Књижевне новине

aktuelnos fi

DANA Nr ~——

socijalne i patriotske, bili su ravnopravno zastupljeni iako je Turlakov ipak, na izvestan način, težište bacio na intimnu liriku Alekse Šantića. Jedna od draži ove predstave bio je jedan upravo nanovo otkriveni intimni Šantić koji govori publici ne samo pesmama, poznat m iz različitih antologija, nego i nekim drugim, manje poznatim, ali ne uvek i manje dobrim od antologijskih. U interpretaciji Jovana Milićevića, Olge · Sp'ridonović, Stojana Dečermića i Miriane Vukoilčić došla su do izražaja različita polmania Šantićevog teksta i otkrile su se različite mogućnosti scenskog prikazivania Šantića. U tom smislu zanimljiv je način interpretacije pesme »Ostaite ovdie« koiu je dao Stojan Dečermić i način oživljavanja Šantićeve ljubavne lirike koji je bio risutan u interpretaciji Jovana Milićevića. Milićević je težio da stvori lik iz starih vremena i Šant:ćevim stihovima dao ie izvesnu setnu intonaciiu kakva Šantićevoj poeziji, kađa se govori, može dobro da odgovara. Bila je to jedna, rekli bismo, pomalo prustovski oboiena vizila mmulog doba. Olga Spiridonović i Mirjana Vukojičić imale su dve različite koncepcije; dok se Miriana Vukojičić starala da likovima koje tumači da što više scenske uverlj:vosti, Olga Spiridonović se najčešće opredđeljivala za estradni način interpretacije.

U toku ove sezone Teatar poezije imaće, kako se vredv'đa, još devet premijera. Kolektiv ovop teatra 29. oktobra prikazaće beogradskoj vublici poeziiu beogradskih srednioškolaca. Početkom novembra, u režiji Zorana Ri'stanovića, viđećemo ponovo Njegošev »Gorski viienac« na sceni. Scenski pr'kaz poeziie Vladimira V. Predića »Vitavr), pre nego što usnim« predstavliaće, pored pokušaja đa se publici približi poezija iednog savremenog pesnika, i nannr da se prvi mut kod nas oživi Latema Magica: pokušai spoja teatra i filma. Stogodišniica prvog objavliivania Jakšićeve »Jelisavete« biće obeležena izvođeniem ove Jakšićeve drame. Vera Crvenčanm mostaviće »Stoianku mniku Kmeženoliku« koiu će tumačiti Liiliana Krstić. Raško Jovanov'ć i Đorđe Đurđevć će kraiem đecembra približiti publici pesnike Skadarliie. Još icdno. klasično delo naše kniiževnosti dožive“e na sceni Teatra nneziie svoie izvođenijć. Zagrebački rediteli Tomislav Durbeš'ć, Čie su uspešne postavke poeziie Tina Uievića i Vesne Parun poznate beogradskoi publici sa scene ovog teatra, režiraće Mažuranićevu »Smrt Smail-age Čengiića«. U planu su ioš dve premiiere: scemski prikaz Andrićevog »Ex monta« i moetski recital u čast 50-eod'šnjice KPJ. Međutim, od Andrića još niie dobiiena definitivna dozvola, a od Oskara Daviča, koji je trebalo da napiše poemu o nedesetooodišnjici KPJ nije dobijen nikakav odgovor.

Možda mije izlišno da se kaže, ma kraiu, da ie za prem'ieru »Pretprazničke večeri« bilo više interes<enata nego mesto u dvorani. (P.P-ć)

PISMO TUGOSLOVENSKIH FILOZOFA POLITSKOJ AKAĐEMIJI NAUKA ·

Institut za filosofiju i sociologiju Varšava

Zahvaljujemo na pozivu da pošaljemo predstavnike na sastanak filosofskih i socioloških časopisa. Poslali smo Vam telegram u kome smo Vas obavestili da nećemo prisustvovati tom savetovanju. a aziei za ovu našu odluku su sle-

i

1) Administrativne mere koje su nedavno preduzete protiv istaknutih marksjstičkih filosofa i sociologa u Vašoj zemlji smatramo duboko nespoijvim sa marksizmom i socijalizmom. Te mere su naišle na iednodušnu osudu u redovima jugoslovenskih marksista. Tim povođom mi smo Vašoi vla di i Rektoru Varšavskog univerziteta uputili naš protest još u maju mesecu 2) Ne smatramo mopnićim da učestvujemo na skupu filcsofa i sociologa koji nisu digli svoj glas protiv okupvacije Čehoslovačke od strane pet zemalja Varšavskog ugovora.

Naša odluka pro'stiče iz uverenia da u ovakvim uslovima nije moguć plodan dijalog ma ovom skupu, To ne znači da ovim želimo da prekinemo svaki kontakt sa filosofima i sociolozima iz drugih socijalističkih zemalja. Za redđakciie časopisa: »FILOSOFIJA«

(Dr Svetozar Stojanović, glavni urednik).

