Књижевне новине

/600/0/

WMiemoari kao poezija i esejistiknm

NISAM PROČITAO SVE što. je objavljeno prošle godine, pa mi ono što je kritika već proglasila za najbolje. Ako moJ izbor treba da'se ograniči više ma trenutak čitalačke vokacije, a manje ma trenutak kritičarske inspiracije i 'amalitične sistematizacije, onda mi bez dvoumlenje izbor pada na ove memoare. e bih umeo sebi da objasnim zašto je to iako. Možda što je u naše vreme ovaj ikmjiževni rod veoma zanemarem ili što je O postigao, . na majboljim stranicama svoja dva toma, ona] osobeni spoj poezije i esejistike koji memoavima daje naročitu književnu draž? Ili, jednostavno, što nam je omiljiemi pisac mneiscrpna čitalačka tema bilo čega da se dohvati? Možda i naša sklonost da odškrinemo vrata onog Pprimamljivog, tajanstvenog, tolikim „misterijama obavijenog predela, predela koji pretpostavljamo od svakog čoveka kao deo njegove najintimnije ličnosti? Dakle, la vie privće? - Možda je to pobuda, ali tu će nas knjiga razočarati. Jer njene uspešne i najuspešnije stra-

mice misu u sjmmom spoljnjem dočaravamiu do-'

godovština iednogp diplomatskog službenika nego u pesničkoj sublimaciji. sopstvene životne pozicije. Zamislimo. za trenutak vreme u kojem se odigrava spolina faktografija ovih memoara: Evropa uoči drugog svetskog rata. Italija. Ratna histerija i čudno' zatišje pred. eksploziiu agresije, I onda iznenada jedna pesnička iskra, jedna imaginarna tačka oslonca, iedan simbol: Špicbergen, Hiperboreja, daleki · Sever! Prostor pesnikovog stvarnog prisustva zauzima sunčama Italija, a on sav čezne za Severom, za ledemom pustinjom, za. udaljemimi predelima. polamih moći, za večitim snegom 1 Tedom!. l| . Poznato je i razumljivo što sevemnjaci čeznti za Jugom i mediteranom: u prirodi je ljudskoj da teži uspostavljanju ravnoteže ako je suviše . fm;ložena jednostranom pritisku. Pritisku jednoličnosti i jednoobraznosti. Pravolimijske dosade i stapnacije jednog klimaia. Ali zar pravilo važi i u obmutom pravcu? Zar kontinemtalcu i panoncu može da dđosađi iužnjačko Sumce? | Nije u pitanju fizički mego duhovni klimat. Poetizacija Severa je jedan mali pokušaj imaginarnog bekstva iz ostrvliene i apresivne EvTope. Beskraine tišine surovih polarnih predela 'pesnik doživliava lkao iskonski liudski mir, kao titravu, fluidnu, nesničku protivtežu agvesiVnom foku događo2ia, što ie uskoro zapalio čitavi: Evromvu, Da i mien božanstvemi Jug. Mit o Hiperboreii ima značenice suptilizovanog pesničkog protesta protiv rata.

Zoran Gluščević

Siromašna žetva

OVOGODIŠNJA SLOVENAČKA KNJIŽEVNA _ ŽETVA je dosta nezmatna; Čovek se pita da li

Sa zaista uslovi sprovođenja reforme takvi da ie kod oštrih restrikcija u kulturi pao udarac i na originalnu slovenačku kmjigu, ili je sušna godina u beletristici znak duhovne krize koja se u slovenačkom kultumnom životu ispoljava simptomatično w nedostatku unutrašnje duhovne čvrstine i u stvaralačkom. poletu' koji ostaie na sredini puta, ili se često menja u farsu. ·Istina je, da je vreme tako uno protivuvečnosti da nas melje i čoveka često pretvara u neko čudno dvonolno biće koje se ujedmo muški junači i nosi ženske uvojke. Međutim, E svome duhu je nesigurno i spotiče se. U ta-

vim uslovima je već ionako slabokrvna liteYama žetva još samo stidljivo pastorče potismuto u pozadinu narodnog duhovnog sećanja i privesak civilizacijskog fotografskog fantoma. Između, otprilike, desetak slovemačkih. origimalnih knjiga na prstima jedne ruke mogu se izbroiati one koje su izvore, koje imaju živo bilo kreativne sposobnosti. ;

