Књижевне новине

PISMO PRIJATELJU

VILHELMU BI

Dragi prijatelju,

Ovo je, na žalost, jedini način da vam u ovom času napišem pismo, u nadi da ćete njegov sadržaj kad-tad saznati, jer Vašu adresu, ne znam niti verujem da bih uskoro mogao da je saznam. Nisam je ni do sada znao, niti! sam imao nameru da Vam pišem. Uspomene od pre tačno dvadeset godina pretresli smo, setićete se, u vrlo prijatnim okolnostima na terasi odmarališta naše Komisije za nuklearnu energiju u Hercegnovom pre tri — ili je to bilo pre četiri — godine, gde ste letovali sa supru-

om i sinom. Sin Vam je sad student, zar ne? Lada je tada petnaestak godina. Palo mi je na um da i to može imati nekog značaja za sve ono zbog čega sam i ja sada seo da Vam pišem — ali to ipak samo nagađam jer, jednostavno, ne znam ništa osim jednog golog fakta. U oskudnoj vesti koju su 4, odnosno 5, aprila doneli naš radio i štampa, na listi smenjenih istaknutih funkcionera u Poljskoj (ko zna kojoj po redu u poslednje vreme) našao sam i suv, surov u svojoj jezgrovitosti, ali ničim objašnjen podatak da ste smenjeni sa 'svog ožaja potpredsednika za nuklearnu energiju, ožda je poljskoj javnosti objašnjeno zašto ste smenjeni, tačnije, možda je dato neko ob'razloženje: da ste buržoaski liberal, klerikalac, cionist, ili ne znam šta drugo podjednako strašno i nedostojno revolucionara sa stažom koji se broji na decenije. Na žalost, ja nisam uspeo da dođem do nekog poljskog lista u kome bih pronašao takvo ,obrazloženje, i ostaje mi, opet, da samo nagađam. Da je, recimo, Vaš sin Jedan od organizatora studentskog revolta, a da ste ga Vi podržavali ili savetovali. Ponovo sam, evo, u sferi praznih nagađanja,

a to ne volim. Ne volim ni svet u kome sc

stvari ne znaju, ne kažu do kraja. Još manje volim svet formula i etiketa, svet u kome se ceo život i rad jednog čoveka, bezbrojne godine patnji, nađanja i ostvarenja, mogu da završe i zapečate jednom jedinom reči apsoluine, neopozive kvalifikacije. Čak se i za vazduh koji udišemo, i za koji se zna da sadrži kiseonik, vodonik, azot, a ponekad i još mnogo štošta prijatno ili, naprotiv, otrovno, mora reći još i to da je bez boje, mirisa i ukusa. Makar, eto, tako, negativno, ali nc jednom jedinom rečju, i vazduh se mora složenije, preciznije, pozitivno i negativno, da definiše.

Nadam se da mi nećete zameriti Što ću morati, radi onih koji će sa nama dvojicom da dele sadržinu ovog pisma, da objasnim ko ste Vi, otkuda Vas i kako poznajem, i zašto Vam danas pišem. Da ne bih Vašu skromnost, tu koju sam imao toliko prilika da se uverim, suviše povredio, učiniću to kao da pišem o nekom trećem čoveku. Možda će čak i Vama ftađa postati poznato nešto što niste znali, ili ćete se setiti nečeg što ste zaboravili.

* * %

Leta 1947, u vreme dok sam Yukovodio Omladđinskom radio-stanicom u Zenici, na izgradnji pruge Šamac — Sarajevo, među stotinama manje ili više istaknutih stranaca obišao je prugu, pa i našu stanicu, tadašnji predsednik Poljskog radija Vilhelm Bilig (Wilhelm BilIlig): Sasvim kratko i površno smo se upoznali. Ostala mi je u sećanju samo njegova metodična radoznalost koja ie bila prijatna i pomalo čudna u čoveka tako tihog i pomalo sporog u reakcijama.