»RAXISeć

(Dr Gaio Petrović, glavni urednik) »„SOCTOLOGIJA« i (Dr Vojin Milić, glavni urednik)

Ljubiša MANOJLOVIĆ

HuAAoKe sa

CAR FILIP Očaravajući Neobjektivnom Kritikom oženjen, vlasnik svega i svačega pa i sjainog Ššlifovanog ogledala koje govori sedam jezika, svakog jutra bi, izmučen porodičnim problemima, razgovarao sa svojim ogledalom. Na sedam jezika mu ogledalo kaže:

— Care Filipe Očaravajući, ama, nemaš da misliš, sjajno izgledaš!

Car Filip Očaravajući pripaše mač, od sluge Trupčila preuzme belu kobilu, uzjaše.

— Sjajnisimo! — dovikuje mu ogledalo.

Ali zasvinji carica Neobiektivna Kritika:

— Kakav si ukenjanko! Prdnem ti na mač, care Filipe Razočaravajući. S

Za to bi imao da izgubi glavu svako osim ca• rice Neobjektivne Kritike.

Car joj čak pogladi rusu kosu:

— Uobjektivi se, molim te, ako ikako možeš, ženo moja Neobjektivna Kritiko.

— Ti si žena! Jašeš ko strina! — bestija carica Neobjiektivna Kritika.

Car Filip Očaravajući ljutito mamuzne svoju kobilu, slabinu razdere sirotoj životinji, koja je baš objektivna i s velikim uvažavanjem podnosi cara.

Carici Neobjektivnoj Kritici car neće ništa. Još brine o njoj.

— Verni slugo Trupčilo — kaže car— pričuvaj caricu, nađi joj se gde trebalo i ne trebalo tako kaže. — Ja sad polazim u rat... .

Car Filip Očaravajući ošine belu kobilu.

— Ura! — ceo dan viče mladi car na bojnom poliu. — Ura, za mnom!

Za carem trče carski ljudi, nije im lako sustići ga, jer to je vihor-iunak, čas ga vidiš, čas ga iz vida izgubiš, naročito kad je najgušća čorba, u koju car uleće obavezno. Da niie belog razmabhanog repa niegove kobile, ne bi se znalo gde je. Ovako vojnici gledaju gde je rep. Ako ga i ne ugledaju, samo rašire nozdrve, pa nema greške, tu su, kođ repa. Tu, dakle, gde je car, i nepriiatelj pred carem. Da je nepriiateli korak brži, ne bi pa zakačio carev mač. Ali car mu ne da da bude brži ni za taj jedini korak,

Svakom carskom čoveku oči se sjaje.

— Sa takvim carem — kažu — lako nam je biti

· junakom.

Ko živ, ko mrtav, do kraja dana dokrajči car i bitku.

Kad se uveče vraća dvoru, svi mu kliču, ier nije samo vojska, i ostali narod je očaran svojim carem.

— Jeste li videli, gospođo, kako naš car kobilu muški jaše! :

— Gospodine, a kako tek maše mačem blistavim! Poklici očaranog naroda prate cara Filipa Očaravaiućeg sve dok se za mladim junakom dvorska kapija ne zatvori, a tada i verni sluga 'Trupčilo, očaran carevim dolaskom, iskoči kroz prozor ca ričine sobe, truone pred cara, prihvati kobilu, uz me da sa nje timari crnu krv, da bi je car sutra opet jahao belu.

— O svetli car Filip Očaravajući blagoizvoleo se vratiti svojoj supruzi — zategnuto ga dočeka carica.

— Popusti malo, uobiektivi se, draga moja carice Neobjektivna Kritiko — umorno kaže car junačina.

— Ston! Čizme ne skidaj! — ne da odmora ca· rica. — Ne može, ima da se radi!

— Kobilu sam predao Trupčilu, noćas neću da jašem.

— Hoćeš, bogami, i noćas. Hajde, uzjahuj...

Car Filip Očaravajući Neobjektivnom Kritikom oženjen

Ne tako... Drži se, mlakonjo, spašćeš... Brzo vadi mač iz korica!

— Vadio sam ga ceo dan, draga carice.

— Sad ga vadi, ako sam ti draga. Hoću ja dužinu da mu izmerim. Pokaži meni koliki je... Auh, prdnem ti na mač!

Ne šali se carica Neobjektivna Kritika, doista učini to što je rekla.

Sjajno šlifovano ogledalo koje govori sedam jezika ujutru najiskrenije podiže caru samopouzdanje: ZITO Ka 107) |Y}

|

(4774

NI NM, |

| OTO

ILUSTROVAO MOMO KAPOR.

