Књижевне новине

| Pozorište

Petar VOLK

SP, I U NAŠEM GLEDALIŠTU može raabrsti šta je svesna kurtoazija a šta istinsko oduševljenje svedoče dve reditel ske postavke Jovana Putnika: »Ne igraj se lju _aC Alfreda de Misea sa ansamblom Jugoslovenskog dramskog pozorišta i »Derviš i smrt« Meše Selimovića s mladom trupom zeničkog pozorišta, Publika je aplaudirala rečima, glumcima, Pbredstavama, ali najviše — reditelju!

Ova radost, čini se, počiva na uverenju mnogih posmatrača da su prisustvovali pravim teatarskim doživljajima. U toj povišenoj emocionalnosti kao da gubi, nešto od značaja kritička suzdržanost prema opštim umetničkim dometima same igre. Otuda ima u ovome i nečeg protestnog protiv već konvencionalne oluđenosti nekih naših predstava od publikc. Umesto pasivnog rezoniranja, nihilističkih egzibicija, opustelog: maštanja i, pomodne hermetičnosti — prednost stiču oni umetnici kojima polzi za rukom da kroz svoju ličnost ispo-

jJavaju vrednosti predstave. Jer po takvom osećanju — pozorište ne čine samo ideje ili gole forme već biće i realnost koje u svojoj autemtičnosti egzistiraju samo na sceni! Putnik podstiče ovakve želje i zato njegov povratak u naš teatarski život donosi ako ne nešto novo alonda svakako izuzetno i polemično.

Naime, ova ličnost, za razliku od mmogih drugih, ne ispoliava naglašenije sklonosti ka eksperimeniu. Njena opredeljenia su mnogo kompleksnija i vezana su za totalitet scenskih iskazivanja. Stara pantomima, ekspresionistički valeri, svetlosni kontrasti, ritmičke gradacije, sjedinjavanje pojedinačne i grupne izražajnosti, insistiranje na metaforama i simbolima. — sve ono čega se seća naše pozorišno iskustvo izvučeno je iz zaborava i integrirano sa zahtevima scene. Jer, prema Putniku — u ime potrebe da budemo modemi i ekstravagamitni mi nemamo prava da se odričemo prirode pozorišnog jezika i formi koje su još zadržale moć delovanja! Čak u podsticanju takve atmosfere rediteli vidi mogućnost za ispoljavanje svoje subjektivnosti: scemski doživljaj se ne izgrađuje na određenim pojmovima već unutamjim kreativnim agensima — pa ono što vidimo može da predstavlia ne samo svojevrsnu stvarnost nego i odnos prema objektivnom svetu i teatarskim običajima. Nije li ovo pledoaje za subjektivno pozorište, za lični identitet — lišen teoretskih pređubeđenja i sveden na scenu kao formu životne aktivnosti?

.. Putniku nisu važni materijali — koliko iluzija koja se od njih oformljuje! Stoga i nema potrebe da se rediteliska sloboda iskušava ii neograničenim proizvolinostima: Miseovo delo niije pojam koji treba deformisati, svesti na ilustraciju naših shvatanja, podrediti jednoj novoj tehnici teatarskog komuniciranja, sasvim razumljivo — ako se u tako krhkom i

MEDA

“eye”

suptilnom tekstu želi da vidi subjektivnost, jedan lični i potpuni doživljaj sveta. Ljubav ovde nije samo jedna određena emocija, trenutak ili situacija — već nešto što čoveka određuje kao ličnost i egzistenciju. Pa ipak, nije svejedno kakvi su nam spolini maniri ili kako reagujemo u pojeđinim prizorima pošto se ljubav ovde ispoljava kao deo života samih ličnosti. Ako je to ujedno želja za totalitetom, nečim što je u nama ali za čijom harmonijiom i lepotom nikako da se u potpunosti identifikujecmo — onda autentičnost forme moramo tražiti u samim Miseovim rečima.