Godinu dana Kasnije, krajem maja ili početkom juma 1948, Bilig je, sa suprugom, došao u dužu zvaničnu posetu TUOSTBVI: Bio sam tada načelnik odeljenja u Komitetu sa radiodifuziju Vlade FNRJ, ı određen da, desetak ili petnaest dana, putujem sa njim, jer je želeo da obiđe dobar deo naše zemlje. Tako smo za sve ovo vreme bili nerazdvojni i delili ravnopravno dobro i zlo (ovo poslednje se svođilo Jedino na poneku sitnu neugodnost na putu), obilazeći Sarajevo, Crnu Goru, Južno primorje, boraveći nekoliko nezaboravnih dana u Dubrovniku, i zatim putujući po Hrvatskoj i Sloveniji.

. Tada sam saznao da je Bilig ne samo visoki funkcioner, sa revolucionarnom prošlošću, nego i pisac, već poznat, sa pseudonimom Vaclav Bjelecki. Poklonio mi je knjigu putopisa, tek izišlu, »Evropa s profila« (»Europa z profilu«), u kojoj je poglavlje o Jugoslaviji, pisano na osnovu putovamja od prethodne godine, i POO, oduševljenja, nosilo naslov »Budujem,

udujem« (»Gradimo, gradđimo«). Sakupliao je

građu za novu knjigu, samo o Jugoslaviji, koja, naravno, u narednim godinama nije mogla da ugleda sveta.

Imao je veoma kritičko oko. Morao je biti, s obzirom na svoju funkciju i visok partijski položaj, upoznat ako ne sa prepiskom između sovjetskog i našeg rukovodstva koja je prethodila rezoluciji Kominforma, onda bar sa Osnovnim elementima tih prethodnih sovjetskih

tužbi. Meni, naravno, ništa od toga još nije bilo poznato, i tek sam naknadno shvatio neke njegove opaske. Bio je veoma zadovoljan onim što je video. Primećivao je da mi zaista gradimo socijalizam. Napomenuo je, pri kraju puta, što je meni zvučalo besmisleno, da nigch> nije video nijednog američkog oficira. Ipak me Je pitao, jedne večeri, zašto je naša partija još u konspiraciji. Pokušao sam da mu objasnim i argumentišem koliko je to netačno; na kraju je ipak ostao pri zamerci da nije u redu što se sastanci osnovnih orgamizacija ne objavlju-

ju javno i što izgleda kao da se kriju od ne-

partijaca., Priznajem ida tome nisam pridavao značaja.

Želeo je da upozna što više naših ljudi. Dotle je poznavao malo njih; bio je već sklopio istinsko prijateljstvo sa Jovanom Marinovićem, tadašnjim pr. ikom našeg Komiteta, prijateljstvo koje se koliko znam, nastavilo. Dva stara revolucionara, obojica ljudi humanosti i otvorenosti kaikva se u životu retko sreće, i obojica sa velikim revolucionarnim i partijskim iskustvom, u dva kraja Evrope stečenim, odlično su se složila. U Dubrovniku nam se na nekoliko dana pridružio i Prvoslav Vasiljević (danas generalni direktor Zajednice PTT). U. »Argemtini« smo sreli i Lea Matesa. Ti su razgovorni takođe bili jako interesanini. Bilig je svoje utiske beležio svake večeri ili jutra,

Jednom smo išli motornim čamcem uz obalu, prema Cavtatu. Kupali smo se ceo sat na

tog jutra sa kompletnim tekstom Rezolucije i

pota ustoj plaži u Srebrenom. Kad smo hteli da VELI dalje, pitali smo jedmog ribara zašto nema ni žive duše u ovom malom mestu i na ogrommoj, peskovitoj Plači Ovaj nam je razrogačenih očiju rekao da je pred kraj rata plaža sva načičkana nagaznim mimama koje još nisu očišćene. Bilig se smejao do suza. U Mline smo svratili da bih ga upoznao

sa Oskarom Davićom (koji je tamo bio nekim poslom oko filma, ako se ne varam) jer je ' Bilig želeo da se sretne i sa nekim našim istakmutim piscem. Razgovor na francuskom počeo je jednim Biligovim opštim komplimen-

