Књижевне новине

Gledao sam stablo ispred otvorenog prozora Ja, dobra stara lopuža, kojoj se još nije pružila | prilika (Ne očekujete, nadam se, đa ću se posve razotkriti Vi biste oprostili, što bi ostalo za mene) Slavko Mihalić, »Smrt lišćaa

NA DRUGOM MESTU, u ovom broju našeg lista, objavljujemo službeni kominike Koordinaciohog odbora Saveza književnika Jugoslavije o jednoj antologiji, objavljenoj ovih dana u Italiji, koja se (simptomatično) zove »Nova jugoslovenska poezija« a koja — bar što se tiče književnog područja koje obuhvata ništa manje fego četiri: naše republike! — fo u stvari nije. Uz to, takođe u ovom broju, objavljujemo i članak-komentar književnog kKritičara Branka Peića o još jednoj knjizi »jugoslovehskog pisca koji živi u inostranstvu«, izdatoj ovih dana ovde, u Beogradu. (Milo Dor: »Dečak u sumraku«, izdanje »Prosvete« 1966).

Obe ove knjige, ili obe pojave koje te knji-

ge nužho sobom mose, plod su stanja koje je

čitavih deset godina vladalo u Savezu književhika Jugoslavije. A to stanje odavno je, u mnogim našim Tazgovorima i javnim polemikama, oznhačeMo kao monopol jedne mahje grupe ljudi koji su našu profesionalnu organizaciju, uz retke izuzetke, skoro isključivo upotrebljavali za svoje — khjiževhe i neknjiževne pboslove. I to kako ı njenim unutrašnjim, tako i u međunavyodnim odhosima; u ovim poslednjim naročito i m širokim rYazmerama. Kongres koji je prošle godine održan u Beogradu reorgahizovao je Savez književnika tako da ubuduće samoupravljački interesi svih Tepubličkih društava i udruženia čine smisao celokuphog njegovog delovanja, a movi statut i novo upravho telo, Koordinacioni odbor, tumesio stare centralističke uprave — u kojoj je 1 stvari odlučujuću ulogu imao generalni sekTetar uz asistenciju dvojice irojice svojih prijatelja i istomišljenika — definitivno onenogućuju staru praksu izigravanja demokratije.

Razna hedonoščad ranijeg perioda, međutint,

Još tivek pristižu. Trygovina mašom literaturon ta međunarodnom tržištu, donosi još uvek »plod nec rezultate, Što je najinteresantnije, neke od iih transakcija mi smo plaćali svojim novcem: finansirali smo ih dinarskim, a ponekad čak i deviznim sredstvima. : . Okviri ovakvog mačina održavanja veza Sa inostranstvom i ovakvog načina plasiranja naše literature inostranoj publici probijani su flajčešće. mimo ikakvih zasluga bivših Yukovodilaca u Savezu. Veze su se godinama proširivale, i to ne samo »zvahičnome linijom. Dolazilo je i dolazi sve češće do direktnih susreta bisaca, prevodilaca, izdavača. Grupaške intrife i grupaška guranja samo imend svojih pri jatelja i pristalica imaju i dalje svoje Hegativho dejstvo, ali se, srećom, prostor za takve Poslove sve više, i to nemihovho, suzavVd.

. Ranije je bilo dovoljno da se ovo? ili onont izboru proze ili poezije dodaju imena Andrića ili Krleže, ili eventualno, Desanke Maksimović i Desnice, ili ovog i onog istaknutijeg pisca, da bi se dobio kakav-takav privid »objektivnosfi«. Danas ni to više nije dovoljno, što je pouzdan mak da su se literature svih jugoslovenskih naroda ne samo razgranmale, mego da je u ?JUC ma znatno razvijenija i demokratska kritička svest. Razne smicalice u mešetarenju »kultu?nom robom« više me prolaze nezapaženo. nikakvo čudo da je i najno-

italijanskoj javnosti lažnoj svetlosti „prikaže boezija jugoslovenskih literatura ?ia!šao na Yeoma oštru osudu. Mnicijativu za snažnu kritika knjige »Nova jugoslovenska poezija“ dao je sam Koordinacioni odbor Saveza književnika. Kominike, sam za sebe, dovoljno rečito BOVori o čemu se radi. Podvući ćemo ovde samo to da su, kako nam se čini, slovenački ia donski deo ove »antologije« (sastavljači Ciri Zlobec i dr Aleksandar Spasov), sasvim koTektni i da odražavaju i đaju pravi 1 maksimalno objektivni presek onoga što je, u OVOM trenutku, značajno i Vredno iu OVIM dvema našim liferaturama. Međutim, deo „posla koji je na sebe: preuzeo Slavko Mihalić (kako i zašto baš on pored tolikih kvalifikovanijih i POžvanijih stvar je za sebe) u celini predstavlja hešto što nikako nije đaleko od pravog knjievnog i kulturnog skandala. Prvo, on ]č sebi dozvolio slobodu pravog masakra čitave CTTOmorske, većeg i značajnijeg dela hrvatske, 1 Srpske, i potpunog ignorisanja POoezi!JE svih ju"oslovenskih nacionalnosti.

