Књижевне новине

| in_memoriam_] DELO

Lazara Vozarevića IZMEĐU DVA PROLEĆA

NEDAVNO je sasvim iznenadno, neopozivo i apsurdno prerano, završcm jedam stvaralački opus, jedno delo koje već ima svoje vidno mesto u jugoslovenskoj savremenoj likovnoj umetnosti. Delo Lazara Vozarevića, tako nedovršeno, grubo prekinuto u trenutku kada se sa mnogo verodostojnih razloga očekivalo da će mu umetnik dodati nove akcente i nove dimenzije, predsMavlja jednu svojevrsnu, vrlo koherentnu celinu, koja je integralni deo prostrane građevine našeg savremenog slikarstva.

Lazar Vozarević je, pre svega kao umetnik, a zatim i kao čovek, po mnogo čemu bio izuzetna i meobična ličnost. To dobro znaju oni koji su ga poznavali, a još bolje, oni koji pozmaju njegovo delo nesvodljivo na jedan imenitelj, raznorodno, nekonvencionalno delo koje je mnastajalo punih petnaest godina, nekako pored glavnih, bujnih i bučnšh, tokova i pravaca kretanja u našoj ume*nosti.

Od onih dana u proleće 1951-e, kada je sa grupom »Jedanaestorica« prvi put izašao pred javnost, pa svc do smrti u proleće 1968-e, Lazar Vozarević je u stvari vrlo dosledno, pošteno i istrajno, između ta dva proleća, urezivao jedan trag, svoj trag i beleg u živom tkivu umetnosti koja se rađala i razvijala na ovom tlu posle konačnog odbacivanja dogmatskih zabluda iz jednog periođa nesporazuma. Ostaje istoričarima da egzaktno određe veličinu njegovog doprinosa i naročito da istorijski situjraju ulogu koju je imala Vozarevićeva prva samostalna izložba, juna 1952 godine. O toj izložbi Miodrag B. Protić, u svojoj kniizi »Savremenic:«, kaže: »Posle Lubardine izložbe značičila je najradikalniji pokušaj da se vlastiti izraz nađe mimo principa koji su kod nas bili već priznati. On se sastojao u usklađivanju ličnog Oscćanja sa plastičnim sistemom Pikasa, »stoglave hidre savremene umctnosti«.

Polazeći od Pikasa i vraćajući se njemu, Vozarević jJc u Stvari podvrgavao jednom teškom ispitu svoje snage. Verujem da ie pre svega hteo da se osvedoči i sazna kakvom kreativnom energijom sam raspolaže. Posmatraiući bezmerni imapginarn: svet likovnog očima koie su u s*vari samo fiktivno usvojile optički sistem iednog Pikasa i njegovu strukturu mišlienja, Vozarević ic dugo bio slikar čija je vizila figuralnog imala genetsko poreklo u raznim fazama ovog velikana Moderne.

Strastan crtač, „Vozarević je istovremeno tražio korene stila, onog stila koii će odrediti nmiegovu stvaralačku ličnost i našao ih je tamo gd> drugi, niegovi savremenici u to vreme nisu hteli đa bace pogled: u tradiciji, u nasleđu. Ostvario je velika platna monumentalnog zvuka inspirisana istovremeno kritskom umetmošću arhajskog periođa, grafizmom sa etrurskih vaza, vizantiiskom umetnošću i mašim srednjovekovnim freskama.

Krajnii rezultat takvog sintetičkog napora bila je iedna fieguralna koncepcija, iskazama briliantnim likovnim jezikom, vrlo uverliiva i prihvatliiva između ostalog i zbog toga što ie otkrivala iednu mogućnost za fipguralno uovšte i to u trenutku vune ekspanzije aostraktne umetnosti. Za razliku ođ nie, „Vozarevićeva umefnost tog periođa odlikuie se askezom, obuzđanim i ukroćenim emociiama, strogim ekono:misamjem sredstvima likovnogz šizražavania, svesno ređukovanom hromatskom skalom, đekartovski perf»ktuiranom linijom Kkoia se kloni svih nestašluka i avantura, iednom reči, dostoiamstvenom uzdržanošću kola niegovim plamima dajie iednu fascinantnu monumentalnu dimemziiu. Tu retku sklonost ka momnumentalnom izrazio je juwdan framcuski kritičar rečima: »Lazar je nesumnjivo umetnik rođen za velike kompozicije, za zidne dekoracije, za fresku ...«

