Књижевне новине

UI 4E t e penareee un emea a • i POZORIŠTE | ae || – ” ex fe 3 “~ fi [ ” e: M · : ; | | ~”. · i I i | ua LJ “

STERIJINO POŽORJE sve višc okružuje ravnodušnost umctnika, pozorišta pa i samih Ppoklonika ove umetnosli: nade su „stoga SVC skromnije, a zahtevi lišeni strasti i čežnje, Zato — kada bisnio bar mogli na novosadskoj lestivalskoj pozornici da razaznamo šta donosi tcatarski trenutak, koliki je domet dramske reči i da li je moguće iluziju pretvoriti u sccnski dogadaj? |P

Traganje za istinom dovodi nas do stanja u komc reči srdžbe ili prekora izgledaju bc. smislene. Zar možemo nekog osudivati za situaciju koju mnogi spontano i nesvesno Žele. Pozorje ne smc da bude festival iznenađenja, agrcsijc ı promene vcć se uporno kreće u vodc korektne prosečnosti, lažnog spokojstva i skoro uvredliivvc neambicioznosti. Zar jc moguće da jc to verna slika svega onog Što sc događa u pojedinim našim pozorišnim centrima? Nije li to zadovoljstvo od koga se mora bežati? U takvom ambijentu sve teže je i procenjivati pravo značenje i delovanje dramskc TečI.

Pozorje se u ovom času sve više iskazujc kao Testival literarnog kontinuiteta. Od Kulundžića, preko Kozaka i Lebovića, do Strniše, Jančića i Ćirezije. Po svojim formama i htenjima niihova dela,su veoma različita, pa ipak kao da jc postojala.želja» za unifikacijom i podvođenjem pod iste cstetske stavove, Veliko je pitanie, međutim, da li su pozorišta zaista prijavila svoje maibolje predstave i majzanimljivije tekstove! Ovo stoga, jer je izvesno oklevanje primetno.· Zato ne treba da izmenadi da se selektor Smiljan Samec. oslanjao ma onc klasične kriterijume koji u mašoj sredini već poprimaju i suštiski sve odlike. konformizma i konvencionalnosti. Možda bismo prce desctak godina bDili zadovoljni sa istrajnošću na alirmaciji ovakvih stavova, ali nas oni damas nimalo ne obavezuju i čak uveravaju na potrebu da se memja ne samo atmosfera nego i celokupna koncepcija Pozor|a. Kako to svc zavisi od ljudi — nile u Kkraijmjoi liniji bitno da li su glavni akteri stari ili mladi, sa ugledom i fitulama — već da li su mjihova shvatanja teatra dovoljno vitalna i savremena.

Ono što nagoni ma očajanje — jeste da mi jedna predstava niije toliko slaba da bi bila nepodnošliiva ili pak velika da bi zasenila svc ostale! Tišina ıı kojoj mnoge predstave „deluju čak inferiomije mego na svojim matičnim Dpozornicama. Možđa upravo zato što u prethodnim susretima sa publikom i kritikom nisu u svemu zadobili onu superiornu Ttcatarsku cgzistenciju koja omogućava da sc i same T{oestivalske igre podrede vlastitom scenskom trajiamju. Istina, u svakoj od. mjih moguće je pronaći i nešto zanimljivo, ima ih čak koje imponuju svojom celovitošću — ali ni jedna od ovih sasvim sigurno ne ugrožava onc druge, nc OSporava estetiku. Pozoria i nc dovodi u summju maše ieatarsko iskustvo, intelektualna „ooredeljenja i mogućnosti. Ideal, većine reditclia ie uklapanje wu taj mesrećni kontinuitef, klasična forma, jasna poruka i stilska cclovitost izraza. Tdeal — u svemu predratni a to ne može biti pravi ideal, nego: pre kompleks j inferiornost.

To predstavama građenim na domaćim tekstovima — teško je prosuđivati naš. pozorišni irenutak i stvarnu efikasnost izraza. Jer, ako se izuzmu dela Aleksandra Popovića koja predstavljaju poseban fenomen beogradskog Dozorišnos Života, sa ostalim radovima domaćih p'saca veoma malo se eksperimentiše, Slobodni smo i iskreni najčešće — kada ie reč strana! Pravimo lepe predstave, ponekad moćne i efekinme ili izrazito savremene — a na. Pozorje dolazimo sa surogatima ili ostvarenjima koja teško mogu pretendovati na scensku samostalnost i trajanic. To su verovatno ı uzroci zboez kojih Pozoric nije i verovatno Jos dugo i neće bili prava slika našc teatarske kreativnosti. |