ILBGLU _ __ tom našoj zemlji i njenim lepotama. Sećam se da mu je Davičo kao iz puške odgovorio: »Je suis amoureux de mon pays«. izneo mu je naše prilike i svoja tadašnja shvatanja o literaturi. Kasne, u Zagrebu ı Ljubljani, Bilig se koristio svakom prilikom da sc upozna i sa našom muzikom.

Rastali smo se polovinom juna, da bismo se sreli ponovo već 29. istog meseca u Kopenhagenu. Ja sam bio člam naše delegacije na evropskoj konferenciji za podelu talasnih dužina za rađiodifuziju ı donošenje nove evropske konvencije, a Bilig Je vodio poljsku delegaciju. Naša delegacija je krenula vozom preko Praga, bez predviđenog šefa koji je na ko zna čiju sve inicijativu, kako se kasnije pokazalo apsolutno bez razloga, bio zadržan da ne krene na put. Osim mene. u delegaciji jc bio naš istaknuti stručnjak sa fakulieta, inž. Vojin Popović, a jedno vreme i pravni stručnjak iz Inostranih poslova, Đorđe Nikolić. Ja sam, budući jedini iz našeg Komiteta, odgovarao za opšta i polilička pitanja. Iz Praga smo nastavili put za Kopenhagen avionom, zajedno sa starim kolegcmi i prijateljem iz Čehoslovačkog radija Jožefom Urbanom, predratnim komunistom, izvIsnim pevačem, boemom i veseljakom (deset godina kasnije naišao sam na njega u Parizu kao na ambasadora Čehoslovačke). Nismo pojma imali da Urban drži u džepu »Rude Pravo« od

Pismo humoriste iz Zagreba

; alim pride, i nije nam bilo jasno zašto Sri o akav kakav je inače, tako potišten.

ad smo aufobusom, sa aerodroma Kastrup, ulazili u grad, na glavnom trgu Kopenhagena ugledao sam ogromni pano sa fleš-vestima IE: sta »Politiken«. Na njemu je pisalo samo: »Tito — nacionalist?« a

Ništa nismo shvatili. Kupili smo »Politiken«. Tako nismo znali ni reči danski, polako su stvari postajale jasnije. Nekoliko međunarodnih izraza, poznata imena u tekstu, potpisi, dali su nam da naslutimo o čemu je reč. Kasnije u toku dama kupili smo i avoinsko izdanje pariskog »Imanitea«. Sadržinu našeg odgovora saznali smo tek nekoliko dana kasnije, kad smo dobili novine iz. zemlje; naš se radio tamo nije čuo.

Drugom prilikom i drugim povodom pisaću o svemu onome što sam doživeo u tim trenucima, daleko od zemlje, sa telefonom i telegramom kao jedinom realnom vezom (u to vreme u Danskoj nismo imali ambasadu, pa čak ni konzulat). Ovde ću reći samo toliko da mas se tih prvih dana (konferencija se c«egla do duboko u jesen) sovjetski i delegati ostalih socijalističkih zemalja uglavnom nisu tuđili: iedino je prestao da me poznaje izvesni Petru 'Kıitu, direktor radio Tirane, koji je znao naš jezik i svaki čas bio kod nas u Beogradu, jer je u albanskom radiju sve rađeno i građeno uz našu pomoć. Izbegavali smo delikatne teme, ali smo na praktičnom poslu sarađivali, pa se čak i privatno viđali, i to ne samo sa starim prijateljima kao što su Bilig ili Urban, nego ı sa Rusima Arbuzovim i Makarovim; bila je vrlo srdačna sad već davno pokojna Hela Vuolioki, poznata finska književnica, direktor finskog: radija i jedan od veterana evropskog komunističkog pokreta.

