Књижевне новине

LIRIKA U PIREVOJDUJ

Adam Mickijevič

Adam Mickijevič (1798—1855) uz Juliuša Slovackog naznačajnije je ime poljsk vomantizma. Pesnik, dramski pisac i esejist, Mickijevič je bio jedan od O LiB: OH skih intelektualaca koji su se radikalno suprotstavljali ruskom carizmu S: je zbog toga dobar deo svog života proveo u emigraciji. Odluka poljske Vlade o skidanju sa scene njegovog pozorišnog komada »Zadušnice« bila je jeđan od povoda poslednjim nemirima u Poljskoj. Oe

Akermanske stepe

Zaplovih. pučinom Suvog okeana, b ZOOEO OTR Old i kao barka plove; o valu šumnih livada, kroz cveće kao kro | | _ | More, 1 pokraj koralnih ostrva burjana. ?

Već smrkava se, ni traga humci ni stazi

Po nebu tražim gde mi zvezda vodilja planu;

1 amo. daleko. blista oblak? tamo zorhjača izlazi?

To blista Dnjepar, to kula svetilja sjaji u Akermanu.

Sftanimo! — kako je tiho! čuj 4 i

m ! čujem da ždralovi plo Ne bi ih dogledale ni oči sokolove; . M Čujem, leptir se lagan tiho na travi klati,

Ž u zmija glatkim brsima dotiče tanke vlati, bč pažnjom naprežem uho usred tišine ove a čujem glas iz Litve, — Hajdemo, niko ne zove!

Oda mladosti

Bez srca, bez duha, to je mrivih svež: Mladosti, krila mi daj; | VER Veli Da iznad mrtvog sveta uzletim

U obmana i shova raj: |

Zamo gde čuda sw'ara zanos sveti Jamo gde movi uzbudi me cvet, ||

IT nada, puna zlatnih slika, svetli,

Nek onaj kog starost na bleća položi, Pognuvši zemlji izbrazdano čelo

Vidi toliko sveta kol'ko može j Videti oko skoro oslepclo.

Mladosti! Leti u prostranstvo ] kao sunce oštrim okom Ti prožmi celo čovečanstvo daaa „Svuda po svetu, širokom... Pogledaj dole! Tu kriju magla :i memla BeskraJ poplavljen lenjosti mutljagom: : Jul 15 To je zemlja! Gle kako se iz njenih. smradnih voda Gnuzavac-ljuskar podigo i hoda; On je i morna?, i brod s burnim tragom; I dok sićušnije gmizavce progahja On se čas diže, čas na dno potanja: Nit može talas uza hj, nit on uz talas i penu; J razbi se ko mrhur o izbočenu stenu; Niko ga nije znao, pa ne zna ni da ga nema; Svud sebičnosti neman!

Mladosti! Život sladak ti je samo Kad se od života drugih: ne odvoji; Nebeska srca radost će pomamno Opiti, tek zlatna nit kada ih spoji.

Složno, mladi prijatelji...

Svak celom svetu sreću želi! Snažni u slozi, u pomami: mud?i, Složno, mladi prijatelji...

Srcćan je ohaj što krvavć glavč Pade i žrtvom pomože da ljudi Preko njepa uđu u gradove slave, Složno, mladi prijateljU ...

Jako put je str i prepun drača,

Sa silom i nemoć ulaz hek zagradi: Silu nek sila odbije još jača, Svladajmo nemoć još kada smo mladi!

Onaj što glavu ko dete otkinmu Hidri, taj zadavi snažne Kenhtaure, JIstrže žrtvu iz paklenme bure,

I po lovorike u nebo se vinu.

Dosegni tamo gde vid ne dostiže.

Lomi i oho što ni um he. lomi: Mladosti! Krilo orlovsko te diže,

Tvoja ruka može kao grom da zgromi.

Hej! jedan smo drugom ruku Yvukom stisli! Samo jednom vezom zemlju. okružimo,

U jednu žižu skupimo sve misli,

Duhove u jedmoj žiži udružimo!

Zemljo, pokreni se .iz staroga sveta! Gohićemo te tim pulem žestoko,

Dok se, ne zbacivši taj pl"shivi oklop,

Ne setiš opet svojih mladih leta.

