Књижевне новине

s IIM

» Povodom stopedesete

TAKOREĆI sve do prije neki dan trajali smo u jednom »vremenu« čija je atmosfera na podjednak način bila zasićena mirisom baruta i isparenjima parfema, dakle, ratnim razaranjem i, mirnodopskim komforom, zemaljskim nasiljem i nebeskim letilicama u njegovoj službi koje ovaj vijek i ovaj svijet nije do sada vidio,

Naše doba ličilo je na hermetički zatvorenu |

posudu čijc granice, činilo se, nije moguće ljudski prekoračiti. U ovoj klimi kao da mije bilo mjesta za hcgelovsko vcć samo za tehničko »kolebanje stvari«, pa je, u skladu s tim, i sama stvar velikog djelatnika i mislioca revolucije ličila ma čistu iluziju svojstvenu romanlizmu devetnacstoga stoljeća.

Ali ovo proljeće bilo je puno iznenađenja. 'Duboka kriza hiperinstitucionalizovanog: i bDostvarenog svijeta, koji se pompezno šepurio sa prijetećim i nakosfrešenim izumima svoje ratne raketne tehnike, koji je ili paradirao ili demonstrirao sa svojom moći razaranja i »zastrašivanja« ma vijetnamskom ratnom poligonu, kao da je doživjela svoj vrhunac. U Marxovoj rodnoij Nemačkoj na koju ikkao da je u ovom vijeku bog Mars stavio svoju hipoteku, planule su studentske socijalističke demonstracije protivu postojećeg, mobilišući sve snage negativnog uma protivu bezumnog positivuma, koji sebi mnelegitimno prisvaja epitet »slobodnog svijeta«.

S druge stranc ovc meljudske barijere masovnc demonstracije poljskih studenata i mudTi, rcklo bi se elegantni pokret socijalističkog preporoda češkog i slovačkog naroda, ·osporili su jednom režimu policijske stege, birokratske cenzure i socijalne stagnacije pravo da se poistovjećuje sa Marxovim imenom i mjegovim idejama.

Ali majske banikade studentske omladine u na izgled mirmom, mirotvornom i radom cphrvanom Parizu, omiljenom Marxovom gradu »velike istorijske inicijative«, a zatim i neviđena masivna lančana reakcija francuskog proletarijata kao da su još jedanput htjele da i simbolično potvrde Žživotvornost Shakespceareove i Marxove istorijske devize: dobro riješ stara krtice! Pod koncentričnim naletom mladosti i pameti probijene su koprene i opsjene koje je institucionalizovani i reifikovani svijet brižljivo obavijao oko sebe. Ovog proljeća impresivno je probijen zamračeni horizont našeg vremena, potpirene su varnice nade, kako je mekada lijepo govorio njemački marksist Walter Benjamin, pa će snagama reakcije biti veoma teško da se konsoliduju i ponovo obaviju maglom. Zar se, pitamo se u ovom času, mogla bolje i ljepše pozdraviti stopedeseta godišnjica Marxovog rođenja? Nije li ovaj istorijski čin i najbolje svjedočanstvo o savremenosti Marxove misli koja je uspjela da nadživi svoje vrijeme i da stalno potvrđuje svcju istinitost? Još jedanput se potvrdila istorijska tačnost mavrk"sističke' teorije prakse da se socijalne reforme nikada ne sprovode slabošću jakog nego uvijek snagom slabog.