Međutim, kađa je izpleđalo đa će Vozarević svoiu fipurativnu koncepciiu slike dalie razvijati i potvrđivati novim ostvareniima, on ie napravio krupan zaokret prema apstraktnom. 'Liudđseka fipmra je mestala sa miegovih mlatna, trap liniie iščezao, poiavile su se zlataste, zagasito mrke i tamno crvene treperave površine koje su svetlucale mističnim siaiem. Poiavile su se pafine, reminiscenciie na zagometna DOzađa naših starih ikona, atmosfera jednog vanvremenskog sveta, Maenetska snaga emformela privukla le Voznrevića obećavaiući mu da će wi prostranom krilu apstrakcije naći ono što traži. ;

Ovai prelomni trenutak na evolucionoi kri voi riepovog s"varalaštva, nezavisno od svih konsekvenci, naibolie izražava nrimarnu amhiciiu i>dnog umetnika da stvori most između tradiciie i savremene umetnosti. Vovarević ic sftowremenn jmefinktivnn Hi svesno feŽžio USDOStavlianiu drastičmo prekinutih liniia Kkontinuiteta između mprošlosti i salašniosti. Zbog tosa svi eksnernimemti, sva istraživamin. na | nosledmia, u repionima move veometriiske anstrakcije, koiima ie prišnmo, definišu Vozarevića kao rađemnnlu stvaralačku mrirođu. .

N'ecov opus, hesmisleno prekinut kađa ie zamimljivo wksmerimenfisao meniaivži svoi pla<tični ievik, ima train vrednost dragocene karike bez koie se mnša smvremena likovna ume:nost ne može ni zamisliti. e

Siniša Vuković

6

||

h b

FILM KOKANA RAKONJCA, nastao po scena- ci riju Žike Lazića, vraća nas u jedno davno . prošlo vreme srpskog sela kroz priču koja

predstavlja neprijatan spoj banalne i neoplemenjene ČilOSko naracije u kojoj se, u praivilnim: razmacima, naizmenično smenjuju ubistva, razne vrste nasilja, i divlje strasti — sa odsustvom bilo kakve psihološke motivacije u postupcima glavnog lika, U slučaju ovog filma, ponovio se, u neku ruku, »zakonit« slučaj sa delima ovakve vrste: ovaj scenario nikakvim intervencijama režije nije bilo moguće pretvoniti u pra: vi film. Time, naravno. mjslim na to da je taj tekst nedvosmisleno odredio stvarnost OVOga filma; stvarnost neoplemenijene i bukvalne, poluliterarne građe u kojoj nikakav objektivan tok zbivanja ili moralni, misaoni ı psihološki poredak u stvari i nc postoje. \ | Sa čime se suočavamo u ovom fiimu, da li postoje dovoljno racionajni i prihvatljivi motivi nastanka ove priče u kojoj nema ni razloga ni psihološkog opravdanja za čitav koloplet divljanja, prolivanja krvi, animalnih svjireposti i nagomilane demonije? Prava stvarnost ovoga filma je, u stvari, mešavina neobjašnjive seksualne opsedmutosti, sadizma i nasilja, a očigledno je pretendovala da bude parabola o iskonskom, imanentnom i u čoveku duboko usađenrom zlu čiji se koremi nalaze u dubinama ljudske psihe. Tu ukletost i predanost čoveka zlu, pisac i režija su pokušali da predstave kao njegov metafizički udes i sudbinski fatum, a postigli su potpuno suprotan efekat: mjihov Blon lik je groteskni psihološki monstrum xoji poubija pola sela zbog same pomisli la bi neko mogao taknuti njegovu ljubavnicu, i zato je pre projekcija nekog neobjašnjivog.satanizma no što bi bio nosilac neke racionalne piščeve ili rediteljeve ideje. | Slike besprimerne surovosti pruža nam već sam početak filma: odbegli robijaš Života odmah ubija dva mladića od kojih je čuo pravu istmu o Nadi, ženi njegovog druga sa aobije, koji mu je tamo čitavo vreme raspredao priče o mjenoj dobroti i bezazlenosti. Od tog trenutka film neopozivo sledi taj detinjasti mehanizam scenarija čija je prva premisa već nagoveštaj svega što dalje sledi: ljudske glavc padaju kao mete na strelištu, čitavo selo zahvata pometnja i strah, ali se njegovi Žitelji međusobno optužuju za počinjena ubistva, ne prisećajući se da bi ubica mogao biti neki hajduk