Konferencija je još bila na samom početku, diskulovalo se o pitanjima procedure, kad je kao grom došla vest objavljena u listu »Land og Folk«, organu KP Danske. U toj se vesti tvrdilo da je jugoslovenski delegat (valjda Ja) glasao protiv prijema sovjetskih baltičkih republika i Moldavije na konferenciju i da je taj glas, s obzirom na potrebnu većinu, pretcgao, te da ove republike neće biti predstavljene na konferenciji. Sledio je komentar o razbijačkoj, antisovjetskoj, antisocijalističkoj i tome slično politici izdajničke jugoslovenske klike. Preko TASS-a, i komunističke štampe, istočne i zapadnc, ta vest je obletela' svet i postala politički argument, prvi dokaz »antisovjetske« politike Jugoslavije na diplomatskom polju. . U pitanju je bila apsolutna laž. Konferencija je tek nekoliko dana posle toga stigla do tc tačke dnevnog reda. Bila je to zlonamerna izmišljotina, politička intriga — odakle inspirisama ne znam ni danas, ali za nas jugoslovenske delegate krajnje neprijatna. Ja sam odmah jednim telefonskim razgovorom obavestio našu vladu o čemu je reč, a kilometarskim kablogramom 1 naš radio i štampu, dakle i našu javnost. To, naravno, nije moglo biti sve, Otišao sam do predsednika konferencije, domaćina, šefa danske delegacije. Objasnio sam mu našu situaciju i stav naše vlade i delegacije. Rekao sam mu da će naša delegacija morati da napusti konferenciju ako se na njoj samoj stvar ne raspravi, ne osudi ova dezinformacija, i o tome efikasno ne obavesti danska i sveiska javnost. On je potpuno prihvatio naš stav. Pod vanrednom tačkom dnevnog reda, idućeg dana, Ja sam izneo naš zvanični protest koji je ušao među dokumente konferencije. Učinio sam to,

Pajo KANIŽAT

uta) CL) NAI

BEZ OBZIRA na neka pesimistička predviđanja — i u Zagreb je stiglo proljeće tačno pre ma kalendaru. Kao i u osnovnoškolskim domaćim zadaćnicama — dani postaju sve duži, n noći sve kraće, tako da noćobdija Gustav Krklec sve manje piše. Usprkos više nego lo. šoj situaciji u izdavačkim poduzećima (ili izdavačkoj situaciji) neki zagrebački književnici ipak su uspjeli objaviti knjige, U Beogradu i Sarajevu. Sava se nije razlijevala, ali je nekima i bez toga voda došla do grla.

U to i u fakvo vrijeme nastale su ove namjere bilješke, a mogle su nastai i u neko drugo vrijeme ili nevrijeme.

»Čestitka«

lako je od Nove godine prošlo prilično vremena, zagrebačka izdavačka poduzeća još se dobro sjećaju novogodišnje »čestitke« koju im je uputilo Poduzeće PTT saobraćaja Zagreb. U toj »čestitci« pošta obavještava izdavače da je donesena odluka o ukidanju komercijalnog: popusta, te su od sada pa nadalic sva izdavačka poduzeća dužna plaćat: poštarinu za knjige u punom iznosu. Poduzeće PTT saobraćaja Zagreb jedina je podružnica u Jugosla-

viji koja jc ukinula komercijalni popust za'

otpremu knjiga! Prema ocjeni Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije ova će odluka po-

većati troškove u izdavačk'm kućama u Zagrebu za oko 700.000 novih dinara godišnje. Kad se radi o knjizi, to je zaista velika svo*a.

Kako bi se ipak smanjili troškovi, neka poduzeća došla su na ideju da knjige otpremaju u slovenske Brežice i šalju ih preko pošte u Brežicama.

Tako gube i zagrebački izdavači i zagrebačka pošta! A možda bi i Poduzeću PTT saobraćaja Zagreb trebalo što prije poslati takozvanu bijelu knjigu! Naravno, preko Brežica.