Pa ko što u kraju haosa i noći,

Gde gnevne stihije bes i borba žari, Jednim »Nek bude!« silne božije moći Jz temelja hrsta svet vidljivih sNvari; Dunuše vetyovi, potekoše vode, Sinuše zvezde ma hebeskom svodu —

A u zemlji liuđi ioš je fmina gluha; S'ihije strasti još se u fijoj bore; Al vatre ljubavi počinju da gore, I- haosa će izaći vlada duha: Mladost na svojim grudima je steže, Vezom je večnom prijateljstvo veže. Puca leđ samoživosti i zlobe, JI predrasuđa svetla se gase... Zdravo da si, zoro slobode, Sa simc”m Što će da mas spase.

Preveli Marija Stojiljković i Ljubomir Simović

iQ

TAGEBUCH

regeeeaoa ee eScso Jaz miuzmae=ir er aiu aenaruinauu aaa rarreniaaua enu aeiaiyae ao ea eee

Literatura između Istoka i Zapada

LITERATURA je najartikuliranija među svim umetnostima, na Zapadu i Istoku, na Severu i Jugu, — kaže Ernest Fišer u napisu štampanom u austrijskom mesečniku »Tagebuch« — i nastavlja: literatura ne može sasvim da formalizira, dematerijalizuje predmet ko-

. jim je ovladala. Predmet je

izaziva — ne uvek, ali ponajčešće — na otpor. Literatura je od stoleća prosvećenosti — s izuzecima, dakako — kritika postojećega. Ona je na raznovrsne načine savest naroda i svest epohe, »To nije definicija — naglašava Fišer — »jer se literatura u svojoj permanenitnoj promemi ne da definisati.«

U periodima relativne stabilnosti postupnim razvojem dominira sadašniost. U našem veku jedva da još postoji sadašnjost, gužvaju se samo još budućnost i prošlost. tabliranoga; ali ovoj negacija sebe same, ono što je već nehotice postalo, a još nije uobličeno, horizont mogućmog, veličanstvenih i Rkatastrofalnih mogućnosti. Literatura ukoliko ie relevantna, jedva može, dakle, da bude nešto drueo sem negacije etabliranoga; ali ovoi negaciji je imanentno naslućivanje nečeg drugog, punijeg, bogatijev, kao nečeg moguć mog. Negirajući | damašnie stanje, ona pretpostavlja da bi mooslo biti drugačiie, U totalnoi neoeaciii, kao u »Kraju partiie« Samjuela Beketa, ovo drugo SŠtamje, ovaj neizumrli svet koji se ne raspada u crnkastoj prašini, ne podrazumeva se kao nešto zamislivo. Izgleda kao da se sve zgrušalo u poretke i sisteme; ne pomiriti se s tim stanjem stvari, otvoriti vrata u budućnost, makar i sa• svim uska, bez galame i propagande, čini se kao da literatura sve više i Više priznaje za jedan od svojih bit-

LA BATTANA

Nezavisni filmi film producentskih grupa

PROBLEMI nezavisnog filma u Italiji i producentskih film-

skih .grupa u Jugoslaviji, oS- ,

novna su tema 14. broja časopisa »La battana«. Napisi Mina Arđemtjerija, Gvida Aristarka, Tulija Kezića i Ti-

na'· Ranijerija o nezavisnom ·

Tilmu u Italiji i Žike Bogda-

· novića, Fadila Hadžića iı Dejana: Kosanovića o jugoslo- ·

venskim producentskim grupama ukazuju da, i pored velikih razlika u uslovima italijanskog i jugoslovenskog filmskog stvaranja postoji izvesna zajednička težnja da se, oslobađanjem od uticaja faktora koji su strani filmu i umetnosti uopšte, dođe do najveće moguće slobode umetničkog rada što bi uslovilo i pum procvat filmske umetnosti. Jugoslovenski učesnici u ovoj, da je tako na> zovemo, amketi, naglašavaji da je stvaramje producentskih grupa u mnogome elimi> nisalo mogućnosti birokratsko-etatistički uplitanja u stvaralački rad u jugoslovenskoj filmskoj umetnosti i da je ta umetnost kroz afirmaciju samoupravnih vrednosti društva, prvi put u ovih poslednjih nekoliko godina uspela da stvori dela trajne vrednosti koja predstavljaju značajan doprinos filmu. Reč je o onoj struji koju Bogda nović, na primer, naziva »novim« a ponekad »autentičnim« jugoslovenskim filmom koji »izražava najveće umetničke težnje, a isto tako i težnje ka majvećoj mogućoj nezavisnosti umetnika«, Pred stavnici te struje po Bogdanoviću su Petrović, Pavlović, Đorđević i Makavejev. Ttalijanska situacija u mno gome je različita od jugoslovenske, Italijanski nezavisni film, kako to iznosi Arđentjeri, proživeo je svoje zlatno doba neposredno posle drugog svetskog rata kada je na zanatskoj osnovi ~ ostvario najbolja dela u čitavoj istoriji italiianskog filma kao što su film »Zemlja drhti« Lukima Viskontija, De Siki ni filmovi »Čistači gcipela«, »Kradliivci bicikla« i »Umberto D« i Roseliniievi filmmovi »Ppipn« i »Memnžin godine nula«, Docnije su, me