Pisci se i sami pitaju — otkud takav red!teliski strah, zbumjenost ili neodlučnost Dre

mi'hovim literarmim ostvarenjima? Pogotovo što je danas sve manic autora kojima je stalo samo do loga da im predstava bude lepo onremliena i što obazrivlic izvedena pred publiku. Oni su svoju reč izložili i čemu Je sada

Veoma komunikativan, Petar Kočić je mćđu srpskim književnicima i književnim Trac! cima imao znatan baj prijatel, aa "Bobe doči njiegova privatna koresponaenc]j: pdanu BopovĆa, Jovanu Skerliću, Janku Veselinoviću, potom Pavlu Lagariću i dr.). Na OSDOVU nekih dosad nepoznatih pisama, Kočićevih lako je zaključiti da le Haj broj bio daleko veći, no Što sc prctpostavljalo. i ! \

OOBHanajon e 3 docnije i prijatcljstva, koja ie Kočić slvarao nekad su poticala iz zajedničkih političkih ubecđenja u vremc vcoma ii zivnih borbi ža nacionalno oslobođenje, Sa južnoslovenskih naroda, neposredno UOČI balkanskih ratova i prvog svetskog rata. Delo sc ta poznanstva sklapaju i na OSDOVU istovetnih književnih opredeljenja, što se ponekad ve oma teško može razlučiti, kao u slučaju Di * jateljstva Petra Kočića i brvog beogradskog romansijera Milutina, Uskokovića. .

Održiva jc pretpostavka da su međusobnc simpatije dva pisca ponikle i na jednom i na drugom planu. Analizujući književno delo Pctra Kočića, jasno se pokazuje koliko su orga ski srasle njegova umetnička poruka i idcjni stav piščev. Ne jednom je rcčeno da su ta dva aspekta Kočićevog književnog opusa nerazdvojiva, da se prožimaju i proističu jedan iz drugog. Milutin Uskoković je u odnosu na Kočića »Čist csteta«. Međutim, ni njemu nisu bila strana angažovanja na političkoj pozornici, prenda ne u tolikoj meri kao kod Kočića. Uskokovićev rad se vidno zapaža u studentskom društvu »Pobratimstvo«, potom u” omladinskom klubu» Slovenski jug«, a delom i člancima koic je objavljivao u tek osnovanoj »Politici« i koja otkrivaju snažan i istinski piščev pbpatrotizam (uzećemo kao ilustraciju njegov članak »Bosansko pitanje« objavljen u »Politici« br. 970-980, 4-5,X 1906, str, 1-2 u kome između M slalop kaže da bi zlodela Austrije prema bo-

KNJIŽEVNE NOVINE

ee

objašnjavati, obavijati psihologijom i misterijom? Zar se u tckstu ne može vikleti i odrcdona situacija, povod ili unutarnji podsticaj

za sopstvena lraganja za istinama i scenskom

autentičnošću? Treba li podsećati da se samo u našim rečima može zadobiti i sopstvena umoetnička individualnost! One stavljaju .reditclja pred alternativu: prodreti u sirukturu. ili ostati po: strani! A to stvara nespokojstvo; da bi sc uhvatili u koštac sa literaturom valja pro a zadobiti sopstveni integritet. Nije i to. suočavanje sa samim sobom? Koliko god cenili Žarka Petana, Mila Koruna, Jovana Pulnika, Miroslava Belovića ili Matu Miloševića, Boru Grigorovića i Dimitrija Đurkovića —g nismo u staniu da sc jasnije izjasnimo o njihovim {eatarskim koncepcijama. Malo je istinskih stvaralaca, još manje ličnosti i· osobenih slilova. Otuda nijedna predstava ne:nudi is: tinski novu lormu koja. bi bila drugačija od svih ostalih!

Danas se svc više okrećemo prema agresivvnom i ličnom teatru. Opšti pojmovi o umctnosti scene gube svoje vrednosti i nas više nc zanima teatar uopštenih značenja. A Sterijino pozorje, u zavetrini modernih stremlienja, upravo ovakvim izborom predstava pothranjuje takva shvatanja. Otuda jc razumljivo,da novosadski pozorišni susreti gube sve više uticaj na tcatarska kretanja u mašoj zemlji. Treba li za tako nešto okrivljavati pisce?