Stara pjesma ć \

U ovogodišnjem žiriju za šansone zagrebačkog festivala zabavne muzike bili su jedan bivši kompozitor, jedan dramaturg, jedan muzičar, jedan aranžer (srećom ipak ne aranžer izloga) i jedan džezist. lako se radi o žiriju za šansone, u Žiriju nije bilo ni jednog Dpjesnika! Nije onda čudo što mnogi tvrde da se od odbijenih šansona moglo organizirati daleko kvalitetnije i privlačnije veče šansona nego š'“o je bilo ono održano!

Smiješno o ozbiljnom

Neđavno je zagrebaški startao

_ televizijski studio sa humorističkom kolaž emisijom

namemo, ha ruskom, i tako i tekst priložio, Predsednik je vrlo odlučno sa SvVOg mesta, a i u ime danske delegacije, ovaj protest podržao i osudio pisanje danskog lista. Govorilo je ne. koliko zapadnih delegata. Bratske delegacije sy ćutale. Jedini je ustao Vilhelm Bilig. i no, kako njemu. i liči, ali čvrsto i odlučno, kako je na njega nalik, osudio je metod laži i dezin. formacija kao nečasan. Dao je punu podršku protestu jugoslovenske delegacije.

Nekoliko dana kasnije, Bilig je morao se vrati u Poljsku; od početka je nameravao da vođstvo delegacije prepusti svom zameniku čim glavni politički okršaji prođu. Oprostili smo se srdačno. Otada za njega nisam bio ništa više, sve do posle promena u Poljskoj od 1956. Iz naše štampe sam saznao da je na čelu poljske nuklearne komisije. Sreli smo sa samo jednom, u Hercegnovom, na način koji sam već opisao, kao star prijatelji. Po pri. rodi stvari, meni je verovafno do njegovog prijateljstva više stalo, jasno jc zašto.

* * *

to, druže Bilig, jedne male istorje, jedne špizodo koja Vama možda nije bila ni najma. nje važna, a koja jc za menc značila kao malo šta u životu. Ne samo zato Što ste mi pomo. oli u jednom trenutku kada 10 „niko drugi, od prijatelja i kolega iz VIŠĆ zemalja, ili nije hteo ili nije mogao (pod ovim drugim mislim na zapadne delegate), a bio je to jedan od najte. žih mojih trenutaka. Mislim da nikada ni pre ni kasnije nisam imao na Pplećima, i na obrazu, težu odgovornost. Velim, ne samo Zato, nego i sloga Što ste me uvenili u časnost ljudi Vaše vrste, u spremnost takvih ljudi da stave na br vo mesto istinu. Siguran sam da niste znali šta će Vas čekati posle onoga što ste izgovorili, Siguran sam, znam to po držanju ostalih de. legata iz »lagera«, da ste morali čak biti sve. sni rizika kojim se izlažete. Mogli ste, a da Vam niko ne zameri, da ćutite i Vii da se zadovolji. te dizanjem ruke kada je usvajan moj pro. test, kao i svi drugi. Ostaje mi samo jedan Zaključak: hteli ste, svesno, da osudite laž, bez obzira na to Što je ona služila tadašnjoj politi. ci Vaše vlade i partije, prosto zato jer ne ve. rujete u laž kao metod. To mi je bilo dovoljno da o Vama stvorim mišljenje koje imam, čak i da nije svih naših dugih razgovora na putu po Jugoslaviji, i svega što inače znam o Vama,

Ja ne znam da li ste vi danas cionist. Znam da ste uvek bili izvrstan Poljak, i da ste život posvetili Poljskoj, revoluciji i partiji, to jest socijalizmu. Poljski klerikalac valjda ne mo. žete biti, kad ste već Jevrejin. Buržoaski libe. ral? Mislim da je to apsurdno. Osim ako ste poljsku atomsku nauku odveli u buržoasko-lj. beralne vode, a da ja to ne znam. Ili su Vas zavele knjige Brjusa i Kolakovskog?

