićevog iskrenog pokušaja da osavremeni „KMoštanu“,

Još mešto. Ma koliko da smo vremenom i opštim razvitkom odvojeni ođ te literature, ona za nas još uvek nema potrebnu patimu da u potpunosti postavimo pravu distancu.

Nayvavno, sve ovo ne znači predlog za definitivnim dizanjem ruku. Neka pitanje i dalje ostane otvoreno, a razgovore na tu Temu već u ovoj sezoni izazvaće dve beogradske premijere, „Maksim Crnojević“ L. Kostića u Narodnom pozorištu i „Naši sinovi“ V. Jovanovića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu,

Mislim da bi naši dramski pisci i autori mnogih više-manje nepotrebnih dramatizacija iz svetske literature mogli sa uspehom da prilagođe neke od fih nesrećnih klasičnih tekstova

tribina tribina tribina tribina tribina

O , standardnom jeziku

Nastavak sa 6. strane

maju veze: govor ulice, šatrovački i invazija tuđica, zbog čega nestaju dobre naše, domaće reči.

U govoru „ela tako nešto nije moguće, a i tamo se stvaraju nove reči, u narodnom duhu i daje novi sadržaj već postojećim oblicima.

Možda je „kulturnije“ i „otmenije“ reći „Kkilote“ i „žipon“ nego prosto, „seljački“ gaće i podsuknja!

Valja raščistiti i pojmove: pismen i nepismen. Šta oni znače? Nije pismen onaj koji tek poznaje slova, a priličan je broj i onih koji su prošli kroz nekakve, uglavnom večernje i druge brzopotezne škole, ali su ipak ostali nepismeni, dok u narodnom govoru postoji i reč „načitan“ i za čoveka koji nije išao u školu ali je prirodno inteligentan, sve lako shvata i o svemu zrelo rasuđuje.

Razgovor sa Arsom Jovanovićem

zahtevima moderne scene i savremene psihologije. Jedan uspeli pokušaj bio bi najverovatnije povod za niz kasnijih eksperimenata, Možda bi se tada pokazalo da su mogućnosti bile mnogo veće nego što nam se to čini u ovom trenutku.

U svakom slučaju, situacija sa savremenom domaćom dramom neuporedivo je mpovoljnija. Ona već primetno osvaja našu pozornicu i našu publiku i s punim pravom istiskuje iz repeTtoara jedan broj uvezenih drama sumnjive vred nosti. .

DANAS Jugoslovensko dramsko pozorište ne igva %2iše samo proveremu klasiku, Narodmo bpozorište me neguje prevashodmo mašu dramu, Saoremeno pozorište takođe igra sve. „Atelje 212“ od inostramih, pisaca igra samo one drame koje su već imale uspeha u Parizu ili ma Brodveju. Da li se onda može govoriti o pravoj fizionomiji mašeg pozorišta?

REČENO JE već toliko puta i u tolikim varijantama da pozorišta moraju izvršiti svoju repertoarsku reorijentaciju opredelivši se strogo za određena literarna područja. Ovakav jeđan zahtev, ukoliko bi se odnosio na sva pozorišta ı jednom građu, ne bi bio ni koristan ni realan. Siguran sam da bi se bezuspešno završio i pokušaj da se makar jedno pozorište u Beograđu organizuje na ovakav način. Napustila bi ga brzo i publika i oni koji bi se sađa tako predano založili za mjegovo formiranje. Kako bi danas izgledao ansambl koji bi, recimo, pet, deset, dvađeset godina igrao samo domaće ili svetske klasike? Sasvim je verovatno da bi i sam izgubio senzibilitet za materiju kojom se isključivo bavi. U mjemu bi, mislim, bilo teško zadržati ambicioznije glumce i ređitelje na duže vreme. Podsetimo se najzad, da i Francuska komedija, na pnimer, igra Joneska i Monterlana, TNP Molijera, Šekspira, Kalderona, ali takođe Klodela i Bolta, Kraljevsko Šekspirovo pozorište Brehta, Vajsa i tako dalje.

Mislim da samo manje pozorišne grupe i pomoćne scene koje se drže u sklopu većih pozo-

Nisu, dakle u građu sve intelektualci, a u selu samo nepismeni. . a

Gradski govor postaje sve manje naš, narodni i sve manje razumljiv i da nije toga nepresušnog vrela, seoskog govora, kojim se napaja, on bi se brzo sasvim deformisao i izgubio.

Seoski govor nije i ne može biti dovoljan da izrazi sve misli i sva osećanja današnjeg čoveka, počev od sporta. pa do politike, ali je nemoguće zamisliti naš savremeni standardni jazik be njegova učešća. A on u njemu nije nešto sporedno, već mu se nalazi u temeljima i čini njegovo jezgro i kičmu omogućujući mu dalji rast i život. Nije ovo nikakva romantičarska apoteoza seoskog govora (koji takođe ima nedostataka, čak i nepravilnih,analoških oblika), već jednostavna istina.

Seoski govor je lepši, celovitiji i čistiji od gradskog, ali se i u njemu sve više čuju međunarodne reči i kancelarijski izrazi koji su tuđi našoj sintaksi (obzirom, u vezi toga, u cilju i sl.).

