Књижевне новине

Maešim e&itaocirza

KAO šTO SMO VEĆ u pretprošlom broju objavili, »Književne novine« će od 1, januara 1969. godinc izlaziti na povećanom broju strana, u novoi tehničkoj cpremi i sa tematski raznovrsnijim sadržajem. Razumc se da takvo povcćanje stranica i izmena. tehničkc opreme podrazumevaju mnogo veće materijalne troškove no što su bili dosadašnji. Sadašnja cena lista bila je nerealno mala u odnosu na proizvodne troškove, kao i na cene listova slične orijentacije, Sve to rukovodilo jc organe upravljanja NIP »Književne novine« da donesu odluku o povećanju cena listu na 1,50 dinara. Ovo povcććanje cene važiće od 1. januara, kada iziđe prvi broj novc serije. Godišnja pretplata će iznosili 30 dinara, polugodišnja i dinara, a Za inostranstvo 60, odnosno 30 dinara. Pretplatnicima koji su već uplatili pretplatu za sledeću godinu po staroj ceni list će se slati do isteka prct.: plate, s tim što će na vreme biti obavešteni kada im preplata ističe.

Organi upravljanja NIP »Književne novine«

dugo su odlagali donošenje ove odluke iako su troškovi proizvodnje stalno rasli, a sredstva za finansiranje ostajala ograničena i uvek nedo· voljna. Pa ipak, sve dok nije došlo do odlukc o povećanju broja strana, prodajna cena »Književnih novina« bila jc otprilikc šest puta manja od stvarne ckonomske cenc koštanja po jednom primerku. Poslednje poskuyljenje »Književnih novina« bilo je 1965. godine, U međuvremenu, gotovo svc jugoslovenske novinske kuće podigic su cene svojim izdanjima, a cena »Knjižžavnih novina« ostajala je meizmenjena sve do danas. Očekujući da će čitaoci uvažifi razloge koji su doveli do ove odluke mi se nadamo da će, kao i dosad, imati razumevanja za sve naše teškoće i da će nam svojim korisnim savetima, sugestijama i predlozima pomoći da list učinimo boljim i olakšati nam napore u pronalaženju njegove nove fizionomije.

Naša dosadašnja iskustva govore da su he posredni kontakti sa čitaocima najbolji način da redakcija sazna njihove želje i da ispuni njihova očekivanja. Redakcija »Književnih novina« i ovom prilikom poziva sve svoje čitaocc i prijatelje da pojačaju ovaj vid već uspostavljene i ustaljene saradnje upravo zbog toga što nova serija zahteva od redakcije novce nmapore i namcće joj nove moralne obaveze,

Redakcija

ZAJEDNICE KULTURE

Nastavak sa 1, stranc

ljalo o tome da li je bolje da kulturne institucije koje se bave istom vrstom delatnosti, na primer pozorišta, sklapaju pojedinačne ugovore sa radnim organizacijama, ili da se napravi jedna opšta pozorišna zajednica na teritoriji opštine. Sličnc dileme javljaju se i Kada "su u' pitanju muzeji ili one kulturne institucije koje prirođom svoga delovanja me mogu da očekuju veći odziv radnih organizacija. Rečeno je da radne organizacije lakše mogu da finansiraju, recimo, pozorišta nego arhive, i da će biblioteke i muzeji sasvim sijgurno da se lakše uklope u novi sistem nego instituti koji se bave usko stručnim ali ncophodnim istraživanjima.

Sigurno je da će tokom diskusije koja sec završava 1. decembra doći do novih sugestija i da ćc otpasti mnoge nedoumice kojc sada postoje. U svakom slučaju pozitivna je činjepilo pokušaju da se praktično reše pitanja nica Što se posle tri godinc konačno pristufinansiranja kulturc koja će biti u skladu sa opštim lendencijama našep društva. Kada zakon budc donct, biće lakše menjati ono što u njemu nije dobro, kao što će i funkcionisanje zajednica kulture svakako doneti nova iskustva j ukazati na nove potrebe.

O modđdermo;j urmetr:

Naslavak sa 1. stranc zduha, i odgovarajućc različitim funkcijama 0noga ispod i onoga iznad, * ·. *

Stvaranje umetničkog dela — rast krošnje drveta — mora po prirodi stvari, kao posledica ulaženja u specifične dimenzije likovne umetnosti, da bude praćeno iskrivljavanjem prirodnoz oblika. Jer tu se priroda ponovo rađa,

* * *

Hteo bih sada da ispitam dimenzije obDjekta u jednom novom svetlu i da pokušam da pokažem kako to umetnik često stiže do nečega što izgleda kao da je proizvoljna »dcformacija« prirodnih formi.