nih zadataka —_ kako na Zapadu tako i na istoku. , Veštački gnute zidove vredi porušiti. Literatura je pre svega više nego ideologija; a drugo, ona se neč može seći na komade kao glista, pa posle posmatrali nezavisni nastavak života odeljenih delova. Ima nacional nih osobenosti, tradicija, preiva; postoje različiti društveni sistemi i umutar tih sistema svakovrsne nıjansc; ima ideoloških «suprotnosti itd. — ali odlučujuća je egzistencija jedne svetske literature. Svaki pokušaj da se literatura jedne zemlje ili jednog društverpg sistema izdvoji i odseče od svetske literature ima za posledicu pustošenje, zaikržijavanje. Tre ba se probiti iz svakog provincijalizma — /7Ppiše Ernest Fišer. U tome je poslednjih godina, na primer, začuđujuće uspehe postigla češka literatura, film i teatar, filozofija i sociologija Čehoslovačke, i zato su opravdanom samosvešću češki pisci Kundera, Kohout, Vazulik, Lem i mnogi drugi na svome kongresu govorili o tome fenomenu 1 Tražili njegovo priznanie i obezbeđenje. Još u prvoi Čehoslovačkoj Repnublici veliki pesnik František Halas je Pariz i Moskvu nazvao

»dvema doikama EHEvrope«i”

tvrdio da će čehoslovačka literaftura uspevati samo ako se hrani iz obe dojke. T w pravo je tako — kaže Fišer — jer se ni Zapad ne može, odreći visaca kakvi su Deri, Solženiiom, Voznesenski. Kun dera, Novomeski — da se

spomenu samo neki — kao što se ni Istok ne može lišiti pisaca kakvi su Aragon, Sartr, Fokner, O'Kejsi, „Direnmat, Friš, Gras, Vajs — i opet da se spomenu samo pojedini.

Aleksandar Đ. Popović

đutim, Yreovladale | industrijske strukture i italijanski film je konačno potpao pod uticaj velikih distributer skih kompanija povezanih sa američkim kapitalom, koje trenđove italilanskog filma usmeravaju često u nćželjenom pravcu. I pored toga, u sedmogodišnjem peru odu od 1960-1967. godine mezavisni film u Ttaliji stvorio je nekoliko vrhunskih dela kao što su, između ostalih, film »Subverzivni« braće Tavijani, De Setin film »Banditi sa Orgozola«, »Alžirska bitka« Đila Pontekorva i »Jed na milanska priča« Eripranda Viskontija.

Ne možemo a da se sa nekoliko reči ne osvrnemo i ma mapis Gvida Aristarka koji nosi mnaslov »Proživeti sve protfivrečnosti« u kojem ovaj nesumnjivo najznačajniji savremeni italijanski „filmski kritičar i estetičar pokušava da suštinski analizira pojam nezavisnosti filmskog stvaramja u uslovima ograničava» nja slobode delanja koji se sreću u filmskoj umetnosti. Dok, po Aristarku, mlađi reditelji u Italiji veoma brzo prelaze sa verbalnog anitikonformizma na služenie interesima producentskih kuća i na društveni |„konformizam (slučaj Marka Belokija), dofle se i na Istoku »otapanje« u poslestaljinističkoj eri još uvek prikazuje više kroz simbole nego kroz ličnosti, Na kraju Aristarko iznosi izvesne postavke italijanskog reditelja Orsinija iz grupe nezavisnih, u kojima se tvrdi da »proživeti sve profivrečnosti ideološkog istraživanja znači proživeti i sve protivrečnosti filmskog stvaranja u jednoj igri koja je prividno apsurdna, ali koja nikada nije sama sebi cilj, nikada ni je prazna igra ogledala toliko draga mneoavangardističkim pokretima«.

