Књижевне новине

, Nastavak sa 8, strane ·samo zato da bi potpunije izrazio svoje odbi-

jomje svake do entarnosti, faktografije, de„taljisanja. Ali u osnovi, i to je od svega najwažnije. »Vojnikov put« deluje svojom: hladnom, sleđenom setom, svojom gorčinom iskazanom ·Skrtim, suvim opisnim rečenicama. Pavličino lutanje, izbegavanje zaseda, susret sa bratom koji pripada neprijateljskoj strani, Pavličina pogibija — sve jc to jedan lep simbol pustošnog podneblja rata. Goniči koji mu sg nalaze stalno za petama, više nevidljivi no vidljivi, najbolie oličavaju tu moru osamljenosti, straha, bekstva. U jednoj inteligentnoi kritici .o ovom romanu pročitao sam Ttvrđenje da je SmiTijanić dosledno ostvario kafkinsku atmosferu. To je tačno. Govoreći uprošćeno, moglo bi, .se veći: da je on zanemario Lalićevu realističku podlogu, nadahnjuiući se košmarnim, vizionar„skim slojevima njegove moćne i složene građevine; na tom putu simbolizacije svega kon'kretnog, stavlianja u zagradu najvećeg dela stvarnosti viđene iz ugla: jedne prosečno raz„vijene svesti, on je naišao na Kafku, zahvaljujući kome je uspeo da svoj metod potpune apstrakcije primeni do. kraja. Ako se: jedan autor uporno, rekao bih gotovo fanatički kreće vo razređenom vazduhu simbola' i apstrakcija, preti mu opasnost da postanc meuverliiv, Odbojno hladan, jednoličan ili dosađan. U nekoliko navtata to se desilo i Radomiru. Smilianiću. Ali njegovi nedostaci ne govore o lutanitt ili zbunienmosti, već o slabostima pisca koji, znajući tačno ćemu: teži i čime će postići cilj,

još, nije,razvio sve svoje snage, š _ Ne učestvaiuči u svakidašnioi praznoi i besmislenoi buci književne čaršiie, nezanimljiv sa reklamne tačke gledišta, fizički neđovolino prisutan ma glavnim mestima našeg poprišta taštine, a stoga za neupućene samo prosečan, Smilianić ie, bez obzira na sve te sporedne i prolazne okolnosti, iedan od majdarovitijih Disaca mlađe generacije. ., Pavle Zorić

Na rubu % odbrame opstamka

PETAR I PETROVIĆ: »Freske na kamenu, Ni službena akta, ni pisma, ni besjede, a sve lo u isti mah. I mnogo više, i mnogo dublje: riječi pisane rukom nevolje, kako u predgoVOru Ove, po mnogo čemu izuzetne knjige, kaže Čedo Vuković. Metaforičko identifikovanje pisane riječi sa istorijom. Riječi-poruke, riječi-testamenti, riječi — kao jedin o oružje. Poezija u prozi. Poruke jednog mučnog trenutka crnogorske istorije; moralne pouke i opomene pojedincima i plemenima, prijafe: ljima i neprijateljima; tragičnc bespomoćnosti i dileme osobite, snažne individualnosti Petra I kao vladara i čovjeka; personifikacija svih iskušenia, leleka i poziva jednog vremena. To

su poslanice Petra I sabrane u ovu knjigu“

(izdanje »Grafički zavod« — Titograd, biblioteka »Luča«). Wvih" književnih preteDs | Tako pisane bez ikakvih književnih preten zija, ok su, po svojoj dokumentarnoj VIijednosti, bogatstvu i sokovitosti životne građe, po svom dramskom podtekstu, snazi TJE najintegralnije djelo” prednjegoševskog do o freska — sa svim oblicima mučne stvarnosti jedne zemlje: ratovi, glad, neznanje, krvna jedne zemlje atol ad, M IVRR Osveta, na jcednol, LOGO :BBpori OBE ljudski opstane, da drugoj strani, . svemu „SS ii 'traga od nacionalno gomap(ičnoš mita, od deseteračkog patosa i OVO e. x : najući si ij talitet i. cil· ačunajući ma psihologiju, ment i 1 Raa kojima se svojim POO ao Petar I je, i u tonu i u značenju, nijansire svaki ižkaz, uznoseći ih tako do VrjeO Blave smisla klasičnih epistola, do. posebnog ORC nog rada u našoj. literaturi, do nepatvo umjetnosti. -. i ij svak slučaju, Neobična, vanserijska u svakom s | ova knjiga rješava jednu zabludu žoin „8odi nama traje, dokazuje da poslanice JNa al nijesu »samo arhivska građa, vjerodos 1 podatak«, kako ih istoričari tretiraju, oĆ najvećim dijelom, mnogo više (mada jesu 1 o — Petar 1 nikad nije improvizovao): ;neiBerpa izvor poetske inspiracije, tragična vizija Nba i odnosa u jednom istorijskom razdoblju Crne Gore. i · Zato »Freske na kamenu« pretpostavlja? tpnogim knjigama koje sie BOTA u ina Književno plodnoj 1966. godini.