Sa različitim osećanjima je na početku godine čitalačka publika primila zbirku pesama sa nihilističkom skepsom koletirajućeg . gmewnog: mladića Tomaža Šalamuna (»Poker«). Šalamun pripada delu slovenačke pesničke generacije koia u ime neke opšte katarze negira

. sve postoieće duhovne a posebno estetske norme u poeziji. Ohrabrujuće je što se u njegovom: nastupu pokazuju tragovi istinitog pesmičkog talenta. To je bio gotovo jedini skamdal jer slična zbirka pesama Braca Rotarija »Glad«, koja je izašla polovinom godine i koja je po svojoi zamisli | memtalitetu možda. još »revolucionarniia« od Šalamunove, prošla je do sada bez odjeka. Slično je bilo i sa pokušaiem »hermetičke« proze kojom nas je poslužio Rudi Ššeligo u spretno i obećavajuće napisanom Yomanu »Kula«. Miško Kranjec je novelističkom zbirkom »Ukradena ljubav« potvrdio. glas soljnog moveliste koji na svoj način Wusoešno dodiruje probleme savremenog života. Kao uzorak solidne proze valja uzeti i jako opsežni vomam Mimi Malenšek »Trenutak tišine« koji bismo mogli nazvati i romansiranom hronikom društvenih promena poslednjih pedeset godina u Sloveniji. Pon boleće skepse je roman Vladimira Kavčiča »Nada« dinamičam zapis o moralnim problemima savremene omladine. Zbir dugogodišnjep. novelističkog stvaranja Tvana Potrča je ugledao svetlo dama pod maslovom »S. one strane zore«. U Potrčevom pisaniu ima dosta svežih izvornih tonova i čak prilično lirsko-baladične harmonije. Među zamimliivije »avangardne pokuse« mogli bismo ubroia}li i knjigu Jožeta Snoja »Gospođa sa memtoloma«. Sve nabroiano, međutim, ni izdaleka se ne ubraja u veliku literaturu, a često se jedva dižc iznad proseka, |

' Primetno se iznad fe granice kreću samo četiri kniige ovogodišnje književne žetve, Yoman Ferda Godine »Vavilon ljubavi i mržnje«, roman Andreja Hinga »Šuma i pećina«, prozna bronika Bena Zupančiča »Izmaglice« i zbirka pesama Kajetana Koviča »Ognjena voda«, Ferdo Godina |e navisao drastičan, u dimemzijama stravičnosti, kritički tekst iz života filmskih radnika. Delo, koic ic zanimljivo, po. sađržaju i kompoziciji (izišlo je pre nekoliko dama),

ez sumnje ćc pobuditi veliki interes. Zupan: ičeve »Izmaglice« su po svojoj kompozićiji. dospasosovski prozi panoptikum, sa karakterističnim nizanjem sitnih isečaka iz svakidašnjiće, a materiju uzima iz sveta malog čoveka. Po svom aranžmanu to je izrazito intelektualna proza, malo razvučena ali ipak zanimljiva marginalija o zaopletenosti savremenog čoveka.

