Књижевне новине

P.

Univerzitetska bibliote"Mu O - .

"OVRMOZAR MARKOVIG u . Godina XX Nova serija Broj 339 Be o gp era QU a | ____Balevar Revolucije 11 2 ij BEOGRAD , 26. OKTOBAR 1968. 7 || — : List izlazi svake druge subote

Cena primerku 50 para (50 dinara )

LIST ZA KNJIŽEVNOST UMETNOST | DRUŠTVENA PITANJA

cijativno javljati masovni podsticaj za kretanje ka progresivnom, humanom

: akt "e'l m. — O. S 1

DANA

a a ua a KRIZA REČI ILI KRIZA SAVREMENOG DRUŠTVA

NIKADA RANIJE nisu piscima stajjala ma raspolaganju moćnija · sredstva. uticaja na javno mnenje . nego što je to danas slučaj. Tehnika savremenih komunikacija zbrisala je sve razdaljine i mnajudaljenije tačke .zemaljske kugle dovela u najbliže susedstvo. Niko više mije usamljem, miko više nije izolovan, · svi pratimo sve što se bilo gde dešava kao da pri·sustvujemo prizorima u vlastitoj kući. Sve što čovek misli, sanja ili govori začas se, putem moćnih. medijuma, prenosi u javnost i dobija težinu, moć, uticaj. o kojima ranije generacije nisu mogle ni sanjati.

Pa ipak, ima jedna čudna stvar: što je naša reč glasnija, tim je od manjeg uticaia na sam tok stvari! Ispunivši se širinom javnosti, ona je izgubila u težini efikasnosti. Tako ima strahovito prodornu moć, reč pisaca mije za sebe monovolisala. · javnost, ona je samo iedan glas od mnogobrojnih glasova koji utiču na form'"ranie javnog mnenja i ona u toj zaglušnoj huci i ne može da dođe do pinog izražaja. i.

Izgleda čudno, ali što je jedno diuštvo otvorenije i pristupačnije za slobodno iskazanu misao ı reč, tim mianie reč i misao, iza kojih ne stoji sila poretka, predstavliaju' odlučujuće faktore u politici društva. Kao da se · jedno društvo bezrezervno otvara, slobodnom opticaniu ideja i reči tek onda kad se svoim strukturama i

ZAO

i savremeno (društvo

| gi}

i duhovnom.

A za stvaranje takve klime duha, dopustićemo sebi tu neskromnost, od podjednakog su značaja, iako svaka na svoj način, jedna vredna knjiga kao i hrpa zakonodavnih akata, prožetih istom duhovnom sadržinom. 1 tu je: prava i možda jedino efikasna šansa za nas pisce: u tihom, strpljivom i dugoročnom delovanju na svest naših savremenika, a i nas samih, jer i mi predstavljamo deo te univerzalne svesti, svesti koju do kraja treba osloboditi od svih naslaga barbarstva, bilo nasleđenih bilo onih koje trenutak naše sadašnjice svakodnevno rađa, dajući podstrek i hranu velikodržavnim, svetsko-strateškim, izrabljivačkim i tlačiteljskim ftemdemciiama našeg vremema. Zoran Gluščević

JASUNARI KAVABATA — NOBELOVAC

UOČI DODELJIVANJA ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost kao najozbiliniji kandidati smatrani su Ginter Gras i Semiuel Beket, a pominjana su i imena Kloda S:mona, Vitolda Gombroviča, Ežena Joneska i Andre Malroa. Švedski akademici, međutim, ne prvi put, iznenadili su svet; ali prvi put otkako ie ustanovliena, Nobelova nagrada dodeliena je jednom iapanskom piscu, Ššezdesetdevetogodišnjem Jasunarıiju Kavabati »za niegovo narativno majstorstvo«, i sposobnost da »sa velikom osećajnošću izrazi suštinu japanskog duha«.

Tako je odluka Švedske akademije iznenadila svet, Kavabata mije neDoznat pisac u Evropi i Americi. Svoiim tanan:m psihološkim romanima »Zemlja snega« (1935), »Hiliadu ždralova« (1949) i »Kioto« (1962) Kavabata ie privukao pažnju kriličara koji su nje|| govu lirsku prozu, sazdanu od krat-

kih, jednostavn:h rečenica. ocenili kao značaino produženje maiboliih tradicija klasične. iapanske literature.