Milorad Stojović

KNJIŽEVNE NOVINE

| ZA PROTEKLE dve decenije,

. bar isto

Literatura o literaturi :

književni razvoj nagomilao je prilično SPvhalakkih rezultata, ali i mnogo načelnih problem a. koji danas Imperativno zahtevaju svoje rešenje, i koJima. se bavi »literatura o. literaturi«, to jest književna istorija, kritika i estetika, Zbog toga, ova svojevrsna literatura je u datom trenutku F toliko značajna koliko i takozvana lepa književnost. Pa i godišnja žetva u njoj ne izgleda ni obilnija ni oskudnija nego u ovoj drugol: ni u jednoj ni u drugoj nema takvih trajnijih i korenitijih novina, kakve su u svoje

Vreme predstavljali (na primer) Košov »Veliki · Make ili Ćopićev »Nikoletina Bursać«, Često se

događa da se tresu gore, a rodi se — miš (zva-– ni »bestseler«), Naravno, ma svim knjigama

ubeležena je godina njihovog izdanja, ali među”

Tijima se ne vidi golovo ni jedna koja 'bi svoJim pečatom obeležila godinu na izmaku. Po SVO] prilici, nema takvih dela koja bi, kao

crveno slovo, označila trenutke neophodnog ·

preokreta u književnom kalendaru 1966. godine; za uzvrat, ima ih koja označavaju momente stvarnog, pa ma i relativnog napretka. Biće da ovakve momente, u »literaturi o literaturi«, fiksiraju knjige Vojislava Đurića (»Govor poezije«), Dragana M. Jeremića (»Kritičar i estetski ideal«), Miloša Bandića (monografija o Laliću), Nikole Miloševića (»Negativni Junak«) i još nekih drugih. Da ovi »drugi«, ovde neimenovani, nisu manje vredni od Ppomenutih, to bi mogao posvedočiti Predrag Pa lavestra kao pisac dela o »Književnosti Mlade Bosne«. Izvesnim svojim dimenzijama, ovo delo donekle natkriljuje ostale proizvode .»literatu re o-literaturi«, pre svega — možda —zato što književna povesnica trenutno pretiče teoriju književnosti. U označenom krugu,Palavestrin spis isticao bi se svojom sadržinskom dimenzijom, naime temom o međusobnom odnosu revolucije i književnosti: on nas upoznaje sa nedovol jno poznatom literaturom Mlade Bosne, a, takođe. i sa jednim minulim vidom Revolucije, koja je u suštini uvek mlada (kao što ie omladina — pretežno — revolucionarna). Uz to, nasuprot apologetskoj istoriografiji, ovaj spis se danas ističe: kritičkim odnosom- autora 'prema macionalno-kulturno baštini: prikazujući. revolucionarnu književnost Mlade · Bosne; Palavestra potvrđuje njenu revolucionarmu ulogu, ali njenu književnu vrednost svodi na pravu, skromm: meru. Najzad, on se odlikuje i jednom organskom, u najboljem smislu esejističkom spregoni naučnog metoda i književnog o. stila. Iz vlačeći se iz »makaza« suvoparne nadrinaučhosti i praznorečivog »poetiziranja«, Palavestrin izraz umnogome uspeva: da oživi seni atentatora-pesnika i njihov ljudski dramatizam, Povrh svega, u svojstvu materijalističkog shvatanja is torije, filozofski »fon« u'Palavestrinoj knjizi izgleda određeniji i plodniji negoli u ostaloj »literaturi o literaturi« (recimo, u spisu ·N. Miloševića), Utoliko, Palavestrin poduhvat: nagovešta: vao bi mogućnost da se dozreli istorijski i teorijski problemi našeg književnog stvaranja Ye· šavaju na nivou savremenog. naučno-kulturnog prevrata u svetu. .