Srđan Musić

o IZLOG

ČASOPISA

LA PENSREE

O strukturalizmu, Aragonovom

divnom snu ...

O STRUKTURALIZMU sve više je riječ. U Francuskoj posebno. O njemu

pišu, raspravljaju, polemiziraju konzervativni i progre sivni mislioci, njegovi protagonisti i protivnici. Interpretiraju njegovu suštinu, OpOVIgavaju njegove postavke i funkciju, među ostalim odgovaraju na neka bitna pt tanja: da li ie strukturalizam uopće pokret ili škola (Bart), pomodni pokret salonske intelektualne elite ili posliednja tvrđava buržoazije (Sartr).

Prisutan u savremenoj fran cuskoj filozofskoj, naučnoj, kritičnoj misli, strukturalizam nije ni škola ni pokret, tvrdi A. Bart, i dodaje: barem još nije jer većina autora na koje se obično odnosi ta riječ nikako se ne osjeća među sobom povezana zajedničkom doktrinom ili Dborbom. U toliko jie značajniie da je strukturalizmu | DOsVeEćen cijeli decembarski broj časopisa »La Pensće«, borbene marksističke revije modernog racionalizma koiu su 1939. pokrenuli Pol Lanževem i Žorž Konjo. I da se istoj tematici vraća najnoviji, 137. broj, s raspravama — diskusilama 6 filozofskom djelu, »Riiečima i stvarim a« Mišela Fukoa, jednog od plavnih ieoretičara strukturalizma. O ovom mjegovom radu (»Les mots et les choses«) iznijeli su svoje mišlienie poznavaoci ne samo studiozno pisane »Historije Imdila u klasičnoi epohi« i »Riječi i stvari« već i samog strnifiuralizma — B. Balan. Ž. Dilak, G. Marši, J. — P. Pontis. Ž. Prust, Ž. Stefanini i E. Verlei. Na tu tematiku mnadđovezuie se u iz viesnom smislu imapis »Struk turalisti, shvaćanje strukture i estetike filma« u kome Ž.

SOVREMENOST

— A. Bize govori o filmskoj umjetnosti i njenim strukturama. Uz ostale priloge vrijedno ij istaknuti razmatranja Š. Aroša o nedavno objavljenom A. ragonovom divnom snu, romanu »Blanš ili zabe rav«, njegovom zanosu za koji on jednostavno kaže: „Pitaju me... tko je Blanš? Otkud dolazi ta Blanš? · No, naprosto, ako uzmemo ime, vidjet ćemo da gotovo u svim mojim knjigama postoji žena koja se zove Blanš. Ovdje je na prvom mjestu...s. Aroš navodi da je OVO nOVO Aragonovo djelo, novo ne samo u doslovnom značenju riječi, izazvalo živo uzbuđenie u javnosti i štampi. Ne zbog toga što ga je napisao stvaralac, u isto vrijeme pjesnik, kritičar. esejist, filozof, livngvist, već, romansijer koji je cijelog života, u dubini svog srca, sma-. trao sam sebe lingvistom, ko. me roman nije autobioprafi. ja koja nastaje iz sjećania, za koga je imaginarno čudesno područie zaborava ... Stvarno i imaginarno koje se u romanu ograničava na razđoblje od septembra 1965. do oktobra 1966. godine, ali koje problematski prelazi sva vremenska: ograničenia svojim poetskim kazivanjima sumnji, principa života, planetske tragedije . »sempntike bola«, neiskazanog u velikom piscu.

Pored informativnih vrikaza noviiih diela iz knijževnosti, lingvistike, historiie, biologije, televizije ı filma, u dvomiesečniku »La Pensćee M. Corni piše o urbanizmu, a Žan Meino, univerzitetski profesor u Montrealu i izvrsni analitičar takozvanih presionih gruna obiavliuje dio svoje studiie »Rušenie demokraciie u Grčkoi«, rad koji zaslužuje više pažnje neeo što bi se moglo pretpostavi.