SCENA IZ FILMA »DIVLJE SENKE«<

veka sa hajdačije iji bi autori mogli biti Milovam Gli-

Senke strave i kosmetski vestern

ili odbegli robijaš! Zato cela ova fabula Sa neku autentični seosku priču iz i% sihologijom sujeverja i tradicijom

šić ili Janko Veselinović, samo u drugom 17danju i iz druge ruke. Stoga je sve u ovom filmu podređeno psihološki nakaradnom motivu ubistva u afektu i strasti, a ostalo — ličncsti, ambijent, dramski razvoj — uglavnom postoji samo kao neophodni rekvizitarijum pomoću kojeg ova demonija treba da se ISpOlji u svim svojim neprijatnim pojedinoštima.

Čitava galerija likova iz srpske realističke pripovetke je ovde prisutna: razvratni i pelfidni pop, micgov suludi crkvenjak, autoritativni kmet, sujeverni i tupavi seljani, prevrtljive i neveme ·žene, pismeni uča i jurodivi buntovnjk kovač; to su ličnosti ovlašnih obrisa i u suštini bez karakterološke određenosti amorfna masa grotesknih spodoba koje uglavnom služe za to da potkrepe i motivišu jedmuiu fabulu čiji će naturalizam postati sam sebi svrha i realnost.

U svojoj naturalističkoj isključivosti, ni jcdan dramski pokret u ovom filmu ne uspeva da pokrenc radnju unapred ka jasnoj konkretizaciji priče ili obuhvatnijoj sintezi u kojoj bismo mopli potražiti alibi za ceo ovaj panoptikum nasilja, seksa i zlih strasti. Rituale ljubavnih činova skoro po pravilu smenjuje po jedno ubistvo: Života prvo ubija razvratnog popa u njegovom hramu, pošto se prvo raspltao o postojanju boga; zatim od njegove ruke strada i trgovac »Francuz« koji je Nađi poklanjao mirise i maramice, i na kraju, žrtva postaje i strogi seoski kmet kome je u zao 05 palo na pamet da pozove žandarme.

. Međunprostore ove priče popunjavaju religiozne litanije, otpadnički ekscesi jurodivog kovača Dobrivoja, koga je »sam đavo gurnuo u bunar«, divlja bičevanja i seoski sabori kao i dugotrajni, krainje neumesni, i u njihovoj nagomilanosti i prenaglašenosti potpuno deseksualizovani — rituali ljubavnih činova u polju, na travi, u senu, kod ovaca, pa i na podu! Te sekvemce »čistog« seksa i biološke raspojasanosti, ta bukvalno agresivna poplava erotike koju propraćuju koitalni uzdđasi i grčevi, precizni, »polublizu« planovi polegle kamere i groteksna previjanja glumaca, ostavljaju mučan utisak odvratnosti i gađenja. Same po sebi, ove scenc verovatno, treba da budu funkci-

Uz premijere filmova · »Divlje senke« K. Rakonj. dca | »Brat dr Homera«

Ž. Mitrovića

j režije o animalnoj degrađaciji čoveka, iri gasa ta seksualna prepotencija treba da postane čulni izraz za ceo fond nagomilanih zlih strasti, demonije i zla u čoveku. 'Krajnji je efekat, međutim, potpuno suprotan i karakteriše ga odsustvo mere i ukusa u »Snagator. skome tretmanu režije ovih scena, kao i nešto što je najpribližnije malograđanskom iživlja. vanju putem erotskog golicanja 1 šoka po svaku cenu. go ,