Radojica Tautović

dci knjiga Đušana Matična

NA KRAJU GODINE koja još traje,'u iu đuvremenu između dvaju čitanja, opredelju· jem se za knjigu koju je pisao čitav jedan Žž. vot, ali i koja je pisala, ophodila, sanjala vcliku, totalnu zagonetku čoveka. Jednostavno, odlučujem se za »Izbor tekstova« Dušana Ma: tića (»Srpska književnost u sto knjiga«, MS i SKZ, 1966). Komponovao ju je, na materiji mnogih Matićevih knjiga, mnogih Matićevih godina, Jovan Hristić, i u njoj, koja daklc želi da reprezentuje jednog, da tako kažem, Hristićevog Matića, na tolikim stranicama, počinje da se odmata ona Arijadnina nit koja, poput saznanja i sma, nastoji da ide do dna. U mom primerku ovog antologijskog. Matića nahode se i mnogi u nju neodabrani eseji, poneki nepreštampavani stih, česta usmena, tek efemernim intervjuom dobačena.i potom zabeležena dosetka. Tako je taj moj primerak, sa onolikim interpoliranim tekstovima, unekoliko drukčiji od onog koji stoluje u izlozima knjižara. Ne mari. Lako će se sporazumeti ta dva primerka: pisala ih je, oba, ista ruka, na marginama moći, ratova, inora, buđenja materije, putovanja.

S tom jedinstvenom i, srecom, nikad zaključenom knjigom može se bdeti kasno do majkasnije noći. Njenc imcnice i mjeni vokali mogu sc sricati uoči putovanja u

· promašene apologije;

Ž LAP i smrt“ od

eše Selimovića

VRIJEME JE, KAŽU, najbolje rešeto za sve vrijednosti, pa i literarne. Strahujući od preŠVitiE. 'budućih pokoljenja kritičari se Bonekad ustručavaju da se istrčavaju i nedvosmisleno uzdignu vrednote otkrivene na nezaustavljivoj iraci tekuće, suvremene književne produkcije. Radije pohvali potkrešu krila, da ne izgube pozicije na zemlji, da se ne izlože nečijoj podvali., Razumije se, ukoliko ih obaveze prema koterijama, ili sklonost prema vanknjiževnim koketerijama ne navode na svjesna preuveličavanja iza kojih budući »revizionisti« neće otkriti čak ni zabludu. i

Protekle su decenije ispunjene takvim 'ime- .

nima, i takvim naslovima, za koje su bile rezer-

virane mnoge ugledne nagrade, a da više nitko.

živ ne bomišlja na to, da eventualno opovrgava:

da na uzvišenim mjestima na kojima su podizane takve kule od pijeska nema više ni pijeska. Ali zato ima na drueim stranama pravih vrijednosti, koje nisu dolično ciienjene.

· Da ne ostanem samo na obćim konstatacijama, reći ću i iedno ime: Derviš Sušić. Nisam siguran da je ovaj tvorac. Damila ciienjen i poznat u razmieru s vriiednošću svojih diela, pa i svoje najnoviie kniige proza. Nisam siguram da su svi naricatelil nad obortunizmiom. naše suvremene proze čitali nor. sve što je napisao Erih Koš, autor čiie se ime ne spominje uviiek u čislu smionih Đrozaika, iako on to već ođavno iest.' Ima, međutim, i slučajeva bomut plodnog Ivama Raosana. Namisao je, i objavio mnogo, previše da bi kritičari priznali i uočili u njiegovu opusu mavpistralna diela, koja su ujedno i traine akviziciie nmše liferature. Ima, također, autora poput Meše Selimovića, izvan klika, đaleko od centra koii ie sebi umislio da iedjni ima moć | manomoć da proplašava ili osborava omćejugoslavenske veličine, Meša Selimović, valia Đriznati, niie odmah mogao privnći pažniu. jer je nezamietliivo sazriievano. Plod toga je roman. koji bez