Ali sve to je, ponovo, na terenu pretpostavki koje ničemu ne vode. Znam jedino „da ste, pod nekom optužbom, pod nekom političkom kvalifikacijom po Vas nepovoljnom, smenjeni sa funkcije. I da mi je poznata, odbio bih da je prihvatim, pre no što bi me neko vrlo detaljno u nju uverio ozbiljnim drgumentima i pre no što bih video da su protivargumenfi slabiji. S obzirom na iskustvo sa optužbama protiv dvojice spomenutih, i drugih Vaših sunarodnika, a pogotovu znajući Vas, ja odbijam da verujem i u postojanje·takvih argumenata. Ne znam da li će, kada i kako do Vas doći sadržina ovog mog pisma. Voleo bih da dođe.Tada bi moj dug prema Vama, koji se teško maožc uopšte da oduži, bio namiren u većoj meri no što je podrazumeva činjenica da OVO Dismo obiavliujem. Jer ja ovo pismo pišem u prvom redu zbog Vas. I, naravno, zbog sebe.

Želim — ako mogu da dodam još jednu privalnu reč ovom pismu — da Vaš sin bude kao Vi.

Mnogo bih voleo da sc još jednom, bilo kada sretnemo. . Srdačno Vaš,

Božidar Božović

»Ozbiljno smiješni atelje« ili skraćeno »Osome (»OSA«). U najavama ove emisije gotovo svi beogradski listovi pisali su da je to humoristički kolaž suvremen:ih zagrebačkih humorista i među te suvremene zagrebačk= humoriste svi su uvrstili i hrvatskog književnika Vilima Korajca koji je umro još u prošlom stoljeću! Nešto bolje je prošao pjesnik Alojz Majetić koji je u nekim novinama postao Alojz Maleić, a u »Borbi« čak i Ajloz Maletić. Kako je Korajac umro pred zaista prilično vremena, nekako je shvatljivo da predstavnici sedme sile nisu čuli za njega, ali zaista je nevjerojatno da su čak dva zagrebačka ugledna lista donijela informaciju da će dvije šansone u »Osi« pjevati Krsto Hegedušić! Pitam se zar autor! tih najava zaista nisu čuli za poznatog zagrebačkog pjevača šansona Hrvoja Hegedušića!!!

—–

U zbor samo preko mrtvih

Zagrebačka pjevačica Nevenka Petković Sobjeslavski, članica kazališta »Komedije«, 17 javila je nedavno u »Vjesniku u srijedu«: ,

»Uostalom, znam «jednu svoju jkolegicu koja je još prije pet godina kandidirala za radio-zbor, pa su joj odgovorili: dok netko o članova radio-zbora ne umre, u radio-zboru nema mjesta!«

Evo još jednog razloga zašto umjetnost u Zagrebu umire i odumire!

Prolog »Prologa«

Uskoro će se pojaviti u Zagrebu kazališni časopis »Prolog« u izdanju Sveučilišnog odbora SSJ. Glavni i odgovorni urednik Ante Rumora i ostali članovi redakcije poslali su pozive za suradnju potencijalnim suradnicima. U pro legomeni kazališnom časopisu »Prolog« redakcija između ostalog piše: U svakom broju »Prologa« objavit ćemo bar jednu dramu ko jeg suvremenog, prvenstveno mladog ili u dramskoj književnosti neafirmiranog hrvatskož pisca, a ako bude mogućnosti i dvijo«.

Dosad mladi dramski pisci u Zagrebu nisu.

imali prilike ni objaviti ni gl>dati svoje djelo na daskama koje uz život sve više svašta ?nače. Zahvaljujući »Prologu« oni najtalentiraniji odsad će ipak moći vidjeti svoje drame. Ma kar na papiru!

Nastavak na 9, strani

KNJIŽEVNE NOVINE