Jasunari, Kavabata ie rođen 11. iuna 1899.: godine u Osaki, i u četvrtoi go| dimi je ostao siroče. Na Carskom uni-

verzitetu u Tokiiu studirao ie klasič| nu japansku književnost i haiku DOČ| ziju kao i modernu zapadnu Kniiževnost. Dok je uticai ove prve na niegovo kniiževno formiranie bio presuđan,

organizacijom odnosa potpuno „obezbedi od efikasnog „delovanja javno izgovorene reči,

Suočen sa tom činjenicom, savremeni pisac ne može a da se bolno ne zapita kakvu svrhu ima njegova reč kad je unapred lišena mogućnosti neposrednog uticaja na politički i društveni razvoi u svetu? Zar jedam pisac može da se pomiri sa činjenicom da od nekadašnie magijske moći reči nije više ostalo ni traga nı glasa?. A stvaranie je i počelo kao magla, iz magijske potrebe da sec utiče na stvarnost i da joi se iznude rešenja i promene koje poezzduju čoveku. dan-danas ima nečeg magijsko-obrednog u svakom postavlianju reči u skupine koie dočaravaiu stvarnost 'li ioi se čak i nameću kao niena „viša i dublia suština. Zar prastara biblijska priča o stvaranju sveta ne gOVOTI rečito o čovekovoj težnii da rečima

evropski pisci u niegovim delima ne · ostavljaiu nikakav trag. , Dr Anders ·Osterling, predsednik Švedske akademije, iziavio ie na švedskoj televiziii da ie: u Kavabatinim de· lima mogućno otkriti senzitivno moduliranu poeziju koja datira ioš iz »ogromne epske slike iapanskog ŽivOša i običaja oko 1000. godine« pospođe Murasaki. Ovaj švedski kritičar uočio ie u Kavabati »izvanrednu sposobnost da osvetliava erotske epmizode« i »uZbudliivu oštrinu u svakoi ooservaciji«. Presudna za ovopodišniu odluku o dodeliivaniu Nobelove nagrade za književnost bila ie činienica što ie Kavabata, kao visac, izrazio moralnu i etičku svest kulture sa umetničkom. distinkcilom i tako u izvesnoi meri doprineo duhovnom mostu koji spaja Tstok i Zapad.

Prema opštoi oceni, »Kioto« ie Kavabatino naibolje delo Glavna ličnost

|. gi

BEOGRAD JE bio 18. i 19..oktobra. domaćin iednog Eduardo: Sangvineti, Đuzepe Petroni (Italija), „Pel značajnog međunarodnog književnog skupa. Peti Brek (Norveška), Imre: Dobozi, Geza Molnar i Stojan Oktobarski susret, posvećen temi »Književnost u sa- Vujičić (Mađarska). Od jugoslovenskih pisaca koji vremenom društvu« privukao je p'sce iz Rumunije, „žive van Beograđana skupu su uzeli učešće Mira Savezne Republike Nemačke, čehoslovačke Soci{ali-- Mihelič, Anton Ingolič, France Filipič, C'ril· Kosmač, stičke Republike, Francuske, Engleske, SSSR-a, Hta-, Mariian Matković, Miroslav Vaupotić, Vlado Gotolije, Norveške i Mađarske. U prijateljskoj almosferi, . vac, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Mak D'zdar, Risto koja je: omogućavala stvaralački dijalog, naši i ino- Trifković, Vojislav Lubarda, Nenad, Radanović, Blastrani knjževnici konfrontirali su svoja gledišta i že 'Koneski, Aleksandar Spasov, Aleksandar Ežov, Miraspravljali o ovoi temi. Skupom je vladao duh to- odrag Drugovac, Tanko Đonović, Milo Bošković, Gojlerancije i uzajamnog poštovanja tuđih shvatanja. · ko Dapčević, Esad Mekuli, Enver Đerđeku, Ramiz Učesnici Oktobarskog susreta iz inostranstva bili su: Kelmendi, Maksut Šehu, Aleksandar Tišma i MiroSilviilan Josifesku, Petru Vint'la, Vasil Mirčea Tomus, . slav Egerić. Ovidiju Kofruš, Angel Dumbreveanu (Rumuniia), · Na skuvu su govorili Zoran Gluščević (niegovo izFric Arnold, Fred Vagner (Savezna Republika Ne- laganje objavljuiemo u ovom broju na 1. strani), | mačka), Jirži Šotola, Petr Puaiman, Stanislav Šmati- Miloš I. Bandić, Rober Marto, Sveta Lukić, Vlado lak, Ivan Kuvec, Ladislav Hyradcki (ČSSR), Žak Ma- Gotovac, Boris Sučkov, T'rži Šotola, Tmre · Dobozi, · dol, Rober Marto (Francuska), Bernard Džonson · Dragan M. Jeremić, Fric Arnold, Ovidiju Ko*ruš, (Engleska), Aleksei Surkov, Boris Sučkov, Georgi France Filipič, Đuzepe Petroni, Danilo Kiš, Vito MarBaklanov, Mark Sergejev, Semen Panjko (SSSR), ković i dr. ;