Oslonac ove, kao i mnogih ranijih sezona, su uglavnom pisci mlađe i srednje generacije. Ako se izuzme Josip Kulundžić i njegova »Klara Dombrovska« — svi ostali pisci žele i te kako da budu neposrcdno prisutni u Protivurečnostima današnje rcalnosti. Ali s tim Što se veoma mnozo insistira na ličnim nijansama u shvatanju tc angažovanosti. StrnMša u svom »lInorogu« nastoji da oko svojih poetskih simbola inscenira metaforičnu igru; Jančić sc u »Bosanskom kraliu« skriva iza sredniovekovmih istina i legendi: to isto čini i Nedeljko Fabrio sa svojim »Reformatorima«; Meša Selimović je u svom Jiterarnom svetu; Kole Čašule je n »Vrtlogu« zaokuplien moralnim dilcmam:, 'Đorđe Lebović u »Viktoriji«, Primož Kozak u »Kongrcesu« i Duško Roksandić sa svojim »Pfticama bez jata« jedimi su sasvim otvoreni. Sve to dovodi do jedne panorame neijednake literarne pa i scenske vredmosti kojom se manjc ili više potvrđuje renomc ili

| Uz trinaeste |

: ee dbđiP e ON 'a alan ape 4opnerv | |__"| [0] ( eC i iluzija | PO . MB O pozorišne igre

mišljenje o pojedinim autorima' koje smo stekli gledajući njihova dela, ho | „Ako već insistiramo — najintcresanlniji su

tekstovi Kozaka, Selimovića i, Lebovića. Pod

itim sda misli pre svega na njihove literarne 'strukture i potencijalne scenške mogućnosti. „Posebno jer u njima vidimo. određena stanja „i situacije pogodnc za kreaciju scenske iluzi' Jev:IStovremeno nas ovi tekstovi uveravaju da · se do prave forme dolazi samo. kroz. autentični : umjetnički doživljaj. Nije: dovoljno biti samo · pesnik' kao što je Strniša ili poklonik istinc · kakav je Roksandić — s obzirom da se:traži

· od savremenog teksta daleko više: Pisac ne

: može:da bira kada će biti umetnik a.kada agi- tator; jJ zato se vrednosti moraju ocenijvati isključivo. kroz predstavu kao određenu formu izraza. .Literatura. koja, se na sceni ne može ' preobraziti u igru h Vizucinu metaforu .tcško · opstojava u tcatru. Isto:·se događa i sa istinama koje ne prevazilaze svoju faktoprafiju i nc pretvaraju se u slobodu scenskog delovamja., Reditelji očekuju da pisci budu pozorišna avangarda — a autori. to isto traže od samih umetnika. Izgleda čak da je uvek u onom. drugom sadržana i haša sopstvena vizija slobode. Zar mas to ne ubeđuje da svaki izbor mora biti ličan i da stvaralačko angažovanje nc trpi oklc vanje, jednostranost i prepuštanje slučaju. Ako već imamo potrebe za literaturom — onda. Joj valja ukazati puno poverenje. U njene pravc reči treba verovati i tumačiti ih kao svoje Sop· stvene. Ta približavanja suprotnosti misu lišena konfliktne situacije. Problem je kako da istovremeno reditelj i glumci pokore reči i da one zadobiju dominaciju u nijhovim subiektivnim ostvarenjima. Svako odustajanje i infcriornmost je samo udaljavanje od modernog izraza! Nije li zato na Sterijinom pozorju da utiče na promene — kako bi naš pozorišni izraz bio više okrenut budućnosti a ne prošlosti! Zašto da robujemo sopstvenim predrasudama — kad život zahteva od svakog da se menja i prceobražava. Ako od pisaca, reditelja, glumaca i ansambala tražimo maksimalnu individualnost i egzistentnost — nije li trenutak da tako počncmo sagledavati i samo Pozorje? Jesmo li u stanju da u niemu vidimo kreatora teatarske politike, ohrabrenje za avangardistc, oslonac za ličnu kreativnost i sasvim određeni lcatarski

trenutak? Petar Volk

GREGOR STRNIŠA: »INOROG«

KOČIĆ I USKOKOVIĆ

sanskom narodu, kad bi ih: neko beložio, izncla nekoliko tomova, i slični primeri).

Kočićevo poznanstvo sa Uskokovićem verovatno datira još od Skupštine bugarske i srpske velikoškolske omladine održane u Beogradu aprila 1904. g. Kočić prisustvuje Skupštini kao delegat bečkih studenata, i društva »Zore«, kao već priznati književnik sa dve obiavljene i veoma pohvalno occnjenc zbirkc pripovedaka (»S planine i ispod planine« 1902. i 1904. g.), a Uskoković je u to vreme student Pravnog fakulteta Veliko škole u Beogradu.