Režija ic uza sve to shvaćena i kao animiranice drugih za sopstvenu kreaciju. To se naročilo osetilo u dekoru i kostimima Dušana Ristića čije su se boje, linije i površine uklopile u predstavu kao nien integralni i bitni deo pa se stiče utisak da one ne pripadaju samo ovoj sceni već isto toliko glumcima i samom pesniku. Zaista, umetnički rad kakav se retko viđa na našim pozornicama! Sve tu ima svoj sklad i proporcije, atmosferu — stvorenu za ijubav! Jakim svetlom, blagim stilizacijama i prigušenim komičnim obrtima, Putnik otkriva onog pravog Misea u kome plastičnost ambijenta ne podrazumeva i pravo zadovolistvo. To je, zapravo, objekt na. koji čovek vrši uticai i koji nastoji da preobrazi prema sopstvenim potrebama. Ljubav ie u tom kontekstu ono trajno za čim težimo: sloboda i život u koji unosimo celog sebe, pa ređitelj od samog početka veoma diskretno nagoveštava da između ljubavnih osećanja Perdikana (Miša Janketić, siguran, dovitljiv i osoben) i Kamile (Dubravka Perić, šarmantna, elegantna i izražajna) postoji nepremostivi jaz i na kraju tragedija izazvana nesrećnom sudbinom samc Rozete (Irena Kolesar, neposredna, dirljiva a nenametljiva). Taj paradoks između predodređene i slobodne ljubavi, međutim, udaljuje Putnika od Misea i okreće, u finalu, prema Lorki.

Komponovanjem pojedinih prizora i nastojanjem da ličnosti ne skrenu iz stilizacije u grotesku (Petar Slovenski, u zanimljivoj transformaciji salonskog oca i Rahela Fe”ari kao izuzetna gospođica Pliš) izgubila se kontrola nad celinom. Ova predstava, posle izvanredno impulsivnog

POZIV NA PRETPLATU

UPLATOM 10 NOVIH DINARA NA ŽIRO RAČUN »KNJIŽEVNIH NOVINA« BROJ 608—1—208—1 OBEZBEĐUJETE REDOVAN PRITEM LISTA

IBRHGHGRI MI IIUWIUiMUWWKUHIUI BI IU/IUWIIU04MUUMMMiWiiMMHWHiiTiiMNI

KNJIŽEVNE NOVINB

LJA

DUBRAVKA PERIĆ I IRENA KOLESAR U SCENI DRAME A. DE MISEA »NE IGRAJ SE LJUBAVLJU«

ritma u prvom činu, gubi postepeno intenzitet, draž i ustreptalost spontanog čina da. bi se sa velikim, racionalnim naporom približila kraju, pa od divne zamisli ostaje neadekvatan rezultat. Razloge tome valja tražiti i u činjenici da se ovaj tekst mora igrati u jednom dahu ı bez pauza. OON Ova predstava je upravo Do tim osnovni karakteristikama jednog stila slična postavci romana »Derviš i smrt« Meše Selimovića, mada je reč o dva sasvim različita teksta i dve pol: puno oprečne scenske forme. Putnik ne polazi od toga — da treba da se prvo približi piščevom svetu, da utvrdi njegov smisao i značenje kako bi ma takvim temeljima gradio vlastitu viziju. Za njega je prevashodno važam lični doživljai materije. A to upravo znači lišili je svih onih atributa koji u našim očima mogu da je označavaju kao nešto objektivno i neprikosnoveno. Dramatizacija koju je Putnik izveo — stoga može lako da bude predmet polemike. Pogotovo što u ovom slučaju potreba da se izrazi suština piščevog izuzetno zanimljivog i autentičnog dela znači istovremeno i Želju reditelja da sam 'sebe iskaže upravo kroz takav splet reči, ličnosti i postupaka. Tekst je priroda scene u kojoj reditelj svojom aktivnošću mora da izgradi individualnost forme.

Zahvaljujući tome — uvodna i osnovna, Scena ove predstave deluje zaista fascinantnc. Njena ubedljivost je toliko snažna da čak i ne smeta što je raspored senki i simbola izvršen po dobro poznatom kafkijanskom ređu. U centru zbivanja se nalazi onaj neobični derviš — kao nešto posebno: da li |e to vreme kroz

koje struji u svoj svojoj stihijnosti realnost '

ili stanie u kome čovek putem: akcije, a ne samo bola i meditacije, treba da ostvari svoje

|

l Dragomir BODIĆ

Pođem poljem iza sebe...

