Књижевне новине

Petar Preradović ao. lil 1818 — 18. VIN 1872)

PETAR PRERADOVIĆ je u toku XIX i početkom ovoga veka smatran za jednog od najvećih hrvatskih pesnika. To su priznavali i pesnici i kritičari, A. Šenoa, F. Marković, M. Šrep»l, B. Vodnik, pa i Matoš mu je davao mesto pored Njegoša i Mažuranića, Taj oreol nosio je pesnik sve tamo do perioda između dva rata, kad je učinjen pokušaj da se vrednost njegove poezije svede na pravu meru. Albert Haler je u »SK Glasniku«, 1928, stavio Preradovićevu poeziju pod strog aršin te mu osporio slavu i vrednost pesnika velikih emocija, sveo ga na hladnog intelektualističkog pesnika (slično je učinio i s Gundulićem i Kranjčevićem). Pa ipak, mi se Preradovića danas sećamo po onim elegičnim stihovima »Mrtve ljubavi« ili po onim finim nostalgičnim stihovima »Miruj, miruj, srce moje«, pesme kojia se danas uzima kao »stara gradska«. Jer čim su se oko 1845. pojavile njegove pesme, savremeni ilirski muzičari (Lisinski i dr.) mnogima od njih dali su muziku, tako da su se one pevale i svirale: jednu takvu varijantu zabeležio je i F. Kuhač. Sve je to govorilo da je ta pesma, ta Doezija odgovarala raspoloženju savremenog hrvatskog građanstva, koje počinje da se stvara podstaknuto nacionalnim idealima ilirskog pokreta. U tome i jeste uspeh Preradovićev: i u lirskoj pesm', intimnije od Vraza, i u rodoljubivoj, Preradović je iskazivao raspoloženja hrvatskog građanina pred 1848, njegova nacionalna očekivanja i nade, niegove slovenske ideale, koji ga čine članom jedne velike slovenske porodice, na prostorima od Jadrana do Urala. Takvim govomikom osećanja i težnja hrvatskog građanstva Preradović je postao uprkos nepovolinim uslovima Života, koji ic morao da provodi izvan svoje narodne ı jezičke matice, tako da je maternji jezik bio za njega problem koji je morao savlađivati tokom čitavog života. Potekao iz graničarske porodice u Podravimi (selo Grabovnica), Preradović se nije mogao redovno školovati,; obudovela mati dade ga u vojnu školu u Bjelovaru, a kasnije u Bečkom Novom Mestu (1830). U vreme kad sc počela buditi nova, mlada generacija u Hrvatskoj, Preradović je otišao u daleku, nemačku, vojnu školu. Iako je profesor Čeh Burian učio češki jezik, a nabavio je za školu Vukove Kačićeve pesme, ipak je Preradović postepeno ~ zaboravljao maternji jezik, tako da se kao poručnik 1838. teško mogao sporazumeva'i 5 majkom i sestrom, koje nisu znale stranog jezika. Međutim, on je u vojnoj školi stekao lepu književnu kulturu — poznavamje savremene romantičarske književnost:, počeo je ı sam pevati na nemačkom jeziku, čemu su svedoci nekoliki fragmenti ispevani u duhu Bajrona, prevod početka »Maja« čuvenog češkog bajroniste K. H. Mache ı dr. Kad je došao u Italiju, na službu, njemu je jedina zabava i razbibriga bila bavljenje književnošću. Presudam je tu bio susret s Ivanom Kukuljevićem, pesnikom, oficirom i političarom, kasnijim hrvatskim istoričarom, koji je u saboru 1843. prvi progovor:o hrvatskim jezikom, a 1847. predložio uvođenie hrvatskog jezika kao službenog jezika u Hrvatskoj. Pod njegovim uticajem Prsradović je zadobijen za hrvatski iezik ı za hrvatsku poeziju. God. 1842—1843. piše Kukuljeviću iz Mailanda (Milana) još nemačka pisma; a već 1844, piše mu iz Zadra, oduševljen što je došao u Dalmaciju. Tu je om, austrijski oficir, postao glavni saradnik, pa čak i urednik lista »ZŽora dalmatinska«, koji svakako nije bio u volji austrijskoj vladi. Tu je mapisao stihove koji su bili na prvoj strami prvog broja »Zore dalmatinske«:

Zora puca, biće dana! Okreni se k zlatnom vedru, slavna zemljo dalmatinska: evo Zore u ivom njeđru da otkrije zakopana

tvoja blaga — evo dana!

Oduševljeno piše Kululjeviću u Zagreb da cela »Zora« leži na njegovim plećima, jer su se pretplatnici žalili na urednika (A. Kuzmanića), pa se onda on umešao, obećavši da će unapredak »sve uređivati i ravnati«. »Tako ti sam sada poluur>dnik i korektor i u svemu sve; jer u cijelom Zadru nećeš dva čovjeka naći koji samo za nevolju naš jezik razumiju. Sve se ovdi potalijanilo...« Ali on se ne tuži na posao, nego na službu koja mu je nelagodna, »Pravo veliš da me je upravo Dalmacija kući vratila, i da nisam ovamo došao, me bih se bio našeg jezika primio, hvala bogu, samo da bih se ovih veriga još riješiti mogao koje me u vojničkom stavu vežu, onda bih lakim srcem i zadovoljnošću put započeti nasljedovati mogao; ovako ali vele (veoma) sam sapet, ne mogu se onako okretati kako bih hotio, jer me misao pitajuća uvijek zaskoči: gdje ćeš kruha naći, ako ovaj ostaviš ili izgubiš? Može biti da se s vremenom kakva prilika zgodi«. — Želeo je, dakle, da se oslobodi uniforme, da bude slobodan, da se bavi kniiževnošću, piše poeziju, »Zoru dalmatinsku«, služi domovini, koja mu se sada otkrila u novom svetlu. Samo, ta se prilika nije zgodila. Lako je to bilo učiniti plemiću Kukuljeviću, koji će se posle toga baviti. politikom i naukom, ali nije lako siromabnu i bokou graničarskom Preradoviću, koji će čitavog života petljati S dugovima...

Bilo je to veliko doba romantičnog zamosa za đomovinu, za narod, ilirstvovanja i slavjanstvovanja. Preradović želi da peva hrvatski, da bude hrvatski pesnik, da pomogne svom narodu, koji nema ni škola, ni knjiga, ni obra-

'KNJIŽEVNE NOVINE

zovanja, ni književnosti. Svestan je svoga neznanja i svoje otuđenosti. »Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, da bih mogao izvorni, domorodni spisatelj postati; ja ću uvijzk u sumraku basati među tuđom noći i domorodnim danom« — tuži se Vrazu. U “akvim okolnostima sprema prvu knjigu pesama, »Prvence«, (Zadar 1846). Već iduće godine mora ponovo u taliju, u Udine, Brešu, Paviju, Mantovu. U predvečerje važnih događaja 1848. nalazi se tamo, a sve misli su mu vezan> za domovinu. Iz Mantove maja 1848. piše B. Šuleku u Zagreb: »Svakojako mi je žao da baš sada, u ovo važno doba, u urednom savezu s milom Domovinom biti ne mogu... Mi smo ovdje više od dva mjeseca dana bez najmanje vijesti iz mile domovinc bili... Ja s moj» strane rad bih ovu nesretnu zemlju ostavio i volio bih na predstražama na Dravi stajati nego među narodom, koji nas iz sve duše mrzi, nas za svoie krvoloke i potlačitelje proglašava i proklinie...• Krajem te godine još se nalazi u Italiji, gde Austrija brani Lombardiju od probuđenow talijanskog naroda. Zato i kaže: »Ovdje, u tuđem nemilom svijetu, dobro se samo navola uživa«.