— Care. Filipe Očaravajući, sjajno izgledaš!

Ceo dan, i taj kao i svaki drugi, car viče »ura«, za njim hrle očarani ratnici, zatim ostali narod kliče. Dive se svi kako car kobilu jaše, kako maše mačem.

Carica Neobjektivna Kritika dotle, u dvorcu, prihvata brigu carevog sluge Trupčila.

— Trupčilo, da znaš, ti bolje jašeš nego car Filip Očaravajući.

— Nemoi, carice, stid me je.

— I mač ti je duži od carevog. Zabađaš ga dublie nego car, maike mi. Stidi se koliko voliš, ali” ja to govorim bogami sasvim objektivno! kaže carica Neobjektivna Kritika.

Primljene KMnjisae

ez IIA_AJJF_ALLAJAJA_A_ČZA_ZM(. IZLJA–_A_J•f•JAJAIALAJAI„J_ZAI| une nununuIu u aman„AAL IRI IA Au uni ur IAA RIR u uga ruzu ani Suuu um fImIANAAZ or urin IC ui aku u auu rum numeru Iran romana zr p cu num az auu ranu uni a_i

Nikola Martić: ZNAMEN, »Svjetloste, Sarajevo 1968, pogovor Draška Ređepa, str. 160.

*s* DRUŽE, TVOJA KUĆA GOHI, Izbor iz vijetnamske poezije, Udruženje književnika Srbije. Beograd 1968, str. 126; preveli Mira Alečković. Bora Ćosić, Mića Danojlić, Oskar Davičo, Mihailo Ignjatović, Ivan Ivanji, Danilo Kiš, Milan Komnenić, Ivan V. Lauć, Desanka Maksimović, Roksanđa Njeguš, Ljubomir Simović, Radonja Vešović, Aleksanđar Vučo i Rađovan Zogović. Predgovor Roksanda Njeguš, %* RUKOVANJE, Književni klub Novi Beograd, Beograd, 1968, str. 80.

Mile Neđeljković: ZAVESA PADA, Književni klub Novi Beo-

grad, Beograd 1968, str. 100, Miloš Gvozdenović: FROKAZANJE, Književni klub Novi Beograd, Beograd 1968, str, 56.

Pavle Pavlović: MI O NEDOKLANOM, Književni klub Novi Beograd, Beograd, 1968, str. 64.

Jon Trandafir: LEPTIRI NAGLO CVETAJU, Književni klub RU »Đuro S<alaj«, Beograd, 1968, str, 48,

Blagoje Kojić: LJUDI IZ MOJE GARAŽE, Književni klub RU »Đuro Salaj«, Beograd 1968, str. 48,

Stanojka Koprivica: PREPUŠTENI SEBI, Književni klub RU Đuro Salaj«, Beograd 1968, str. 448.

Marko Miljenović: KUĆA NA VETROMETINI, Književni klub RU »Buro Salaja Beograd 1968, str, 48.

Đorđe Vlajić: BRONZANL SLAVUJI, Književni klub RU »Đuro Salaj« Beograd 1968, str. 48,

Vitomir Nikolić: SUNCE, HLADNO MI JE, Izdanje pesnikovih prijatelia, Nikšić 1968. str. 9%.

Mile Riskuplianin« KALEIDOSKOP, Klub pisaca Vršac, Vršac 1968, str, 48. e

kuni

pPožidar BOŽOVIĆ

a ra Vae ra ra ·

Dve strane medalje, ali ne zlatne

NE BI SE TREBALO, u ovoj rubrici i u ovom listu, pridruživati sveniu onome što je mnapisano povodom takozvane afere lakoatletičarke Ve. re Nikolić, da iza nje ne stoje pitanja od dubljeg, i svakako šireg, značaja.

Poznato je čak i onima koie sport inače ne zan'ma da jie ova mlađa devoika, koja ie trčeći na 800 metara nostizala sve bolie rezultate dok niie kao prva Jugoslovenka uopšte u b'lo kom sportu ili disciplini postala i svetska reko derka, u polufinalnoi trci na Olmpiiadi odustala tek što ie trka počela. Ja sam tai trenutak posmatrao, na televiziji, sa jednim kolegom. Nikada se nisam bavio lakom atletikom, niti je pratim pažliivo, te sam totalan laik. Nisam, naravno, ni inače sveznalica. Pa ipak, na osnovu onoga što sam u novinama proč:tao, kad sam video Nikolićevu na startu, rekao sam kolegi — samouvereno možda, ali. tako je bilo — da će ona u toku trke odustati. |

Ne pišem ovo stoga što mislim da sam ispao mudar ili vidovit. Naprotiv, mora da je to bilo više nego evidentno kad sam čak i ja mogao ishod da predvidim. 91