U vrh ovogodišnje književne žetve postavio

·bih Hingovo i Kovičevo delo. Hingov roman

»Šuma i pećina«, do izvesne mere kamijevski

_ mapisan veliki tekst, po svojim najboljim. stra-

nicama prava je poslastica. Roman o umetniku (muzičaru) koji traži sebe u nesigunnosti svoje .duhovnc ecgzistencije, koji goni sebe za tragom stvaralačkih pobuda i silazi sa .olimpijskih vrhova fascinirane krasnorečivosti u najbanalnije isprepletenu svakidašnjicu, DO svojoj kompoziciji unutrašnjeg razrešenja predstavlja doduše još torzo ali ipak sadrži prilično stranica estetski doteranih. | a aa 'Kajetana Koviča sam negde nazvao poslednjim ·slovenačkim romantikom. Stvarno ima nešto prave romamtike u tom svetu njegove ~

ije đavyolski teško u jednogođišnjoj produkciji

pronaći delo koje bi bilo blizu pomenutog

ideala. U našim uslovima takvo delo bi, pored

svojih estetskih kvaliteta, moralo da poseduje socijalnu, dstorijsku i etičku vrednost. Svetkupnost ovih entiteta i mjihovo magnetično sadejstvo trebalo bi da pomognu pri formulisanju aproksimativne definicije majbolje knjige godine. Kažen aproksimativma definicija jer mi danas nemamo potpun uvid u

stvaralaštvo velikog broja naših naučnika koji ·

su, i protiv istine stvari, osuđeni najčešće na anonimna priznanja. Upravo zbog toga bi bilo neuporedivo lakše birati najbolje knjige u žanru, u književnom rodu ili naučnoj oblasti. Tada. bismo, recimo, u Dedijerovoj 'xnjizi »Sarajevo 1914« morali uočiti jedan od najviših dometa naše novije istoriograf{ije.

No uprkos ovom relafivističkom objektiviz-

'mu koji uzima. u obzir celokupno ljudsko du-

bovno stvaralaštvo, mogućno je ipak u dom c-

nu književnosti izdvojiti knjigu koja,

po mom mišljenju, predstavlja najozbiljnije i najzrelije književno ostvarenje godine. To

DALIBOR CVITAN ZORAN GLUŠČEVIĆ

FRANCE FILIPIĆ .

BOŠKO NOVAKOVIĆ PAVLE ZORIĆ

VLATKO PAVLETIĆ

DRAŠKO REĐEP

poezije koji se ostvaruje u silovitom sudaru sa duhovnim mračnjaštvom i suženošću savremenog sveta, sa prividnim humanizmom koji je u svojoj srži tako truo, tako sebičan, tako zatucan od želje za vlašću i zaljubljenosti. u sebe. Kovičeva poezija je oštra, snažna, jasno oblikovama, diže se iznad prosečnog stvaranja u jednokraini čim sakralnog značenja i to u svojim naidubljim u sebi harmoničnim, duboko doživlienim vizijama čovekove teskobe i prometejstva. France Filipič

Putevi · Rumzaniteta

TEŠKO JE TAČNO REĆI koja je majbolja knjiga godine. Po logici stvari to treba da bude knjiga koja, pre svega, prevazilazi uslovhe odredbe trenutka u kome je nastala. Ali zar sve dobre knjige nisu napisane u znaku tog ideala? Zar sve istinski vredne knjige nisu u tom idealu situirale svoj mapgnetični volumen, svoje vreme i svoju vanvremenost? Ima: doista nečeg tragičnog u samom činu utvrđivanja i sredivanja istorijskih činjenica, jer sve što je mapisano nije u vremenu potpisano: mnoga dela koja su svojevremeno veličana ostala su

bez odjeka u novijoj istoriji. Da bi opstalo, .

u književnoj istoriji i istoriji kulture, jedmo

delo, po mom mišlienju. mora da sažima Ce

lokupno ljudsko vreme. | Kada se imaju u vidu ovi kriterijumi, onda

MIODRAG JURIŠEVIĆ

· esejistici jedinstveni, psiho-sociološki

RADOJICA TAUTOVIĆ

je uverem sam Gluščevićeva knjiga eseja »Putevi humaniteta«. EP, Ova knjiga eseja, za koju je Gluščević dobio Oktobarsku magradu, značajna, je pre svĆ'ga:zato što u našu književno-istorijsku i estetičko-filosofsku svest uvodi nove aspekte i Tiumačenja nemačkog romantizma. Definišući taj višesmisleni kompleks heterogenih i često is: ključujućih fenomena, koje je organikom reagovanja, zakonitošću jednog spontaniteta, ipak mogućno spregnuti u

'jednu makar i labilnu celovitost, Gluščević je

nemački romantizam shvatio i tumačio kao živu literarnu pojavu neodvojivu od nje mog životnog i društvenog revolta

· koji se na određennačin literarno-

psihološki kanalizuje i zakonito ponavlja. U tome je, po mom mišljenju, situirama univerzalrost ı, dakako, aktuelnost njegovog analitičkog: mišljenja.