Ali neka se niko ne zavarava: kada slavimo Marxa, onda nije riječ samo o priznanju jednom genijalnom i dalekdvidom misliocu! Mladost i delotvorna proboinost Marxove misli proističe iz njenog istorijskog, epohalnog karaktera, dakle, iz same okolnosti što je on bio i ostao najvcći i najtemeljitiji mislilac naše epohe, što su prcblemi koje je postavio u XIX vijeku i problemi našeg vremena, dakle, problemi koji nisu ni mopli zastarjeti, sve i kada bi se morao preispitati klasični sadržaj njegovog pojma istorijskog subjekta. Jer danas samo slijepim dopmatičarima može biti sumnjiva tvrdnja da se u pojam proletarijata druge polovine dvadesetog vijeka mora uključiti i inteligencija i to kako po svojoj masovnosti tako i po svom socijalnom habitusu. S druge strane, barem u razvijenim zemljama Zapada (ali ne, samo u njima), materijalna bijeda nije ni jedini ni glavni stimulans revolucionarnih kretanja. To je u jednakoj mjeri i svijest svakog subjekta, (građanina) koji kritički misli da ne samo treba nego i da može pružiti otpor modernim silama tlačenja i manipulacije, silama koje svakoga dana i svakog časa, takoreći na industrijskoj traci, produciraju masovno zaglupljivanje i sterilizaciju ljudskog duha, a sa njim i ljudskog djela. .

Kao što su već mnogi istaknuti marksisti (posebno Lukacs) stao podvlačili, Marxova misao može se označiti kao teorija prakse ili kao praktična teorija. U tom smislu ona nije niti može biti doktrina koja se spolja, na operacionalan ili praktikabilan način, može »pr:mjenjivati« u društvenom životu. Praktično misliti u Marxovom duhu znači u isto vrijeme i praktično djelovati, u smislu »agerc«, a TIC, ili ne toliko i na presudan način, u smislu »facere«. Marxova praktična teorija pripada istorijskom tipu mišljenja, pa Lenjin s pravom naglašava

Nusret IDRIZOVIĆ

ze

TAĐIĆ

0}

godišnjice rođenja mislioca revolucije

Ljubomir

KARL MARKS 1 NJEGOVA KĆERKA DŽENI

da bez revolucionarnc leorije nema revolucionarnog pokreta, imajući pii tom u vidu upravo prirodu Marxove teorije kao uzornu misaD Tcvolucije. Sam Marx ovo ističe slijedećim riječima: »Postojanje revolucionarnih misli u. određenoj cepohi pretpostavlja već posicijanje jedne revolucionarne klase« (»Rami radovi«, Zagreb .1953, str. 314). Time se, naravno, ne mijenja istinitost Lenjinove formulacije nego samo potvrđuje uzajamna uslovljenost teorije i Dpokreta, jer se isto tako može reći da bez revolucionarnog pokreta nema ni revolucionarne teoTi ; OR Marxova misao bila je revolucionarna 1 po svom stilu i izrazu. Negdje pred svoju smrt o tome je lijepo govorio Isac Deutscher uporcđujući Marxa sa socijaldemokratskim „epigonima epohe Kautskog, tj. kritikujući ondašnje (da li samog ondašnje?) partijske običaje da Marxa treba čitati preko njegovih popularizatora, Što je, zbilja, moglo značiti samo jedno: srkali čorbine čorbe čorbu. Jer odista je veoma lako po stilu i jeziku prepoznati da li je nečija misao

Pjesma samohrane vjetrušice

Poginuo mi vjetar mladoženja.

Bez jedinka moga vratila se jeka. |

O poslednjim željama šuma išta nijč

znala Tec.

Kao samohrana orlušica

nadlijetala sam Rhaoblačemo SuMce

i vidjela: za hladovitim pertvojuma

zalaze vilenici jutara mojih rujnih,

prolaze konjanici ljetorastom 1JWGO,

bezglasna crgela strančicom magle Vućč,

nema inuška glasa da mi pozdrav priml, odniješe oči,

avaj, srce mi se nikad vratiti neće.

Još jedna tužilica 1 PO JE i bezvodnim jartugama svoje oči sadi.

KNJIŽEVNE NOVINE

Ostao je smiraj ma vrhu Mepokorene

; pitopune. Od izlokanih peta do posunčanc trave dvije se bezbratnč zore, sretajt. Zapamti, začelnice neudomljenih sestara: zemlja smonica i lazima na brdu. : Uzini preslicu i nove putanjke predi, . zadjevojčit ćemo wijeku da nam ledinak”"

. zaljeva. | : OR iPa aha || Ostala je gora bez mladih gozbara. Sunce se zamomčilo i olišlo u~hajduke, svatove da čeka, klekovinom da ih „ ' ,