Obe ove sredine, u kojima naš narod živi i stvara i među kojima nema oštrih granica kao

rišnih kuća mogu sa uspehom da izdrže obruč jednog takvog ograničenja. Lepe primere za to pružaju Mala scena Narodnog pozorišta koja već godinama igra isključivo savremenu domaću dramu, zatim Teatar poezije, Pozorišno igralište beogradskog Univerziteta. „Atelje 212“, kome niko me može đa ospori svojevrstan repertoarski profil, takođe nije uspelo da se naj strože izdiferencira u tom smislu.

ZNAČI LI TO da su Jizionomije beogradskih pozorišta jedino mogućne ovakve kakve su i da nikakve intervemcije misu, potrebne.

NE ZNAČI. Pokušao sam samo da neke isključive i neđovoljno stručne zahteve koji se upućuju pozorištu spolja svedem na nešto realniju osnovu. Naravno da svako ambicioznije Dpozorište, pored svoje opšte radoznalosti, mora istovremeno da istražuje i neka posebna područja. Trađicija i specifične okolnosti Narodnog pozorišta, na primer, obavezuju ovu kuću da ova istraživanja Musmeri u pravcu macionalne klasike. Ali to mikako me znači da ono treba da zaobilazi sa stnahom savrememu dramu. I zašto „Atelje 212“ recimo, ne bi igrao i Šekspjra ponekad, Atelje takav kakav jeste? Ukoliko jedno pozorište nema nikakvu duhovnu orijenftaciju niti posebne stvaralačke ambicije koje same po sebi predstavljaju programsku i umetničku kreaciju, ono ne može steći ni svoju fizionomiju bez obzira kakav će biti sastav

njegovog repertoara. Miodrag: PRTROVIĆ

tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina fribina tribi

nekad, zajednički, svaka na svoj način, utiču i na razvoj naše jezičke kulture.

Stoga za naš standardni jezik treba odabrat sve što je najbolje i u govoru sela i u govoru gra da, a ne uzimati samo govor školovanih ljudi,

Taj bi se jezički materijal mogao podeliti u tri skupine:

1) oblici u kojima se gradski i seoski govor potpuno slažu,

2) oblici koji se nalaze u obama govorima, i u seoskom i u gradskom, ali su u nečem ražličiti, pa uzeti ono što je pravilnije i bolje.

3) oblici koji postoje samo u jednom od ovih dvaju govornih ambijenata, pa ako su nastali u duhu našeg jezika, neka buđu njegova opšta svojina, tj. onog govora u kojem se za njih još ne zna.

A to se može postići samo preko jedinstvenog, zajedničkog, standardnog jezika koji će Uvek biti iznad pojedinih govora, ali stalno i čvIsto u organskoj vezi s njima, odakle će crpsti životnu snagu i biti uzor kome valia težiti i koji treba s ljubavlju negovati i usavršavati,

Jordan MOLOVIĆ

{ {\

_uopeaeuupessaovevniurbE avione ranrsmeee arene Guarana eure area einen maremas azuraaerime ema munaerenarna sauna area rasa ir aisraN a Sir —ri-—– RZ – TO at Ot YET O |

Nastavak sa 3. strame

list (srećom najozbiljniji!) mapomenuo da bi uz ovakav jubilej trebalo da na kultumoj strani listova izlaze uvodnici. Od srpskih listova i časopisa, u kojima je Božidar Borko sarađivao i pre i posle rata, niko nije našao za shodno da se seti bar te činjenice.

Opravdanje ovoj nebrizi može se lako naći. Božidar Borko nije ni predvodnik bilo kakve grupe, ni bombastični revpolucionar koji se razmeće papagajski naučenim frazama, uzetim iz prigodnih brošura ili s transparenata. Naprotiv, to je čovek veoma tih, marljiv, duboko dosledan svojem shvatanju kulturnog poslanstva i narođa i ljudi, čovek širokog obrazovanja, odlično verziran u šarolikoj aluzi umetničkih i istorijskih problema slovenskih i romanskih naroda. Još otkad je pre više od 40 godina stupio u redakciju ljubljanskog „Jutra“, pa sve do danas, nikad nije propustio ni najmanji detalj u kulturnim zbi-

vanjima Francuza, Italijana, Čehoslovaka, Poljaka, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Makedonaca da na njega ne upozori. Ko se od starijih, za jugoslovenska „kultuma žzbivanja zainteresovanih ljudi ne seća čuvenog potpisa „O“ na kulturnoj strani „Jutra“, koje je označavalo Borkov potpis? I svi mi koji smo se angažovali na nezahvalnom poslu međusobnog „upoznavanja kultura naših maroda vazda smo u njemu videli svoj uzor i putokaz kako treba na tom poslu ijstrajati. Uprkos raznim političkim peripetijama, koje su nemilo zaklanjale pravi Vidik i onemogućavale pravilno vrednovanje kulturnih stvaranja, Božidar Borko u svojem pionirskom radu nikada nije skretao # utvrđene linije. Do krajnosti ozbiljno je shvatao i sprovodio uverenje da je rad kulturnog hyroničara kao rad babice koja pomaže rađanju tuđe dece i njihovom zdravlju, a za svoju vlastitu decu nema vremena. Mada Božidar Borko ne uživa u pompeznim priznanjima i govorancijama, jer svoju misiju shvata kao pravi radnik ma stvaranju jstorije budućnosti naših naroda i njihovih kultura, ipak je ova nebriga, OSObito srpske kulturne javnosti, zaslužila u najmanju ruku ozbiljan prekor. Ta nebriga je više nego samog Borka zabolela sve one koji su ga, oduševljeni mnjegovim posredničkim radom, sledili i nameravali da mastave i umnože napore na tom putu. Ako su nam zbilja potrebna