Ako se i može posumnjati u ovaj podatak, ostaje kao cvidenina činjenica da sc već maredne godinc Kočić javlja iz Skoplja, gdc je radio kao nastavnik srpskog Jezika i književnosti u Učiteljskoj školi i Gimnaziji od početka februara do početka novembra 1905. g., sa nekoliko prilopa u »Politicie koju su tada između ostalih uredđivali i dva poznata srpska književnika: Nušić i Uskoković. Godinu dana docnije, nakon okončanih studija, obreće se u Skoplju Uskoković kao diplomatski elev, % nešto kasnije i Nušić.

Prilika za susret dva pomenuta pisca bilo je više. Svakako je majpožnatija ona ma Drugom kongresu jugoslovenskih književnika i publicista održanom u Soliji od 12. do 16. avgusta 1906. g. Kočić je tom prilikom bio izabran za jednog od kongresnih sekretara. Na njemu su se okupili svi poznatiji književni radnici juŽžnoslovenskih naroda: Jovan Skerlić, B. Livadić-Vizner, K. Š. Đalski, Savo Vuletić, koji je došao u živopisnoj crnogorskoj nošnji, Risto Odavić, N, Kašiković, M. Hribar, M. I|vanić, A. Milčinović, St. Stanojević i dr. Istovremeno u Soliji je održavana i Konferencija južnoslovenskih studenata na kojoj je Uskoković čitao Telerat »Balkanska konferencija i jugoslovenska zajednica«.

Kočić i Uskoković su sarađivali zajednički u određenom broju publikacija (napr, u »Bo-

Radomir IVANOVIĆ

'sanskoj vili«). Vremenom se prijateljstvo učvr'šćivalo i produbljivalo. Sigurno je da su ova dva književnika u mnogočemu slična i u mnogočemu različita pisala lirski natopljenu prozu. Kočić se prijateljio i sa bolešljivim Uskokovićevim bratom Dragutinom koji sc od 1909. do 1911. g. lečio od tubcrkuloze u Davosu (Švajcarska). Sačuvana razglednica, jedna od niza izgubljenih, Petra Kočića upućena je Dragutinu Uskokoviću, i nju nam je ljubazno ustupila Milica Uskoković. To je dobropoznata fotografija Petra Kočića koja na polcđini sadrži sledeći 1ekst:

15:s17"1911 #8. Monsieur Dragoutin Uskokovitch et. en droit TB: 131 STI E

Dragi Sale,

Dobio sam tvoju kartu. Hvala. Tvoja je opaska lačna, ali nc zameri. Ja priznajem da sam bio zaboravan na mog Sala, To ću popraviti uskoro opširnim pismom.

Piši kako sc osećaš i o životu na Lezenu.

Ljubi tc Ivoj

, Pient:re,

Sa naslovnc stranc, prcko. fotografije u donjem, tamnom delu (zbog čega Jc Cco tekst Kočićev nečitak) Kočić je dodao:

Dragi Mito (hipokoristika od Milutin — R.J.) zdravo,

Ja sam ovdc od 26, novembra. -

Kočićevo pismo nije zateklo Milutina Uskokovića jer je u to vremc položivši doktorat iz međunarodnog prava, već krenuo iz Ženeve' za Beograd. Izvesno je, međutim, da je do Uskokovićevog odlaska za Skoplie i Kočićovog takođe poslednjeg dolaska ı beogradsku Duševmu bolnicu bilo još nekoliko susreta dvojice pisaca»

svojim ružama!

TEK KADA JE, pre meko veče, publika festivala »Beogradsko proleće« proglasila za majbolju kompoziciju »Dvc crvene ruže« — meni jc iznemada mpostalo jasno gdc živim.

Posmatrao sam suze u očima dva mpevača, prave suze koje su padale na njihove svetlucave smokinge i ruže među prstima, posmatrao sam suze ikkoje su se blistalc u sali — ljudi moji, oni su stvarno patili! ·

Sećam se kafana i vremena ma kraju sveta, sećam se raštimovanih orkestara, i »ciguli-mi• guli« prinošenja majtanje Žice pijanom mhu, i razbijenog stakla se sećam i časova u kojima su se ljudi oslobađali zemljine teže, obaveza i zakomskih bračnih lisica ma rukama — sectito se: tada se pevalo o bagremu koji tiho šumi, o dve krvave ruže, o jednoj krvavoj ruži, o tužnoj nedelji, a zatim je to sve mekuda iščezlo,

'sa čembalima, sa pokvarenim želucima i zakr-

vavljenim očima, sa simpaličnim Rozikama Šoder i Orijentalkama Lili koje igraju čočeke na muziku Rimskog Korsakova; polupane su krčme, rastrgane šatre, iščezli muzičari sa du venim nogama i plisiranim rukavima od Žute svile,

Svet je poslao ljude u kosmos, svet jc imao svoje ratove, otkrio brzine poniklovanih igrački, penicilin, kontracepciju, mini mođu, reč »Vikend«, književnike-krivce za sve Što se dogodi, šuškavce, lutke koje sklapaju oči — i la man kada sam pomislio da živim najzad u jcd. nom mpristojnom i razumnom svotlu: lap! »Dve crvene ruže«,

Tap — suze na sakou!