; : 197 9OBA4OGGV DA

Dok se ono vrati, ledmak će sjdti.

revolucionarna ili pak konzervativna, Na žalost, mnogi Marxovi oficijelni sljedbenici sve do današnjeg dana poznati su upravo bo siro,naštvu duha i jezika. Oni kao da su prihvatili Hobbesovu kalkulativnu ocjenu govorništva kao instrumentarija demagoga, »authors of rebellion«. Prema toj ocjeni obdarenost ljudi govorom ima svoje prednosti ali... ukoliko pomoću njega možemo brojiti i mjeriti,,ili, što Je još važnije, možemo naređivati i pr mati naređenja. Iz straha od diskutabilnosti prakse i nedostatka apodiktičke izvjesnosti ovakav način mišljenja cjelokupni djelatni (praktični) život ljudi spremno podvrgava principima kalkulativnog pogona tvOrničkog, kancelarijskog ili militarističkog tipa, pogona koji producira i reproducira tiransku odluku bez dijaloga i bez diskusije. Uzor ovog zavezanog jezika i tiranskog konformizma Marx je nalazio u cenzurisanoj štampi čije su karakteristike licemjerstvo, beskarakternost i” uškopljenost. i

Doista: bez revolucionarne teorije nema revolucicnarnog, pokreta. Ali bez dijaloga i diskusije nema ni revolucionarne teorije, a dijalog ne mogu, kao što je dobro poznato, voditi vojnici i činovnici. Oni per definititionem mogu samo ćutati, slušati i: revnosno izvršavati naređenja. Dijalog mogu voditi samo omi kojima je stalo do istorijske inicijative, dakle, revolucionari. Međutim, sama činjenica Što VOJnici i činovnici ne vode dijalog nije tolika nesreća jer njihovo ponašanje spada u »prirodu stvari«. Nesreća nastupa onog časa kada revolucionar postane vojnik ili činovnik i ponaša se shodno vojničko-činovničkom habitusu.

Stoga nije nikako slučajna već je zakonita pojava našeg vremena što su počevši od Castrovog pokreta, preko alžirske revolucije, pa sve do studentskih pariskih demonstracija ru'kovodstva tamošnjih (ali da li samo tamošnjih?) počinovničenih komunističkih partija rc-

agovala na događaje ne samo sa zakašnjenjem

već | sa nevjericom svojstvenom ljudima bez inicijative koji na događaje upiru svoj dremljivi pogled iz suterena političkog života, spremni da optuže. polet mladosti, revolucionarne energije i pregnuća kao puki avanturizam.” Ovakve partije ne samo da drhte od svakog pokreta, svakog političkog dinamizma. koji iz-

miče njihovoj doktrinarnoj i institucionalnoj

kontroli; once se istovremeno plaše svojc vlastite sjenke, svoje mladosti, svoje prošlosti. Sve

Božidar TIMOTIJEVIĆ

Taj prokleti prevarant

Onda, kada sam hajbolje žiyeo prosjačio sam u Bruklinu i okolini i imao sam prilično uspeha, Ljudi su me poštovali u i verovali da sam Veoma uspešan prosjak, | čovek sa mnogo sreće, čovek sa 1ihogo smisla u poslu koji je obećavao, Bio sam veseli optimista, ; vepPovao sam da je Sve u Majboljem redu, čak sam i pomagao heke nesposobnjakoviće, naravho — moralno. Ali, eto, vremena Su se izmchila! Jednoga dama, dok sam vedar okapavao hla SVOMI . svakodnevnom bhoslu, slučajno me je sreo gospodin Rokfeler i ponudio mi da mu budem partner ı hjegovom zlehudom poslu. : To je bila moja nesrećna odluka: i od toga dana od briga me dižeMi glavu, od zore do zore, danju i noću, sedim ma. 42. ; spratu

i brojim. lovu a uopšte ne znam kada će sve to da se završi.

Pp. S.

Blago njemu, mom partneru Rokfeleru,

„taj prevaramf, taj hemoralni Tip,

ohog istog dama kada sam pristao na satadnju s HJiM, otišao je u Bruklim, ı u onu moju ulicu,

na olaj 710] Ugao

i sada mi se zlobno smeje kako mi je podvalio, uvalivši me u ovu govnariju.