': dvoumlienia ističem kao kniigu mrotelkle godi-

· Hasanu i svletu

,

Grčku, za Grčku. Na našem jeziku, može biti,

ne,'Đaš i znatno više od toen: jer „erviš i smrte je dielo koie ima usooredbn jedino među mailiima.' jer je 1, samo uistint mepriieporam i originalan domet'i svoga autora, i maše suvremene kniiževnosti, · _ O čudesnom izmodeliranom liku: derviša. o događaia koi nas uzbnđuiu kao naša nailičniia sudbina misat ću opšimrniie, i na drugom miestu. Ovdie bih samo ĐOnOVIO rezime svoga predavania na televiziii. kad sam čitaoce upozorio: na. izuzetnost Selimovićeve proze, na lienotu nievova vričania, dubinu O9servaciia, čistoću jezika, čvrstoću kompozicije i aktuelnost teme i broblema čovieka u neoravednom društvu; u kojem se i naibolii dehumaniziraju.. otkrivaiući u sebi i oko sebe „esmisao, Drago mi je'bilo, nakon prikaza na televiziji u· kojem nisam štedio rjiieči vohvale, Dročhtati meke 'Krifike, napose kritiku Predraga Palavestre, u kojima sam 'Đronašao isto zadovolistvo, što, ie naša kniiževnost obogaćena ioš jednim autentičnim dićlom koje svakako valia pročitati. Sve ostalo: doći će, neminovno, samo

po. sebi. Vlatko Pavletić

aaa uperene ia

nema fragmentarnije i u isti mah koherentnije knjige, tananije opservacije, apartnijeg pristupa: Ako mi prebacuju izvesnu lakoću uformulacijama koje,kako vi kažete, neobavezno i lako ba· cam u prostor i vreme, verovatno je to zato što mnogima ne polazi Za rukom da, shvafe da se stvam nost teško imenuje i da bismo iz nje izvukli neke tajne, naše tera zije i naši tegovi moraju da budu i tanani i laki, često neuhvatljivi i nevidljivi, kao što i vi sami ka žete. Kada bi me neko pitao kakva je to knjiga, odgovorio bih najkraće i najbrže: Matićeva. U njoj se bogato. pokazalo da je upravo njen autor, taj pesnik čija ruka nikada nije

pisala zadatke koji će se dopadati svima, i

prvi matićevac. Paradoksalan, vibrantan, svež. Kako, je pisana? Pomalo iskosa, Pponajvjše da bi, jednom, drugom rukom, bila nastavljena. Knjiga pesama ili knjiga eseja? Knjiga koja nema vremena da čeka. Knjiga između tolikih drugih. knjiga; otvoren prozor u noći; pohod jednom brdu i jednoj pesmi koji se jednako zovu: Bagdala. Knjiga prošlosti? To nije prošlost za kojom tragamo.

| Radi se o nečemu drugom. Radi se

o nama, radi se o· svima koji nisu zaštićeni. Njena prva pouka? Da postoji

| bezbroj svetova, zavodljivih, nevidljivih, nedo-

-

toliko je, naime, jasno.

1

| TRAJNE ViZIJE

Covek

svog vremena

Nastavak sa 6. stranc

Velsovo poniranje u samog sebe u njegovim najuspelijim delima ubrzo su potisli događaji u kojima je njegova nameiljiva spoljašnja ličnost morala da igra vidnu ulogu. Za vreme prvog svetskog rata Vels je naivno bodrio borce da istraju u rovovskom ratu, jer se bore za »svet dostoian heroja« u ratu koji se vodi da ratova više ne bude. Vera u tu mogućnost podstakla ga je da učini sve što može da se rat ne ponovi. On se zauzima za neku vrstu Društva

'naroda, koje bi trebalo da doveđe do svetske

države putem nekog velsovskog socijalizma u kome bi vođi, ljudi kao što je on, imali Dposebna ovlašćenja. On piše »Istoriju sveta“, 1922. godine, kojom obuhvata sve narode svih vekova, da bi doprineo stvaraniu zaiedničke platforme oko koje bi se okupilo celo „čovečanstvo, istoriju neokalianu nacionalističkim šovinizmom. Posle ovog dela, koje ie po materijalnom efektu nadmašilo sva ostala, došla je biološka studija — »Nauka o Životu« (1931), pa ekonomska rasprava — »Rad, bogatstvo i sreća čovečanstva« (1932). Ova tri dela trebalo je da posluže, prema Velsovoi, zamisli, kao temeli jedne nove svetske enciklopedije koja bi poslužila kao osnova na kojoj bi se ujedinio ljudski rod.