međusobna bliža upoznavanja, onda ih i unapređujmo i ne pofcenjujmo rad pionira na tome području. Dr. M. R.

PRIČAM TI PRIČU

NEDAVNO SE U NOVOSADSKOM „DNEVNIKU“ Miodrag Kujundžić „osvrnuo“ na dva komentara Kkojima je naš list propratio izbor dela za Sterijino pozorje i Festival malih scena u Sarajevu. Osećajući i sam da brani stavove koji se ozbiljnim argumentima ne mogu braniti M. Kujundžić se poslužio dobro poznatim postupkom i pokušao da raspravu skrene na sporedni kolosek. On je u napisima „Književnih novina“ tražio „faktografske“ greške i na taj način pokušao da negira njihov smisao. Međutim, Kujundžić nije Oosporio nijedan od navoda naših komentatora. Za jedan određeni stav potpuno je irelevantno da li je izbor tekstova za Sterijino pozorje „pravio Slobodan Selenić ili neko drugi i da li je to prvi put ili je u pitanju Višegodišnja praksa. Ukoliko je u pita nju višegodišnja praksa, a jeste utoliko gore. U principu bitno je da je ova odluka, „prinicipijelno neprihvailjiva: „reakcionarna“, „kako smo to već u svome redakcijskom komentaru konstatovali. A tu činjenicu Miodrag Kujundžić nije pokušao ni da opovrgne, niti pak da je brani argumentima o kojima bi se moglo diskutovati a koji bi ipak ostali argumenti,

Slične je prirode i druga intervencija Miodraga Kujundžića. Hvatajući se za jednu formulaciju koja mu se učinila nepreciznom, Kujundžić je pokušao da uhvati u „nežnanju“ komentatora „Književnih novina“, Komentator „Književnih novina“ tvrdio je da je predstava Living teatra „ostala bez ·zasluženih priznanja“, podrazumevajući time da Living featar nije dobio sva pri" znanja koja zaslužuje, a ne da nije dobio nijedno priznanje — kao što to hoće da imputira Miodrag Kujundžić. Iako se obema intervencijama U priličnoi meri moralno diskvalifikovao da deli bilo kome moralne pri dike, M. Kujundžić je, dosledan U svojoj malicioznosti, smatrao za p0Otrebno da se naruga „Književnim n0vinama“ zbog njihovog tobožnjeg ku kavičluka i da im zameri šio su

oba komentara nepotpisana. Mada”

već godinama radi u novinarstvu, M. Kujundžić još nije naučio da se nepotpisani komentari u listovima smatraju za redakcijske komentare, da je to stav cele redakcije i da iza. toga stoji cela redakcija. Ako želi da sazna ko je pisac ovog komentara — pisac je redakcija „Književnih novina“. Usput rečeno, šta bi, zaboga, bilo sa Tajmsovim literarnim dodatkom — u kome su gotovo svi tekstovi nepotpisani — ili komentarima Tanjugovog spoljnopolitičkog urednika kad bi se našli pod „objektiv“ nom“, „kritičarskom“ lupom hrabrog Kujundžića?! ;

alu aaa aan uza pn muski nisi ip nukic aan uuu Silvana anaa ul vuz_wuSnEnHeeruru un Nzenmruunu runner ny uan au In ae a e em epuzGzuewIuIeGHu=auurnuunuzeuunru recni ————= : s: • b vić, Sekretar ređakcije Bogđan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema Dragomir Dimitrijević. Redđakcioni odbor: Božidar Božović, PDragolju Velimir Lukić, Aleksandar Petrov, Predrag Prokić, Dušan ONCE VapvOR Je ovi OSC OKT Yamotiieviš i Petar VeLOI List i : subote. Pojedini primerak 50 para (50 dinara).Godišnja pretplata 10 novih đinara (Il. starih dinara), polu godišnja nov: nara starih dinara). Za inostranstvo KA ua dodaje NoVipako-izdavačko breduzeće „Književne novine“, Beograd, Francuska “. Telefoni: 627–286 (redakcija) i 626-020 (komercijalno odeljenje | adm:nistracija). Rukopisi se ne vraćaju, Tekući račun broj 601-1-208, Štampa „Glas“, Beograd, Vlajkovićeva 8. | :” Pa -% x

/ lee + M PO

Glavni i odgovorni urednik Tanasije Mlađeno S. Igajatović. Momo Kapor, Dragan Kolundžija,