Snežna žena

Na Himalajima

sreo sam Snežnu ŽeHu

prošle godine kada sam letovao tamo.

Posle toga

Pozvao sam je

da dođe ove zime kod mMicnc

ı Njujork.

Pošta Je,

kao i uvek,

bila veoma hitra:

moj poziv dobila je veoma b?zoO,

jer šla je to od Njujorka do Himalaja! 1, evo,

sada je 2968.

i Ja sam srećam,

Jer čitam njeno drago bisho,

njeHe, mežhe fTeči.

Toliko sam srećan

— hemam reči da vam. sve fo izrazim! ona će doći, .

eto, već pakuje svoju garderobu i užimu, upravo se Šminka i manikira nokte; Još malo,

još vrlo malo

ti ona će stići!

Eto, samo što nije stigla:

(oh, da li ću stići da se obrijem?) zakazala mi je sastanak na Manhatanu u 79 časova i 48 minuta.

a danas je upravo taj dan:

17. januar 3968, godina.

Toliko sam srećan

— Tetnam reči da vam sve lo izrazim! najzad će biti ispunjen

smisao moga žiVvola.

Kao što vidite, isplatilo se što sam tamo letovao.

i ena ——

to liči na mrzovoljno nepovjerenje senilnih djedova u zrelost, punoljetstvo i moć rasuđivamja njihovih unuka. Stoga ih žele nasilno zadržali pod svojim paternalističkim pokroviteljstvcm. Strah od svakog koraka maprijed njima oduzima i dah i snagu jer se plaše da će ih upravo taj korak odvesti pravo u poraz ı provaliju.

Ova sitnoračundžijska, sitnodućandžijska langsam aber sicher „politika, koja protivnika misli pobijediti zakidajući mu na vazi, u stvari |e zgodan izgovor za nemoć ı neaktivnost. Pošto je bez mašte i bez horizonta, ona, prirodno, i ne nailazi ma podršku kod omladine koja mora djelati jer je to zahtjev samog života i jer pred njom stoji taj „život. U stvari ovdje se i ne radi o politici već prijc o antipolitici, ako se pod pojmom politike zamišlja ljudsko stvaralaštvo, umjetnost koja podrazumijeva i rizik, jer bez rizika nema velikih djela. Zato je praktična negacija baš takvc antipolitike bila i ostala jedan od ncposrednih ciljeva aktualne djelatnosti mlade generacije. Ova generacija zna da je uskakanie u posljednji voz istorije političara takvog tiba samo bpokušaj činovničke svijesti, da, ustuknuvši pred masivnim argumentima istorijskih zbivanja, u posljednji čas ponudi svoje usluge, svoje »iskustvo«, svoju sklerotičnu misao !ı svoj buđavi rcalizam novom društvu. Međutim, svako prihyvatanje ovakve »politike« značilo bi prije ili kasnije društvenu paralizu umjesto istorijske pcrspektive, jer bi trajanje zaustavilo rad vremecna, a vrijeme je, kako tačno kaže Ernst Bloch, samo u tome da se nešto zbiva i samo tamo gdje se nešto zbiva, je |

A nosilac vremena je mlada generacija koja ie najbolje manilestovala svoju snagu u Framcuskoj i koju su s pravom nazvali revolucionarnim detonatorom. Ona je djelovala u Marxovom duhu, u duhu velike istorijske inicijative. Svojim smjelim glasom i činom ona je probudila uspavane crergije i pokazala neograničenu mogućnost za dielo, tj. volju, hrabrost i um}jcexnost da se ljudski započne život, da se ljudi ne uplaše žrtve ako već sutra ne Žele postati žrtva onih sila koje su sami stvorili ali kojc izmiču njihovoj kontroli.

Zato, slaveći stopedesetu godišnjicu Marxovog rođenja, mi istovremeno pozdravljamo VrIjednu krlicu koja je ovog proljeća izrovila na površinu i u licu mJade studentske i vadničke generacije pokazala da vrijeme nije stalo,