Poli više ne može da pomoli glavu ispod hrpe papira ispisanih tekstovima pretežno polemičkog karaktera, bilo direktno ili zaodenutih u ruho romana ili movela. Niegov tvorac Vels morao je da ga ućutka da bi se odazvao »cajtgajstu« u čijoi se vlasti izgubila njegova ličnost. Predskazanja, ponekad neobično vidovita — Vels je prorekao da će rat izbiti zbog jednog sukoba u Dancingu — obezbeđuju mu trajno moesto u centru pažnje i van njegove zemlje. Pa ipak, iskonski stvaralački nagon ne daje da se varnica ugasi. U odmaklim zodinama njegovom se peru otrgla iedna neobična alegorija. Jadni gospodin Primbi, glavno lice nedovoljno zapaženog roma »Otac Kristine Alberte« (1925), pomera pameću da bi postao Sargon, kralj svih kraljeva. Do onog što stvanost uskraćuje njemu, najneznačajnijem među nezapaženim, Primbi dolazi po skupu cenu. Ali, da Ji je ijedna cena previsoka kad sec radi o ostvarenju sna, pita se Vels.

Kađa danas prevrćemo po hiljadama stranica ovog neobično plodnog pisca, čiji se opus penje na oko 100 svezaka, i kada preko njepovih dela proživljujemo doba koje je on tako neposredno odrazio, i nehotice se pitamo da li je možđa Vels imao pravo kada je tvrdio da njegov život predstavlja njegovo vreme, Ma koliko bi mu se moglo zameriti što su mnoge

njegove lepe zamisli zbog: njegove žurbanosti

"ostale nedovršene, mora mu se priznati da je

poleteo u one visine za kojima ga čovečanstvo tek sledi. Pokrenuo· je velike arhetipske motive, začco mit atomskog doba, međuplanetarnog putovanja. Siavivši sebe kao predstavnika svoje sredine u centar svojih dela, on jc istakao pravo Svakog, i najbeznačajnijeg čoveka na jednaku šansu u životu bez obzira na njegovo društveno poreklo. Težio jc za boljom budućnošću čovečanstva i verovao da će je Svet ostvariti u zajednici svih naroda bez obzira na nacionalne, rasne ili bilo koje druge razlike. Nemire unutrašnjeg bića, u sebi | u drugima, nije umeo da prati. Bio je suviše obuzet onim što se oko njega zbivalo. Nesvesno Je, međutim, te nemire projicirao na veliko platno uzvitlanc vasione: unutrašnje konf{likte odrazio ice sukobima u svetu i društvu. Ako je Vels bio toliko angažovan u životu svog do-

. ba, da je postao njegov autentičan predstav-

nik, onda je stekao pravo bar na delić Večnosti, jer samo preko intenzivnog sudelovanja u svom vremenu može čovek prisvojiti pravo na pripadnost svim vremenima.

Vida E. Marković

AAA AA AA A A A A AA ANA AA AA AA AA

stupnih, nepoznatih. Da beskraj to puca nad našom pameću i nad našim snom, magičan, sudbonosan. Njena hronologija? Ono šta jc u međuvremenu'· bilo u isti mah jc i jedno vreme, ambiciozno. bogato. Zavisi od toga odakle posmatrate i šta vidite. Njeni junaci? Stoje na belegu noći usamlieni na javi ı u Snu, ali toplo, zaštitnički 'siedinjeni u mislima, Njena sintaksa? Ima želiu da širom vaskrili svoje večenicc, da se ne predaie, da svedoči. Njena interpunkciia? Odana znaku itania, večitom, nozaustavljivom. i Ovakva čitanka, ovakva panorama nazirala se davno. Sad je na domaku ruke, prepuštena ne toliko sebi koliko vremenu, koliko tainom plamenu ovoga sveta. Tako je dobro što ta knjiga zatvorena i ograničena nije: njen autor će je nastavliati iednako. kao što će ie nieni čitaoci slediti i produžavati. Matić ije

imao smelosti da to pokuša; da se ·

odrekne svih olakšavajućih okolhošti koje pružaju zatvoreni Si Stemi i zatvoreni oblici, da sam rešava »zadatak'neizbežni« u tome je Izuzetnost i neprekidna svežina njegove misli, --— kaže Jovan Hristić. A meni se čini da je, pored toga, Matić imao divnu osobinu da bude Malić, Nezadovoljan, pokretljiv, provokalivan.

Draško Ređep %;