Eto, u toi mučnoj razdvojenosti, u unutrašnjem lomljeniu i službovanju radi .gole egzistencije, u sagledaniu beznadnosti ličnog života, prolazile su u tuđini majlepše godine Preradovićeva Života. U dalekoi tuđinskoj zemlji, gubi se u čežnjama za mladom ženom, za porodicom. A onda je tek početkom 1849. premešten u Zagreb, u štab bana Jelačića, gde će ostati do i852. i izdati drugu knjigu pesama »Nove pjesme«« (1851). Tu će za Bahova apsolutizma deliti s drugima razočaranje, »iza ogromnih dvoljetnih nada«. TI ope: kao refren: »Da mi moji poslovi dopuštaju, najvolio bih se literaturom baviti«. Obećava da će nešto navisati za časopis »Nevem«, ako mu »Dprozaički poslovi ne udavc pjesničke misli«. Kad je premešten u Pančevo, nadao se da će moći opet nešto da napiše, »jer mi je — veli — na tom Žica Života zasnovana«. Ali je odande premešten u Kovin, gde se žali na čamu života. »Otkako iz Zagreba odoh, malo mi glasova stigoše iz niega. Bog zna što mi radite vi i svi domoroci.· Da li se što radi na književnom polju?... Ja ovdje ništa ne čujem niti ne znam«. Posle crne tame Bahova apsolutizma, koji 1 za njegovu poeziju znači prekid, u Temišvaru je dočekao povratak ustavnog života u Austriji 1860. Ugodno mu je slušati da se u Hrvatskoj »naš narodni duh opet Đočeo micati«. »Ja dakako samo slušam i me smijem pisnuti, jer ovdje strogo na usta paze, već Se

· u duši veselim i molim i mislim ne bi li bog

dao da i nama opet sunce sine«. »Ja se sada više nego obično bavim narodnom literaturom i sastavljam kojekakve sitnice za budućnost,

kad neće biti krivnje u ljubavi prema rođu,·

ili kad me neće više pozivati ma odgovor za ono što sam pisao, tj. kad me ne bude više tijelom, nego samo dušom u milom narodu svomec«.

Tu ljubav prema narođu, koju je morao skrivati u doba apsolutizma i germanizacije, ispevao je na osvitu novih dana u nekoliko pesama koje spađaju među njegove najbolje stihove: »Rodu o jeziku« (1860) i »Jezik roda moga (1861):

»Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči to je jezik rođa mogal«

To kaže čovek koji je veći deo života proveo među stranim narodima: Nemcima, Talijanima, Rumunjima, Mađarima. Čovek koji u svom pozivu (pa makar što je dospeo do generalskog čina) nije bio zadovoljan, pa zato nije želeo da mu sin bude vojnik, oficir, da buđe nezadovoljan kao njegov otac. Čovek kome su žene bile tuđinke: prva Talijanka, druga Nemica, Čovek koji je umro u tuđini i koji se obraćao domovini: i

»U tvom polju daj mu groba,

tvojim cvijećem grob mu kiti.«

Lik čovekov u pesniku Preradoviću izgleda nam siv i zatvoren u suroj oficirskoj uniformi. Međutim, u njemu je i toplo ljudsko srce,

Dr Krešimir GEORGIJEVIĆ

HRVATSKOG PREPORODA

PETAR PRERADOVIĆ

koje reaguje na spoljne doživljaje, ali koje mora da oprezno, pažljivo daje izraza svojim osećanjima. On je znao naći najpogodniju reč za ono što je osećala većina iliraca njegova doba, a umeo je da to iskaže bez početničkog mucanja. Zato je u kritici i školskoj praksi važio kao veliki pesnik, koji ne govori ništa preko određene mere, no buntovno, uglavnom apstraktno, u alegoriji, dosta konvencionalmo. Ali ipak, bilo je nešto naivno iskremo u tim prvim pesmama, ı tom vedrom optim:zmu,