:·Sem toga ova knjiga inauguriše, u mašoj metod, koji nastoji da analitičko-induktivnim putem pronađe i kritički odredi literarnu i estetičku

· strukturu jedne uzročno-središne pojave kao

što.je. nemački romantizam. Takav pristup liferamoj materiji dragocen je i u većim kultu.

· rama :od naše, i ne istaći ovde niegov značaj

· njegovo posledično deistvo značilo bi prepu· stiti se kratkotrajnoj euforiji prizemnih strasti takozvanog književnog standarda koji nas sve opasnije prisiljava da verujemo u lažne bajke

i da: tražimo male literarne lisice...

Miodrag Jurišević

Poet Matić

KAKO ODREDITI i po čemu se opredeliti koja je to knjiga godine: po njenom mnogostranom (bučnom) uspehu, po nagrađa ma i priznanjima, ili po nečemu drugom čime je ona vidan događaj, vrhunac toga književnog razdoblja? Nekad mi se činilo da je to dovoljno; danas se ne mirim s tim. Pouzdaniji mi je znak i bliža odrednica trajnost vlastitog doživljaja, koliko nosim, koliko moram da nosim u sebi odieke knjige, koliko da slušam pozive na vraćanje njoj ı njenom svetu. Koliko drugujem s njom. ;

Jednu knjigu, protiv svoga običaja, već dugo držim na stolu: nisam se ioš odlučio da joj potražim mesto u zbijenim redovima svojih polica. Evo, sad je trenutak da i napišem ono što duže vremena mislim i govorim: taj »Bijeg od knjigc« Antuna Barca, taj izuzetan zbir piščevih poruka, tako čistih i tako potresnih, te reči koje su kao ispovesti. pred smrt, to otvaranje. čitave svoje unutrašnjosti da ·bi se sagledalo ljudsko u čoveku, da bi se video čovek u paklu života, onaj iznad pisca, ili onai koji književnoj delatnosti daje dalekosežniji, sudbonosniji smisao, ta knjiga i njene iskre izvrcane.iz udara i sudara nepomirljivih svetova, nesvodljivih na zaiednički ımenitelj, traju u meni kao doživljaj obasjanog pronalaženja. Voleo sam Barca u njegovom mladom periodu, onog koji više sa oduševljenjem no sa kritičnošću piše svoi esej-skicu o, V. Nazoru, a u »Knjizi eseia« zrači svežinom, poletom, toplinom široke ljudskc simpatije TĐrema bezbrojnim darovima literature. Želeo sam da kažem zašto se moj izbor zaustavlja na njoj. No kad sam proverio vreme izlaska,

video sam da je na knjizi označena 1965. godi-

na. Da ne bih insistirao na delu sa granice godina, okrećem se drugome, još svežem pri dodiru.

To je »izbor tekstova« Dušana Matića.