Kao reditelj koji nepogrešivo oseća senzibj. litet, ukus i raspoloženje jednog. dela, filmske publike, Žika itrović je SVOJOJ VeC obilnoj filmografiji, pridodao još jedno 409 koje se precizno uklapa u njegov ciklus kosmetskog vesterna (!), tvorevine TO; obatne, neautentina i veštačke u istoj meri u kojoj su to »španski« ili »italijanski« vestem. Posmatran kao film, njegov »Brat doktora Homera« je delo koje visi na jednom standardnom 1 oveštalom vestern klišeu kome je čak pridodat i jedan od elemenata supervesterna (smrt glavnog junaka i njegovo iskupljenje nevoljne tragične krivi. ce), i na kraju, to je delo koje nastoji da jednu tradicionalnu i mitsku strukturu prilagodi regionalnim obeležjima. jednog drugog menta. liteta i istorijskog periođa. Tomc šiptarskom kaubojcu, koji je u 1945. pronašao dovoljno uzbudljivo vreme za situiranje OVE, dirljive balade o izvesnom Simomu bitangi u liku Bate Živojinovića, najmanje ćemo nepravde učiniti ako ga posmatramo kao bioskopsku predstavu (što samo po sebi ne mora imati naročito inferioran prizvuk) i tamo ćemo po. kušati da pronađemo njegov pravi alibi.

Naravno da ovakva kinematografska struk. tura bioskopske predstave, mora slediti gvozdenu logiku jednog mehanizma kome je stran svaki stvaralački rizik i svaki strasni pokret ili uzlet mašte; međutim, ona zahteva i nešto što ne mora da bude obavezna premisa jednog filma koji prevazilazi sirovinsku ma· teriju od koje je sazdan i čija režija podrazumeva odnos između sveta u sebi i sveta izvan sebe, znači jedno šire opštenje sa stvarnošću: dakle, ta bioskopska predstava — u senci svoje komercijalne formule — mora ima. ti neke druge prerogative. Pod tim, naravno, osim maksimalnog stepena napetosti, podrazumevamo i od svega suvišnog oslobođenu naraciju u esemcijalno prihvatljivom obliku, ı jednu fabulu kroz čiju se akcionu strukturu ne moraju obavezno prelamati nikakva dublja psihološka ili etička saznanja, kao i, najviše od svega: nadprosečno visok nivo realizacije.

Kao bioskopska predstava ova balada o Simonu bitangi — koji je sticajem okolnosti zagazio pogrešnom stazom — je rutinsko ostvarenje koje svoj alibi pronalazi u jednoj prividno autentičnojJ drami, i koje sa puno veštine koristi pitoresknost jednoga pejzaža i kostim, melos ı temperamenat jedne etničke grupe, ali je i film lošeg i mestimično drečavi Kolora, shematičnih sredstava realizacije i kraj nje uprošćene dramske razvojne linije. U njemu elementi od kojih zavisi najviše uspeh celog poduhvata pokazuju oskudnost u izrazu i u veštini konceptualnog i zanatskog metoda: jedna trapavo režirana i »odglumljena« filmska tuča, jedna sklepana banda razbojnika sa nabusitim vođom u liku Pavla Vušjisića i kaluđerskim otpadnikom u liku Ljube Tadića, i jedan klišetirani rasplet sa veštačkom kata.“zom u BR iskupljenja nepostojeće tragične kri-

Možda taj vestern sa balistima i svesrdnom pomoći jedinica JNA nekome liči na naš, odnosno kosmetski vestern; što se mene tiče ova anahronična filmska struktura što se više pri• Vodi kraju, postaje sve rđavija i rđavija kopija jednog autentičnog i neponovljivog filmskog stila; imitacija koja ilustruje jedno shvatanje filma koje kaska za svojim idealnim uzorkom, i što je još gore, narušava mnogo PB sećanja 1 uspomena na jedan filmski

Bogdan Kalafatović

: M RUO CA ZALLPOJAU AUN

Aleksandar RISTOVIĆ

Zemlja, skrhani rogovi, veče,

ruka koja drži svetlost udaljujući Se; izvan prirode, čovekovog postojahia i srca opsednutog shom koji te poriče.