Događaji u sportu kod nas (naravno, ne samo kod nas) u poslednie vreme vrlo uspešno demantuju bukvalno tumačenie izreke o tome da je u zdravom telu zdrav i duh. To ie do jedne mere tačno. A onda pravilo prestaie da važi, okreće se u suprotnom smeru. Bar u sportu. zdravo telo ne vredi ništa ako niie zdrav i duh. Nije teško obiasniti poraz Nikolićeve: ona je i danas spremna da pretrči 800 metara za rekordno vreme, ali niie spremna da podnese feret poraza, pa čak ni takmičenia kao takvog. Njeno su telo istrenirali, nju su trenirali kao što se trenira — shvatiće se da ne mislim đa uvređim niu — rasna omica za trke. Ona ie za to najmanie kriva. Ter u niu nije uliveno dovolino psihičke stabilnosti, opšte i sportske etike i morala. ·

Zato je bilo zaista za osuđu sve ono što smo tim povodom čuli i pročitali — sa nešto časnih izuzetaka — počev od onoga što je u tom trenutku rekao naš inače popularni sportski komentator na televiziji.

Jer nije reč o Veri Nikolić. Reč ie o tučama, o napadima na sudiie, o činienici da kao po nekom pravilu igrač koji je u naponu svole snage i uspeha, prvi u svom sportu, može da udari sudiju (Šekularac u svoje vreme), ili da kao kapiten državnog tima udari pesnicom protivnika, kao Džajić pre neki dan.

To sve nema veze sa profesionalizmom. Reč je samo o tome da i funkcionori, i sportisti, ı navijačka publika, i sportski novinari treba da shvate da je sport viteška igra, da ie,oo fizi čka kultura, a ne nešto slično koniskim trkama ili možda pokeru. A sva javnost da se otrezni, svi mi, i da shvatimo da su sport ı druge zabave samo korisna razonoda, a ne centralna društvena ili etička kategorija koioj treba da posvećujemo toliko pažnje i strasti.

Galimathias Singidunum

OVIH DANA PRATIMO — a osobito stamovnici glavnog građa — sa interesovanjem, nerazumevaniem, a poneko i sa ogorčeniem nastavak diskusija o izgradnji beogradske žeclezničke stanice. Odavno ie još postalo iasno da glavna stanica ne samo da ne može da ostane onakva kakva je — jedan od nailepših primera da pripadamo Balkanu, zna se u kom smislu — nego ni onde gde je. Usvajan ie. kao dovoljan, razlog to što nieno mesto, ovo dosadašnje, znači da Beograd nema tečnu obalu, osim Novi. A o potrebi »silaska Beograda na reku«, koje je svako svestan, čuli smo bezbroine tirade.

Postoji drugi razlog, koji se pojavio u mečuvremenu Porastom saobraćaja u gradu (a čoveka jeza hvata na pomisao kako će tek biti za, koju godinu) došlo je do toga da ie kretanje ovim kraiem veoma kommlikovano. Već danas, na primer, putnik koji stiže u Beograd i želi da se odveze u centar ili, uostalom, u bilo koji drugi kraj osim prema Slaviji, Čukarici i Kalemegdanu mora da se vozj obilaznim i tesnim ulicama. Kakav je to glavni saobraćaini terminus iz koga se posle treba s mukom probijati u grad kome služi?

Sve |je to lepo, ali nas sada ubeđuiu da nova stanica ipak treba da ostane na istom mestu — privremeno! Shvatania da treba graditi za večnost i da ie nekoliko godina prema toi večnosti samo ništavni tren u načelu. su veoma pohvalna. Većina nas, na žalost, ioš ne može da reflektira na vek iednog Oginge, pa u konkretnim pitanjima mora da rezonuje drugačije.

Čoveka mora da uznemiri i argument da sredstva ima jedno određeno železničko preduzeće i da će se ipak graditi tamo gde ono želi. Jer tai novac, zarađen, bez sumnie, radom (ma da često alikavim, ako ćemo nošteno, znalući naše vozove) ipak je došao iz džepova onih koji putuju. Interes iedne male grupe jednog kolektiva radnih liudi, ne bi smeo da prevagne nad interesom stotina hiliada drugih koji su isto tako proizvođači i koi'ma železnica treba da služi, kao ni nad interesima skoro milion stanovnika Beograda. Najrazumnije je, u nedavnoi diskusiji o tome, govorio, Čni mi se, prorektor Beogradskog univerziteta Bunuševac koji le istakao da privremeni ustupci dovode kasnije do novih i da bi ostanak stanice na starom mesfu znač'o pogrešno usmeravanje dalieg razvitka celog grada.

Uteha u svemu tome ostaje što je rešeno đa se o ovome povede javna diskusija, Ovo ie samo jeđan prilog njoj.

KNJIŽEVNE NOVINE