Matićeva knjiga pojavila se u ediciji »Srbska književnost u sto knjiga«, zajedničkom izdanju Matice srpske i Srpske književne zadruge. Odmah da kažem: teškoća se, za mene, nije ovđe javljala u. izboru tekstova no u ostvarenju kompozicije saobražene ambicioznom cilju. Za odsudnost i složenost takve kompozicije Jovan Hristić, priređivač ove knjige, pokazao se pogodnim. Dobili smo jeđan izbor čija kohevencija privlači svežinom i sugestivnošću. Tz ovof izbora eliminisan je samo Dušan Matić yomansijer. Duboko sam. sklon da verujem da je ta pojava bila uslovliena prostorom: za TOmansijera bila ie potrebna druga, posebna, knjiga. To još nije i potpuna odbrana od sugerisanja ocene, ali objašnjenje jeste. Ceo Matić, ali prvenstveno i istureno, poet iz lirike, voet iz esejističke'i putopisne proze, poet iz dnevnih,.čestih improvizacija, iz monologa i dijaloga, iz beležaka i refleksija, kao da nas onominje, kao da nas uverava da on to piše iednt jedinu knjigu, sa· mnogo delova, ša' mnogo različitih podsticaja, pa, mnogo i tema. ~“

„ Matićeve knjige »Bagdala«, »Bnđenie materije«, »Laža i. paralaža noći«, »Anina balska haljina« i »Na tapet dana« me gube u ovom izboru ništa od onoga što je niihov intiman, presudan, dejstven. ton, što je nezaobilazan elemenat njihove osobenosti. To je, čini mi se, naikrupniii rezultat ovog poduhvata. Jer ie to mogućnost da se.u ovoi preglednoi, ginko i \wešto postavlienoi i usklađenoj panorami vidi koliko ie to Matić nastojao, u koliko monovljenih situaciia i u koliko različitih prilika, na egzistencijalnim pitanjima suštine i prirođe poezije, na sudbinskim pitanjima nienoe delovania u liudskom društvu, na vrednosti liudskog. saznania, na mnogoznačnom smisln umetnosti, na iskušenilma i zamkama civilizacije, na Vrletnim butaniama kulture, na našoi sudbini među narodima, u svetu. Odđavđe, sa ove pružive, podsticajne osnovice tek počinje razgovor, .

Zato se opredeljujem za Knjigu Dušana

Matića,

Boško Novaković

Svet koSmarmnmih simbola

GOVORIO BIH ovom prilikom o jednom mlačem autoru koji je u poslednje vreme skrenuo znatnu mpažniu na sebe,ali ne ipak toliko koliko zaslužuje. »Voinikov put« Radomira Smilianića, čini mise jednim od .nnizanimliiviiih ostvarenja naše proze u ovoj godini, Čitaiući tu sumornu kniigu stalno sam imao na umu Lalićevu »Lelejsku goru« i »Haiku«. Koliko samo sličnosti u tematici, atmosferi, idejama!

Nastavljajući Lalićevu tematsku liniju, on JOJ istovremeno daje nov, originalan smer, Lado Tajović je izložen mepresta-

nim hajkama; upada u klopke, biva gonjen po planinama i šumama, On živi u sveti ugroženosti, suyovosti, samoće i nesreće. I Pavlica, Smilianićev jiunak, deli Taiovićevu sudbinu: ono što on doživliava i vidi miie ništa drugo do bezbroj zamjki i mnoštvo ponitelia. T on ie sam, i on traži utočište koje ne može da nađe. Ali Lalić slika ličnosti i ambiient sa mnogo detalia, psiholoških, wolitičkih, topografskih čak. Zato je mjegov svet. i pored sve halucinaninosti, ipak čvrsto realistički organizovan. Smilianić se u pogleđu metođa razlikuie -od Lalića. Bitne osobine nieeavog stila ukazuju na bliskost · sa ostalim mlađim orozaistima koje realizam više ne zadovoljava. On je škrt u davanju imena, u opisivaniu predela, raščlaniavanju · vostupalka, u dijalozima. Zbivania i lica više liče na igru: utvara, na kovitlac semki, na meki neprekidni, taianstveni, đuboki odiek, nego na stvarmo događanie koje bi nam bilo iasno na osnovu. našeg svakndmevnog iskmstva. Rez sumnie, u ovom. ispuštaninm ooiedinosti i komkretnih ozaka.ima preterivania, Ponekad izgeleda da. autor meće. da nam saovšti ono što je nužno

Nastavak na 9. strani

KNJIŽEVNE NOVINE