Svršeno je zauvek, moja ozbiljhosti, moja pathja Te me užasava mo Veseli.

I sastavljajući krajeve zlathog užeta činim se nevidljiv kao uzvraćen poljubac.

Postoje drugojačija usta koja volim

i drugo telo koje mi je ponuđeno.

Sa drvećem, posteljom i knjigama. priroda i čovek čine mi se hemogvćim.

Ti si žena koja me vodi, o Auguste, kroz letnji sumrak ka ostrvcetu gde su kupališta, opustela s večeri i gde ću, znam, umreti prsnuvši u smeTi.

Obuvanje cipelice

Okretala je nogu, ljuljala se, · belina beđara i okrugla svetlost. Mjena glava do moje, zatvorih očt,

| stavio sam Yukt na srce, prestalo je da kuca.

Stiđ ju je da io pohovt

ođozdo ha gore i obrnuto. · Kravata među mišićavin prstima i zrak od kog krvari lice.

To sahjano, uzvikivaho, obojeho, kao cvet, drhtahje i padalica. Sa leptirom i kožom, ; ubijene prekrasne životinje.

Zubi su mi utrnuli, došao sam do vrata,

zatvaram se, očekujem. Prva stena tutnji niz litica ' kao hjeno d*vičanstvo što je uz moju put.

Kupatilo

Imenujem to mesto gde drhtiš, gde počinješ kao jezerce u pehi, u sopstvenoj sapunici. Imethujem trenutak, gužvahje odeće

i treperenje nad poljem kao nad kupatilom.

Imehujem ovaj početak, to stvaranje

ni iz čega, i u svemu razuman postupak,

imenujem tvoju ženstvenost kao krik ptice

i talas koji ti oduzima dah bleskom i pokretljivošći.

Imenujem putovanje, odasyud, tamo i ovao, bolove u glavi pod drvećem wu zavičaju, svetiljku koju gasim svlačeći se i odustajući, i sjaj koji pada dok me zasmejavaš u nedoumici.

Video sam kako ustaju sa licem u rosi, gospode

Video sam kako ustaju sa licem u rosi, gospode, u lahenoj košulji, pod zlatnim krstovima. Sanjao sam njihove duše ı praznoj zemlji, tanko dleto i klin, savršen alat tesara.

1 idući u zoru međ jasnim drvećem, sa ljubavnim jadom, kao nekad, u zamrznuti i suzama, video sam oho što čine usredsređeni na bostojanje, zakon života i pravičnost i , delovanja. I vraćajući se video sam sVojtu smrt, ohe koji su je ukrašavali kao kad se duva u lice, kovčeg kao khjigu, platno i ljiljane, i čoveka koji mamuza konja kroz rosu i i svetlost.

Ne sluteći krai,

već blizu svoje smrti

Ne sluteći, kraj, već blizu svoje smrti, tako čist kao drvo i uprljan oduvek,

Zemlja, skrhani rogovi, veče

poderao sam platho, bacio kičicu u cvetove, i moj pogled je ovaj kamičak pod stopalonm.

Pljujući okolo, zastajkujući i radujući 5e,. od Nepoznatog NepozhatoMi kao životihja. Miriše okrenuto naopako, čak 1 .

ovo sfTce sa jecajima u domovini prirode.

Smrt je iskustvo privlačno kao fobovah]č, ribhjak i sehke duhova-Ieptira. · Krećem se ivicama, umnožeh govorihH1: umri, moja dušo, za tebe ova YVečhost.

Ograničen u jadu

Pre nas

nije bilo nikog. Polja su mirisala kao zgrčena šaka.

Qd znoja i povetarca, i poderane cipele, od uzvika »oj«e i »he}« ha mokront trhjti.

Pre nas

nije bilo hikog. Svet je bio tu na domak ruke.

Sa bpovFemenom kišom i lelajanjem,

sa indolenthošću

vode, oblaka.

Otkrili smo ga

kao žezlo i travhjak, kao srce, zrak, slobodu u pokretima, Sve je zaivorehHO, mucali 5H10, stene, planina, hebo, jastreb i muhja.

KNJIŽEVNE NOVINE