Gle} -hebo se svud poriče. · Krila lomnih muha leži oranica, a a gole u paviti

- zaklon. ruke, Crno hemo, stiro mokro svaki dah... }*

A kako bih'

ispod glavć otkos sunca“ i za piće ii: od snobdenja samo zrak zore ah.

lično prisustvo u svetu nasilja, stradanja, dik-.

IZA SEBE —

Povodom izvođenja

»Ne igraj se ljubavlju«

Alfreda de Misea i »Derviš i smrt« · Meše Selimovića ;

tature i odsustva istinske slobode? U razradi ove zamisli reditelj postupa na sledeći način: sifuacija, odnosno stanje, mora neprekidno da se varira, umnožava, menja kao proces u kome će akteri pre stradati nego postići ono što žele i na šta usmeravaju svoj bunt!

Ukoliko već od čoveka ne možemo zahtevati čuda — treba li od reditelja očekivati čiste i u svemu autentične forme? Putniku to izgleda nije cilj — jer kako drugačije tumačiti njegove varijacije na sopstvene teme i istrajavanje na igri dok se potpuno ne zamagli njen prvobitni smisao? Kao da korišćenjem izraza koji su poslednjih godina bili proskribovani na modernoj i ekstravagantnoj sceni želi da protestuje protiv ograničavanja teatra trenutkom kroz koji tako kolebljivo i nesigurno prolazimo. Sve se u Putnikovim scenskim transformacijama može dovesti u sumnju, čak naglasiti kako postoji potpuna suprotnost između forme i sadržaja ili jednostavno negirati. Ne treba da iznenadi i misao koioi je ova vrsta teatra možda zastarela 1 neadekvatna aktuelnim scenskim eksperimentima. Putnik je ravnodušan prema fakvoj kritici — jer njegova ljubav prema teatru praniči sa fanatizmom. Ako u životu nalazimo toliko oblika koje nemaju smisla — zar umetnik nema pravo da 'se buni protiv konvencija ı lažnog poretka stvaTi? Bitno je boriti se, indiviđualizirati, stvarati i u sve to uvlačiti gledalište a bitanje tehnike izraza nije od primarnog značaja.

Ma koliko ova medalja imala svetlu i tamnu stranu — Jovan Putnik je u našem pozorišnom svefu nešto posebno čak i kada ne daje izuzet-

| ne predstave. Jer on podjednako, oduševljava

glumce i gledaoce, učvršćuje ih u verovanju u moć pozorišta, afirmiše čovekovu ličnost kao osnovnu vrednost savremenog sveta.

)

| POŽAR,A PRAZAN PAPIR Požar! i i a prazan bpabir ž čemer čak.

Vinjaga ptica u jesen

i samo golub jedan

od reči do reči

dani kada su puti, putevi oblaci kad su, a nebo ı grahe i strh podzimak. Srce! -

Vino me ćuteći boli što golub, Bit u Što poža?, IBN a prazan papir

i čemer čak.

Kratko pamćenje

Razmišljajući o Ben Kviku, Forsajtima, đoktoru Kilderu, Svecu, nekim drugim svecima i O stalim stvarima, potražih rešenje okretanjem telefonskog broja 981, Javi se jedan veoma lju bazan ženski glas:

— Izvolite?

— Informacije?

— Da. Šta vas interesuje? ala

— Dijalog između kočijaša i kralja Ričarđa Drugog, koji živi u izgnanstvu. Sabrana dela Viljema Šekspira, strana 177, prevod Živojim Simić i Sima Pandurović,

— Trenutak! — reče veoma ljubazni glas, a odmah zatim poče da recituje:

KONJUŠAR:

Siromah konjušar bio sam ti, kralju, Dok si kralj bio Putujem za Jork,

I s mnogo muke dobih dozvolu

Da vidim lice bivšeg gospodara.

Bolno mi je bilo srce, kad sam gled'o Londonskim ulicama na dan krunisanja, Da Bolinbruk jaše berberskog čilaša, Koga si tako često jahao,

A ja ga pažljivo obučavao.

KRALJ RIČARD Je li on čilaša jahao? Kaži mi Kako se taj konj držao pod njim?

KONJUŠAR: Ponosito, kao da prezire zemlju.