pripiše tvoriteljsku moć? i _. Ako je danas reč izgubila tu magiju neposrednog uplitania u tok stvari, šta je onda ostalo piscu „kao uteha i zamena za.nienu nekadašnju društvenu funkciju? Jer, reč, ie bila svemoćna sve đotle dok ie društvena konvemcila saplemenika priznavala DEDO mag':čno dejstvo. Kad se ta ko ektivna fik'oiin iedmom razbila, magli piščev'h reči može uslovno đa podlegne samo ona uobrazilia koja nespretno ispusti iz ruku konce igre. Jednom, prihvaćena kao igra, reč se lišila svoie, neposredne magijske moći prepuštajući samoj svesti da odlučuje o macinu kako će je prihvatiti. M · Sazdajući imaginarni svet, književna reč omogućuje distancu čak i kac zaposedne čitaočevu svest. Sama književna konvencija, bez obzira na Ste pen svoje estetičke isključivosti ili popularnosti, sadrži elemente distanciranja i razlikovanja stvarnog od imaginarnmog, usled čega ie mogućnost neposrednog uticaja knyiževnog dela | na stvarne postupke društvenog značaja svedena na minimum. :. Paradoksalno je ali tačno da književna reč može da deluje samo ako je unapred prihvaćena kao iluzija. Ta unapreda;vesnost iluzorno'i ograničava stvarni domet njene moći u odnosu na ljudsku svest. Granice između sveta stvarnosti i sveta književnosti čvršće su povučene nego što na prvi pogled izgleda: čitalac očekuje od knjige me da izmeni niegove Stavove nego da ih potvrdi. Drugim rečima, on samo uslovno ristalč da bude žrtva književne iluzije. „Mogućnost potpunog preokreta pod "uticajem knji ge svedema je na minimum. ., Ako ta okolnost oslobađa p'sca OPterećenja da »zavodi« SsVvOJE čitaoce ona ga, istovremeno, suočava « lafovošću svoga poziva kao Javnog e-

nemo u pesak do rutav

Mora da postoji u tom čudnom deskih i zverskih kolena,

lanju neka isceliteljska i psihoterapeutska uteha čim ga se ne i uprkos svim objektivnim razlozima koji govore protivu njega. ili smo, konačno, mnogo više ·estetski i arfistički usmereni negoli. etički i, društ-. veno, pa nam ta tvoniteljska strast sazdavanja makar i iluzionih svetova predstavlja dovoljnu pravo graditeljstvo j

ilo kojom idejom da se Truc preživliava tragičan uja je osuđena da postoji govo stvaranje prošću da su unapred ove „delotvor-

kovodi, pisa des ideje ko, > samo kao reč. Nici žeto je bolnom svešću čeni , prostori njeg On je prinuđen da stvar za imaginarni muzej za aktuelne potrebe svoga vremena. asivni svedok negoli aksavremenosti. magijom reči izgleda, zontima naše sutrašnjice,

večnosti, negoli

On je više Dp kompenzaciju za tivni činilac trenutka ednog tehničara, Svi, apeli i svi .manifesti pis ma koliko bili mi i sugestivni, izmeniti Žžalosnu skog naroda stanovništva vačke ukloniti o šavskog pakta.

d toga, nijedan pisac koji hvata isključivo. kao svoe se odreći prava m glasom izriče beđenja. Znači li to da samim tim što ie izakao mediium svoje delatnoed da bude Don-Kipotomci onog Sizifa koji obavlja svoj ako je njegova Uz sem niemu, ili pak spardoglavih liudi koje lozi ne mogu razuveriti u očigledne jalovosti onoga či ave? Šta je to što štoji iza ove svakom drugom, odavno izbila iz da rečima meniamo i svet? Je li pisanie tako da joj se ne može odovoj vogubnoi strasti čiia e nikakav razlog da je

graditelja svih vremena i svetova? Sve je mogućno i sve j dovoljno da objasni t nost koje prate Kkni ne objašnjavajući njegovu suštinu i povećavajući njegovu neprozirnost.