„Zato nije Vill pokušaj da se Mepotpuno i ti Sasvim

U Mihalićev izbo?, drugo ušli su, osim mekoliko izuzetaka, uglavOm on i beogradski i zagrebački pripadnici hijefove generacije. Kad bi ova nazovi antologija bi“ zashovana, u celini, ma generacijskon princiPu, pa haide de. Stvar, međutim, nije u tome. aština je u pokušaju (s predumišljajem) da še omalovaže mnoge naše vrednosti, da. se pOoMuđena prilika iskoristi isključivo za sebe 1 Soja grupicu, da se beskrupulozmo nametne Sštrahom čitaocu lažna slika o mašoj literaturi, tlo o društvenom trošku.

Stihovi navedeni kao moto, inače vrlo karakleristični za svog pisca, istovremeno pokazuju, ar u malome, kakve je »bisere« naše poezije Mihatić ponudio kao mustru italijanskim čitaocima! Jer, ukoliko i ima stvarno antologijskih Priloga u ovoj knjizi, a ima ih, othi se nikako he

08u pripisati zasluzi ovog »antologičara«,

*

Cena primerku 50 para (50 dinara)

Godina XVIII Nova serija Broj 287 BEOGRAD, 29. OKTOBAR 1966.

List izlazi svake druge suboie

/

PO SVOJIM osnovnim i opštim osobimama, po složenosti i ukupnost, smislu i kvalitetu — slikarstvo 'Matka Čelebonovića je oličenje likovne autonomnosti. Najčešće, šio s= teme tiče, zagledan u enterijer, Celebonović ovaj »klasičane motiy doživljava “duhovno i emotivno na svojstven način, prilazi mu mueditativno, a strukturira ga i tumači uvek slikarski. U njegovom slikarstvu · vdosetkja j' deskripcije, literarnih metafora'i pasaža, ali njegovo stvaralaŠtvo uzeto u celini, rekao bih, predstavlja jednu senzibilnu i žhucidnu metaforu koja je sačuvala integritet

nemz

plastičnog medija.

Retrospektivna izložba ovog Značanog slikara okupila jc znatan deo njegovih briljantnih slika, „pružila mogućnost ponovnog sagledavanja razvojnog puta Čelebonovićevog styarajaštva i izvukla na svetlost nekoliko slika, naročito iz najranijeg Prrioda, do sada raalo poznatih, Ovi najraniji radovi iz 1924, 1925 i 1927. čini. se, obeležavaju, u ncku vuku, slikareva traženja, koja se kreću od voluminoznih figura do izrazito ckspresjonističke vokacije iz koje se jos ne može. uočiti budući Čelebonović. Međutim, odmah negde posle 1927. nastupiće period ·koncepcijske stabilizacije i formiranja umetničkog op·

· redeljenja. Koloristički tretman, izraženu deformaciju oblika, „naime, jedan. prilično ekstatičan postupak zamenjen je jzvesnom staloženošću sprovedenom ·kroz odmereni topski registar. IstiMska tematska preokupaćija postaće enterijerski ambijent. Naseljeni „'tarinskim | nameštajem, ljudskim figurama 'ili mrtvim prirodama, izvanredno rafinovani u fohskim odnosima oplemenjenog Zvuka, promišljeno organizovani, nađahnuto ostvareni, zZgusnutih emocija, Čelebonovićevi, danas dobro poznati, eDterijer Ostaće kao vrhunski dometi njegovog. klasičnog perioda odnosno kao vrhunska. dostignuća u našoj hkovnoj umetnosti. Ti njegovi onlerijeri, mada u osnovi htnarušćnć Y&-

ju objektivistički. Kultivisane pjkturalmosti, , pyrožeti, misaono-poetskim vrednoštima, oni odišu setom, disškretnom rezignacijom, imaju nečeg iracionalnog. · Stvaralaštvo tog pomenutog, doratnog, perioda ima, doduše, dve, već odavno uočene, faze Omeđene, ·pre svega, različitošću tonaliteta: prvu fazu označava smeđa gama, a drugu zelena. U posleratnim ostvarenjima Čelebonović primenjuje rasvetljenu paletu i postepeno sve više oslobađa gest, dinamizira sljkarski rukopis, Njegove kolorističke mrtve prirode i pejzaži, iz ovog periođa, deluju neposrednošću, stvaralačkom lakoćom, suverenom plastičnom artikulacijom, ixrazitom čulnošću. Ma koliko da se kreće i na izvestan mačin menja, u delu Marka Čelebonovića ogleda se nvrazvoj njeBove stvaralačke individualnosti, ono predstavlja koherentnu celinu i kreativmu celovitost.