Tap — suze ma ružama!

Tap — sala u delirijumu!

U redu, ja sam se oduvek trudio da budem površna osoba (što mi, uglavnom, u mmogo čemu i uspeva), ali šta ćemo sa piscima roma: na toka svesti? Šta ćemo sa Ajnštajnima, Alber tima Švajcerima, Džojsevima, Prustovima, šta da radimo sa kiberneličarima, Vazarelijem, ka: ko da pogledamo u oči jednom još uvek živom Beketu, kako da sc susretnemo sa svim onim ljudima koji stvaraju misleći da menjaju svet, a taj svet proglasi najboljom pesmu »Dvce cr voenc ružc«?!

Da je Đordano Bruno bio pre neko večc po red televizora, sigurno bi odbio da·bude spaljen, Njutn bi onu jabuku pojeo ·umesto da pronađe gravitaciju (za koga?), Dostojevski bi ume: sto da poludi od pisanja izdao zbirku kriminalnih romana, Marks bi'pisaćo feljtone, a. Frojd — savete bubuljičavim :devojčicama koje mitaju: »Doktore, imam već:dvadeset :godina, a još misam imala polnih odnosa?« Šta bi tek učinio Darvin? Plašim se da bi nas sve zajedno vratio ma prvo drvo!

. Eto, kako se to završava. Posle svih mapisa: nih knjiga, posle Betovena i Baha, i Gluka,i Šenberga, Stravinskog i Koelemena (siromašni Kelemen, mogu misliti kako mu je!) dolazi kao kruna svega — kompozicija »Kraj igre«.

U trenutku u kome gori domovina Voltera, a njem šamsonjeri pevaju radnicima koji su zaustavili „čitav jedan dobro uhodani svct naši pevači se bave mnajegzistencijalnijim problemom modernog sveta: .samo fi idi, odlazi, Ja sam za sve kriv, la, la, la, ja ću plakat, ali ti idi u tuđi zagrljaj, još jednu čašu ispit ću do kraja, la, la, la, volet' ću te uvek, a moje suze u očima će ti reć... .

. Od svih ideja na svetu, oni su prihvatili jcdino. novi! fip »maorevera«, Od svih ostvarcnja misli — šlic na nešto dužem sakou. Od svih dostignuća tehnikc — nešto jača pojačala i cho raum.

Ali, Stvarno, najlakše je napadati pevače zabavne muzike! Oni samo prate zahteve svoje publike. Ono što zabrinjava — to ·je sama publika. Taj pokazatelj duhovne klime jednog

· · e vremena. Taj neosporni gospodar, taj diktator, ta ljubavnica kojoj neprekidno moramo da sc udvaramo, umiljavamo i klanjamo, taj proizvod materijalnog ludila, taj uhranjeni posmaitrač gladijatorskc bitke od čijeg palca zavisi šta ćemo misliti.danas ili sutra, šta ćemo sanjati noćas, a šta pevati ujutru! |

\S} stvari, ja mislim da su naši pevači neverovalno inteligentni i cinični, kada pevaju o svojim krvavim ružama i raslancima. Oni se sigurno zgražaju poput prodavačica iz: »Fomtane« koje se najljubaznije smeše kada vam utrame parfem od dvesta osamdeset hiljada dinara, zadržavajući pravo da u sebi misle na pravi način. Evo, već posle dve i po kucane strane, ja počinjem da' razumem tc moderne frubadure da razlikujem uzrok od posledice, Zamislite da Jc ova rubrika nešto duža!

5 iBojRe hd svakako, Zašto 1rošiti prostor

již 8 lista na pisanic o jednom elevizijskom prenosu zabavnog festivala? Zašto ne Disati o suštinskim problemima? Evo zašto? Je je to suštinski problem od koga zavisi sudbina misli, literature, filozofije, politike i još mnogo čega drugog. i

Ne znam koliko je ljudi glasalo za one dve crvenc ruže, ali mora da ih je bilo više od hiljadu. E pa, mogao bih da se kladim, u šta god hoćete, da niko od njih ni prstom mne bi makao da propadnu svi književni listovi na svetu!

A ima

} ih mnogo više od hiljade, verujte mi na reč! · |

Momo Kapor