A možda je draž književne vizije Ubespomoćnosti u odnosu na svet stvarnosti koji se, u svim vidovima sem humanih, sve više m danom Sšve velelepd našim zapanienim iževnost, kao i mantni deo

e istovremeno neu žilavost 1 istrajiževno stvaranje

' ski preporod, ne

ne mogu ni za dlaku šem pisanju, tolik

sudbinu vijetnam-

Bijafre niti iz Čehoslokupacione trupe Var-

pravo u njenoj Možda ie greš

še nestrpljivi, što još uve tili suštinu onih preobraža' sa upravlienih ka aNOORO i humanom ; idealu koje izaziva knijževnost u sve- KAO PRVU ovogodišnju OVE calu KOJ, TOSLLU 8 š premijeru sti čitalaca i što olako gubimo iz vida Teatar poezije dao je recital poezije da se orijentacija sveta ka humanosti Alekse Šantića »Pretprazničko veče«., i međuliudskoi solidarnosti ne mOŽeČ Obpeležavaiući na tai način stogod'š učiniti GOŠ doron ODO ING) njicu Šantićevog rođenia, ovo pozorie dok i poslednii član liud: ac koie ie i dos: ati o ske zajednice ne bude njom šte, koje ie i dosad učinilo dosta na

Ljudi koji drže vlast

pisanie ne 5 atnu stvar neć i mogućnosti svoja humana u ako od nas,

proširuje i svaki nije izrasta pre očima? Možda je Knj umetnost uopšte, onaj šarl! preko potrebne duhovnosti dina u stanju da uspostavi ravnotežu andioznijim i sve monstruozastom tehničke civilizaciic i vladavine grube sile, koji spusti čoveka na nivo bezdušnog. automata i amoralnog potrošača, iz opustošenog i svedenog na naju racionalno-ekonomičnc

sti, pristao unapr hot? Nismo 1

aludnost ja- e prožet?

sna svakom,

iijednom stvaraocu. koraci 1 bpotezi, binski važni za proovresivno staklenim noga stvarati jedna koie će se, ma. svi liania iavnim nos

Ako reč ne oduhovi zdanje naše Civilizacije, onda će pod njenim teme vek ostati pokopane liudska nica duha. Zar on-

sem nama, sam glave ambic:lu ·unapređuicmo zarazna stvar leti kao nekak

soliđarnost i zajed da nismo u pravu kad smat u ovoj beskrainoi DU

duha kojom, lutajući kao kamile, to-

toga romana ie drevni carski grad sa svojim hramovima, baštama i umetničkim „čefvrtima. Neki komentator

ih nam praljud- smatraiu ovu kniigu kao upozorenie svaki ishitrak protiv bučne amerikanizacije poslerat duha ljudskog deluje kao dar ili uteha. nog Japana. . nebeska, te: nam ono što stvaramO Tako ie dodelivanie Nobelove mnana surim hori- grade Jasunariju Kavabati u knijižev: ice, kao. mala nim krugovima nekih zemalja izazvalo fata-morgana dočaravajući nam 3šVAT- iznenađenie, ime ovog iapanskop isljivu možda, nadu da će se na našem ca nije nepoznato poznnvaocima litedugom i mukotrpnom putu jednog da- rature u našoi zemlii. Dva Kavabatik otkriti .i izliti čitavim svetom na romana, u prevodu Zlaika Gorjaneka, aladinski bogata, oaza | nog i humanog preporoda? A zar onda ta nada, nada, u ljud- gode u izdaniu Matice hrvatske. To daje nekog smisla na- su »Zemlia snega« i »Hiliadu ždraloo inače besmislenom vaa, Dakle, upoznavanie sa ovogođdišda lice stvarnosti, mjim Nobelovcem, doživeli smo DVČ h naših verbalnih napora, punih sedam godina. , i dalje zadržava ertu suro goli interes, grabljivost,

blje i želja za potćiniavaniem? »PRETPRAZNIČKO ka u tome što smo SUuViI- VEČE« U TEATRU |

duhov- na (sa engleskog i nemačkog} obiavljena su, u iednoi kniizi, kod nas 1961.

vosti koju

k nismo shva-

ažajnih proce- POEZIJE

popularizaciji naše i strane poeziić,

u rukama mo- približilo ie na poseban i spec'fičan ti ma tok događaja u nesraz način pesništvo ovog mašenm klasika ćoj meri nego što je to dato publici kojb u podiednakoi meri inAli njihovi džinov: teresuiu i teatar i Doeziia. Rediteli ma koliko sud- Slobođan Turlakov zamislio je ovu čoveka i ma koliko bili predstavu kao neku vrstu monodrainspirisani, počivaće na me, izvlačeći glumca koji govori ·u ma sve dok se ne počne vrvi plan i usmeravajući nažniu pubklima liudskom duha iz like na niepa. Sva tri vida, uslovno m. nivn'ma umrav- govoreći, Šantićeve lirike, ljubavne, lovimn i uticania na

društveni razvitak, spontano i samoini- Nastavak na 2, strani