V. A.

Eksponat sa izložbe Marka Čelebonovića u Muzejti

savremene umetnosti

SAOPŠTENJE KOORDINACIONOG ODBORA SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE POVODOM OBJAVLJIVANIA „ANTOLOGIJE »NOVA 13UGOSLOVENSKA

POEZIJA« NA SVOJOJ SEDNICI održanoj, 18.

oktobra u Beogradu Koordinacioni odbor Saveza književnika Jugosla-

vije, između ostalog, raspravljao je

i o antologiji »Nova jugoslovenska oezija« u izdanju Uga Guanda iz Pdrole, a u redakciji Cirila Zlobeca, Slavka Mibalića i Aleksandra Spasova. OOU priznanje izdava-

eo ovom antologijom da predstavi italijanskoj publici savremenu jugoslovensku poeziju opremi, sa

ču, koji je že

u najboljoj, M KOJ

stom' originala ı PVOda, Koordinacioni odbor komstatuje da su priređivači učinili nedopustiv propust izostavljajući poeziju crnogorskih „pesnika, kao ı poeziju pešbjka koji pišu na jezici-

·

italijanskog.

Sp JI) DANA.

ma narodnosti (šiptarski, mađarski,

italijanski dtd.), što predstavlja: tešku grešku i osiromašenje slike savremene jugoslovenske poezije. Ova greška se već nekoliko puta ponovila u antologijama koje su nosile ime jugoslovenske, na rimer u antologijama poezije i proze koje su nedavno objavljene. Osuđujući ovakve pojave, Koodinacioni odbor Saveza književnika Jugoslavije smatra da ovakvu

praksu jugoslovenska kulturna ja-. vnost ubu će treba da onemogući. ·

U Beogradu 18 oktobra 1966. ; ' 'Koordđinacioni odbor Saveza književnika Jugoslavije

DA LI SAMO LEKARI?

NEDAVNO JE PREDSEDNIK Gradske skupštine Zagreba Pero Pirker naveo jzvestan broj slučajeva korupcijc među lekarima u našoj zemlji. U čitavom nizu mesta gde

bolesnika ima više od bolesničkih

·kreveta, o tome ko će biti primljen

u bolnicu ne odlučuju, uvek, eventualna težina oboljenja i opasnost bolesti, nego i bela i plava koverta (boja je irelevantna) koja se spusti u džep belog i ničim mneukaljanog lekarskog mantila. Tako je Pero Pirker, na žalost, samo glasno rekao što su hiljade naših građana šaputale, dobro je Što se o tome jedanput i javno progovorilo. Ali, da li su lekari jedmi ljudi u ovoj zemlji koji svršavaju poslove na taj način. Nije li, možda, korupcija zahvatila i druge službe i ne bi li možda i o korupciji u tim drugim službama moralo isto tako da se govori javno na svim javnim tribinama — sve do parlamenta? Ili, mo žda, na drugi način? Ne, »ima lekara koji primaju mito«, već »dr (ime nije važno, ali treba da bude pravo) izneverio je svoju lekarsku dužnost primivši mito/od toliko i toliko starih ili novih dinara«. U

. nekim slučajevima mije dovoljno

da samo štampa kaže svoju reč. Možda je potrebnije da se češće čuje i — javni tužilac.

»PROSVETINA« ZABORAVNOST

OKTOBARSKE NAGRADE su objavljene, pa dodeljene dobitnicimana dan oslobođenja Beograda. Uveče je u Skupštini grada održan

banket u čast laureata OVOg VisO- .

kog priznanja, vezanog za jedan značajan datum istorije našeg glavnog grada. Eto, sve je na izgled prošlo tradicionalno, kao svake godine, u najboljem redu.

Međutim, i ovoga puta, uverili smo se da međalja ipak ima i drugu stranu. t

Ovogodišnji dobitnik „Oktobarske nagrade za književnost je, kao što je već svima poznato... Ne. Pogrešili smo, Izvinjavamo se! Nije svima poznato. Nije. pomato, recimo, poslovođama »Prosvetinih« knii žara. Mislite da jeste? Pa zar onda čak mi poslovođa centralne »Prosvetine«. prodavnice na Terazijama nije našao za shodno da knjigu »Putevi humaniteta« Zorana Gluščevića stavi u izlog, pa da preko knjige navuče omot (koji je već odštampan, što bi mu olakšalo posao) na kome bi pisalo da je ta knjiga nagrađena Oktobarskom nagradom. (Ako je neko zaboravio: knjigu ie izdala »Prosveta«!). Tako se to radi svuda u svetu. Tako to rade i kod nas. Tako je to radila i sama »Prosveta, ranijih godina. U svetu se. čak sve knjige izvade iz izloga (ma-. kar samo nekoliko dana), pa se samo nagrađena stavi. U ceo izlog. To zaslužuje pisac, a to je u isto Vvreme, ako se ne varamo, i reklama za samo preduzeće. Ukoliko jc preduzeću, razume se. stalo do reklame. Ako ono ne smatra đa knjiga ide i bez reklame.

Nastavak na 2. strani

'alne raorfološke Sfruk(ure, ne delu.