KRALJ RIČARD: Zar ponosan što ga jaše Bolinbruk! Taj konj je iz kraljevske ruke jeo hleb;

Tapšanjem se ove ruke ponosio.

Pa što se ne spotače? Zašto ne pade,

Jer oholost vodi padu; što ne slomi vrat

Oholom čoveku ma svojim leđima?

Oprosti konju! Zašto tc grdim kad si

Ti stvoren da se plašiš čoveka, rođen da nosiš?«

KONJUŠAR: Srcc će reći Što moj jezik ne sme...

— Hvala vam najlepša! — rekoh liubaznoj telefonistkinji. — Šta radite uveče? Imate tako divan glas...

— Uveče gledam »Sagu o PForsajtima«. Za uzeta sam.

Poo A Ben Kvik? Njega ste potpumo zaboravilj? — Moram vam priznati, jedva ga se sećam,

Tako vam je to sa televizijskim seriiama, Isto kao i u životu. Daleko od ekrana, daleko od srca. To je prosto neverovatno kako čitav ieđan narod (televiziiski) ima Kratko pamćenie. Kako je u staniu da zaboravi one koiima je do juče tapšao, ioš pre nego što se utiša odiek aplmawmza. Publika mi sve više liči ma četvorogodišnje dete — tek što mu kupite novu igračku, za niega prestaiu da postoie sve stare lutke. T sada, čemu sve to vođi? Posvađčao sam se sa svoim naiboliim prijateliicama zbog Ben Kvika. Više me ne zovu telefonom, više mi se ne javliaiu na ulici, A evo, dve nedelie posle završetka serije, one ga se više ne sećaiu i naviiaju za tamo nekakve Forsnite. Kada sam pisao loše o slatkom doktoru Kilderu, umalo mi nisu izvadile oči — kađa ih sada zapitam za nmiega, one ga mešaju sa doktorom Benom Kejziiem. Zahvaliuj:ići televiziji dobiiamo jeđan zaboravni mentalitet. Ako neko želi da ga ne zaborave moraće se stalno nojiavli'vati na programu; iz večeri u veče. Naiviše izgleda za večno pnanmćenie imaće tako Kamenko, naiavliivač teških vremena, sa mestimičnim pljuskovima suza. '

Šta smo sve zaboravili? |

Zaboravili smo Kildera, zaboraviH smo policaice iz one stamice, zaboravili smo Culeta Pokornog. zaboravili smo Bena Kvika, zaboravili smo Sveca, zaboravili smo Imogsenu Koku, zaboravili smo Demiia Keia, zaboravili smo da dolazi proleće i da treba iskliučiti televizor! Zar vas im iedini moram mordsećati da treba dugo voleti? Zar je dotle došlo? Zar vas moram podsećati na vaše omiliene televiziiske junake, da ne govorimo o zaboravlienim idealima, prin-

cipima i |oš o koječemu? Prateći ovu sveopštu zaboravnost postavio sam sebi pitanie: je li ljudski život zaista samo turizam, u kome se raduiemo svakom novom turisti, zaboravljajući ono što je ispustio da upiše u svoji pasoš? Tli ie život nešto što se pamti, pa onda vrati? Uništimo li pamćenje — uništićemo između ostalog i ljubavnu poeziju. Jer, ko će se poslc dvadeset godina sećati svoie gimnazijske ljubavi, ko će sesti da o tome piše dirljive stihove?

I na kraju ti Forsaiti! Kako blistaiu, kako plene liubav na ekranu svake subote? Jesu li šašavi? Pomisle li ikađa da će ih publika koja im aplaudira. zaboraviti istoga časa kađa prestanu đa se šepure u katodno;j televiziiskoi cevi koja život znači. Vredi li računati na njenu dugu ljubav? Kada samo pomislim kako će patiti jadni Džulijan Forsajt, kada sedeći pored televizora vidi svoga naslednika da iaše na' sveopštem kraljevskom konju publiciteta, a da. taj konj čak i ne pokušava da ga zbaci! Zar je Forsajtima malo primera iz istorije? Zar ne čitaju novine? Treba li »Književne novine« da, ih podsećaju?

Momo Kanor

. Honorar za citate m ovoi mibrici mlatiti na žiro račun broji 680-620-1.301-.71500-444-19, Vilijem Šekspir, Opština Stratford. |

ei