Mile Joka

Jedna nova priča o priči

UKOLIKO književni časopisi imaju individualnu f#fizhonomiju, lik skopske »Sovremenosti« dao bi se okarakterisati negovanjem i potvrđivanjem originalne makedormnske kreacije, ali, takođe, i nastojanjem da se ta kreacija zbliži sa sa literaturama ostalih jugoslovenskih naroda, pa i sa svetskom literaturom. S obzirom na ovo nastojanje, skopski časopis zaslužuje pažnju pisaca i čitalaca van makeđonske jezičke Qblasti, U martovskom broju, takvu pažnju pobuđuje, naročito, odgovor EHriha Koša na jednu amketu o položaju pripovetke.

Odgovarajući na „pitamja ankete. Koš upoređuje stamije naše pripovetke sa situacijom foga književnog roda u svetu. Poput Bogdana Popovića koji je Njegoševu poeziju i pripovetke Laze Lazarevića označio kao vrhove maše umetničke reči, Koš izjavljuje da je pripovetka bila najčešći, a donedavno i reprezentativan, oblik proznoga stvaralaštva u nas. U motivaciji navedeme izjave, on konstatuje da su tom prosperitetu pripovetke pogodovale upravo naše istorijskc nepogodnosti, naime »opšta razdrobljenost i usitnjenost naših prilika« tokom istorije. U takvim prilikama, ovaj književni rod mogao se Obrađivati više i lakše no roman. Iako se naša pripovStka nahodi u posebnom Dpoložaju, njen problem ije isto tako aktuelan kaogod i u čitavom svetu. Ovu opštu aktuelnost pokazuje činjenica da Koš odgovara, u stvari, na pitanja liberalnog | američkog časopisa »Kenyon Review«. (»Sovremenost« je njegove odgovore premela iz Ovoga časopisa).

Košov odgovor je zanimljiv ne samo zbog svoje aktuelnosti, već i zbog svoje jezgrovitosti ı duhovitosti, koja ga čini nekom vrstom priče o priči. Sam Koš je ri povedđač, na ova njegova »Driča o priči« znači, stoga, jedno interesantno samosaznanje i samoproceniivanie pripovedačkog stvaralaštva.

Obianšnjava ići no!ožai pripoveftke, naš pripovedaž dovodi ga u vezu sa opštim sta-

njem privrede i kulture. Nasuprot industrijalizovanoj tržišnoj ekonomiji, proizvoćdlač u našoj privredi mogao Je, umnogome, raditi shodno svojim stvaralačkim potrebama, donekle nezavisno od ižišta. Sem toga, u našoj kulturi duže se sačuvao uticaj mitskog duha, u čijoi atmosferi »svaki, pa i beznačajam ljudski akt dobija važno suštinsko značenje«, tako da se svaki ovakav akt smatra dostojnim da bude tema pri povedanjia. Ukratko, ekonomskip-kuliturme osoberk:sti pomagale su cvetanju pri povetke, pa i njenom prvemstvu. Kasnije, to prvenstvo i cvetanje bilo je pogođeno uticajem strane Književnosti, koja je favorizovala roman ma uštrb novele.

izloženo objašnjenje baca. noviju svetlost na neke dru. štveno-kulturne osnovč i e tetske karakteristike pripovedačkoga Žanra. Posmatra-.· jući ove karakteristike iz vlastitog ugla, Koš uočava i podvlači sledeću distinkciju: »Zaista, — kaže on, — pri povedanje i pripovetka nisu Isto, 1 OnO prvo ne zame njuje ovo drugo«. Pripovet: ka, naime, bila bi veštačkii umetnički isečak kontinuelnog pripovedanja, okarakterisanog »ncograničenim trajanjem«. Sadašnju relativnu stagnaciju pripovetke Koš stavlja na teret ne samo srolljnjim okolnostima, kao što je već pomenuti uticaj strane literature, — već 1 DO jedinim unutarnjim, specifičnim karakteristikama žanra: mnogo češće no romansijer, pripovedač mora da »savlađuje početnu inerciju«, koja otežava pisanje.

Košov odgovor daje dijagnozu o sadašnjem stanju naše pripovetke. Čitalačka ! ljudska radoznalost, međutim, sklona je da očekuje 1 neku Kkonkretniju »prognpzu«, Ako Košova izjava done kle izneveruje to očekivanje, ona nam ipak zato pruža jednu istinitu i aktuelnu »prF ču o priči«.

Radojica Tautović

KNJIŽEVNE NOVINE