. koji poždravlja domovinu kao majku koja se

'stere preko ravnica i gora sve do mora. Pa i siromašna domovina, »domovina kakva bila, rođenom je sinku mila«. Proleće u prirodi odgovara narodnom preporođu, braća se mire, Hrvat i Srbin pružaju jedan drugom ruke, bratska sloga razgoni svuda smutnje, »ljubica bratskih svuda već ima«, narod se čisti, krepko ozdravlja. Trebalo je krepiti srca — pesnik je to činio na blag način. U "im stihovima nema ni bunta ni borbenog, besnog otpora protiv tuđina; tek će u nekim pesmama 'zbiti prikriveno razočaranje zbog mraka apsolutizma. Zemlja kaže suncu da potamni i da se sruši s neba u duboki bezdan: i

»Ja sam ti dozrela jadđom i čemerom, sjeme povjerenja

urođi čemerom. . .«

U rodoljubivoj poeziji, posebno mesto zauzimaju pesme posvećene Slovemstvu, među Kkojima naročito oda »Slavjanstvu«, puna svečanog patosa:

Skidam kapu i do crne klanjam ti se zemlje... veliko, silno, preslavno, svemožno Slavjanstvo!

Zadivljen je snagom i veličinom Slavjanstva: »Kuda ti je pukla, silno Slavjanstvo, pučina«! Tuđin stoji i divi se i strepi pred tobom. Strepi, jer se boji osvete za učinjene grehe, »na krst je razapinjala narod najblaži, najpobožniji ma svijetu«. Slovenstvo će biti zatočnik ljudskog napretka i razvitka. Kao i drugi slovenski romantičari — Jan Kolar, Adam Mickjevič i dr. — i Prerađović želi da odredi ulogu i mesto Slovena u savremenom svetu. U neđovršenoj drami »Kraljević Marko« izneo je pesnik proročku misao: narod je gos-

Blažo ŠĆEPANOVIĆ

Poljubac svjetlosti

Pod jednim drugim nebom procvjetaće opet maše fuke kad se hove zvijezde ode. “Mjesto tvojih usana . biće, poljubac svjetlosti i i ove stijene preivoriće se u OČI. Da li je to život

ili se sjaj toči

s kraja na kraj

svoje sahjive lepeze.

Duva crvehi vjetar

iz divljeg srca

— i fo se ljubav zove;

a ljubav negdje

kao majljepša glava

traži svoju uplašenu pticu, jer zbog jedne greške u vidt postoji hOć, | Ipak će te rıke

opet mirisati

na nekoj dalekoj planeti, ali još ne Vidim

da su zagrlile

rjenict svijetla.

Kada java zaspi

a san se probudi

iz crvene ljekovite vode odjeknuće pjesma,

svaki će čovjek

mjesto boga

biti na jednoj

nebeskoj grani,

daleko

iznad prašume svojih Yiječi. Buđi se buđi

iz Mtehe fajna moći,

znam da sam tvojoj ljubavi jači od okeana.

Budi se budi!

Planeta dobija dušu, podzemna silo iz moje glave. U mirisu hjene tuge

svemir se TYažlistava,

budi se budi

organska Tužo života,

22. VIII 1966.

Ovih dana otkrivena je na Tašmajdahu spomen-skulptura Mire Jurišić u znak sećanja ma tragično Pre minulog pesnika Blaža Šdćepanovića. Tim povodom objavljujemo, sudeći po datumu, poslednju pesmu koju je Šćepanović napisao.

podar svoje sudbine, on je čuvar svojih tradicija i običaja, svega prirodnog, od kulture nepokvarenog, pa će mu preporod doći iz njcga. samog.

U mnogim Preradovićevim pesmama revlačuuje misaona, refleksivna strana. Zbog tog elementa, Haler je proglasio svu njegovu Dpoeziju hladnom, izveštačenom, punom alegorija : personifikacija, koje ništa n» govore. Međutim, šiban nesrećnim životnim udesom — smrt deteta i žene, nesrećan odnos s nevenčanon ženom —o doneli su mu boli i razočaranja u životu, tako da je u njegovim pesmama kasnijeg pžrioda vidljiva nota klonulosti i razočavanja. Pesnik je i inače rado razmišliao O životu i ljudskom udesu, o ljudskoj sreći, palnjama i smrti, Jedna od najboljih njegovih pesama jeste »Smrt«e (1856), u kojoj je izrazio teskobu i strahopoštovanje pred svesiljem i majestetičnošću smrti, pokretne oslvečnosti i vremena, bića i nebića, postojanja i propadanja. I tu je intonacija patetičma:

U svesilju ti sila najjača,

\ svemijenju ti stalnost jedina... Otkad vijek svoj prirođa vije,

mrači kroz nju svud i sjena tvoja... Uvijek ista otkad svijet te pozna, svuđa ista kud god svijet se stere, bez razlike svuđa uvijek grozna,

a u grozi nemjenjive mjere...

Ne bi se moglo reći da Prerađović nije imao pravog pesničkog doživljavanja i nadahnuća. Međutim, sapet u svom jednoličnom vojnomi poslu, njemu je nedostajala širina vidika, šiYrina horizonta, sloboda misli i osećanja. Zato je i svoje pesme u pismima nazivao krpežem. On se u književnom pravcu nije mogao razviti kao njegovi vršnjaci Njegoš, Mažuranić i dr. Njegovi najbolji stihovi su zapravo oni iz mla-

. dosti (nekolike ljubavhe i rodoljubive pesme),

dok su one iz kasnijeg vremena sve teže po izrazu, po kovanicama, po apstraktnosti i mistici, u koju je sve više zapadao.

Prerađović ie u određenom trenu:ku pokušao da izrazi težnje i nađanja hrvatskog ı srpskog naroda, lepotu našeg jezika i snagu naše prošlosti, pokazao našu ulogu među slovenskim narođima. U tome ide među značajne naše ljude XIX «stoleća. ı

Nenad RADANOVIĆ

Svijet raste ja sve mahji bivam

noću se diže

polifem ostrvljeni sanjam strašne shMoVe buncahjem se branim

oh me he čuje

sjedne

proteghe se

pojede mjesec bozoblje zvijezde ostavi me u mrklini

zahihoće zakocene se zacereka odahtne zijevne

zgazi me U našem neodgođivom rasulu

ni one vajhe ljepote heće biti (konj do konja junak đo junaka)

nebo će nas ožaliti pljuskom i krvavom vođom

(gdje si danas posestrimo vilo) | i vjetar Tazagnati gomile praha (o svijetli grobovi: naši)

Pretvatamo se u gvožđe u crne heizlječive olupine nw gar rđu u besmislen prah polako nheodloživo kobno

jao ko će da nas spasi

Kako je hladno na ovoj kugli mehi samom mehi prokaženom kako je Yužno ma odronu

još uspravan stook biti

govorim li zid ne sluša zajecam li vode ćute

svud husari grubijani meso dijele zube oštre kraj oghjeva

,

RASU L:O

po brdima o. }

svtd se pokolj jeziy, sprema još se glasam opomihjem kunem vapi

zemlja mdči stijenje golo nigdje nikog da uwsliši da pomogne da odgodi

hladno li je strašno li je , mehi samom meni zanijemjelom

Nadire u nas predgrobni mrak t raste u srcima jE i

od studi — vladarke naše · j kud bježati kad svud su pustoline buduća razbojišta NT · odrednice brzog nesvjesnog skončanja

evo i Dptica neka kruži . Iznad ranjavog drveća i traži

mrtve