Prvo, on ne pridaje tako intenzivan značaj prirodnoj formi kao što to činc toliko mnogi kritičari — realisti, jer, za njega, ovi konačni oblici nisu prava materija procesa prirodnog stvaranja. Jer, njemu su mnogo važnijc Omc snage koje stvaraiu nego same konačne forme.

On je, možda i bez namere, filosof i mada ne smatra, kao optimisti da je ovaj svct najbolji od svih mogućih svetova, niti, s drugc strane, da je tako loš da ne možc da pošluži kao model, on ipak kaže: . . oci) e _.»U svom sadašnjem „obliku to. nijc, jcdini mogući SVCEt.«

I tako on promatra svojim prodornim okom konačne oblike koje priroda polaže pred njega.

Što dublje gleda, svc će spremnijc svoj pogled da upceri sa sadašnjosti na prošlost, svc je dublje zadivljen više onom suštinskom slikom samog stvaranja, kao gencze, nego slikom prirode, konačnog proizvoda.

Onda on sebi dozvoli pomisao da proces stvaranja danas teško da može da bude dovršen, i vidi kako sc čin stvaranja sveta pruža iz prošlosti u budućnost. Večna geneza!

On ide još i dalje!

Razmišljajući o životu oko sebe, on kaže: ovaj je svet jednom izgledao drugačije, a u budućnosti će opct izgledati drugačije.

Onda, leteći put beskonačnog, misli: vrlo je verovatno da ic na drugim zvezdama stvaranjc dalo sasvim drugačiji ezultat.

GENERALSKA INTERPELACIJA

Takva pokretljivost misli o procesu Pprirodnog stvaranja dobar je trening za stvaralački rad.

Ona ima moć da umetnika iz temelja pokrene, a pošto je on i sam pokretan, može se na njega osloniti da će očuvati slobodu razvitka svojih sopstvenih stvaralačkih metoda.

S obzirom na fo, umetniku se mora ODprosliti ako sadašnje stanje spolinih pojava Dposmatra u svom sopstvenom svetu kao slučajno liksirano u vremenu i prostoru. I kao sasvim neadekvatno u poređenju sa njegovom prodornom vizijom i intenzivnom dubinom osećanja.

TI zar nije istina da nam jedan sasvim mali korak, kad samo zavirimo u mikroskop, otkriva slike koje bi nam se činile fantastičnim i preterano maštovitim da ih nešto vidimo negde slučajno i da nemamo čulo da ih shvalimo? Vaš realista, međutim, kad naiđe na neku takvu ilustraciju u nekom senzaćionalističkoni nedeljnom listu, uzviknuće sa velikom indignacijom: »Zar ovo treba da bude priroda? Ja to nazivam lošim crtanjem.« j

Da.li se umetnik, onda, bavi mikroskopijom? Istorijom?> Paleontologijom?

Samo wu svrhe poređenja, samo :vežbajući mobilnost svog duha. A ne da bi došao do naučne provere istine o prirodi.

Samo u smislu slobode.

U smislu takve slobodc koja nc vodi utvrđenim fazama razvitka koje bi predstavljale tačno šta je priroda jednom bila, ili šta će biti, ili šta bi mogla biti na nekoj drugoj zvezdi (što se Jednog dana možc i dokazati).

Već u smislu takve slobode koja samo zahteva svoja prava, pravo da sc razvija, kao što se i velika priroda sama razvija,

Od tipa do prototipa.

Uobražen je umetnik koji svoj put ne sledi sve do kraja. Ali su izabrani oni umetnici koji prodru u onaj predeo tajnoga mesta gde iskonska snaga hrani svu evoluciju.

Tamo, gde pogonska stanica čitavog vroemena i prostora — nazovite to mozgom ili sT-

alnosti umetnosti, koji

cem stvaranja — pokreće svaku funkciju; koji se to umetnik. ne bi tamo nastanio: a)

U utrobi prirode, na ızvoru saznanja. gde

Č rajni ključ svega. ;

9 a Pa hogu Svi da uđu. Svako treba da ide, onamo kuda ga vodi puls njegovog srca,

Tako su, u svoje vreme, impresionisti našu jučerašnji protivnici ~— imali potpuno pravo da se nastane u zamršenoj prizemnoj šikari onoga što svaki dan vidimo.

Ali naše srce koje tuče vodi nas dole, duboko dole do izvora svega. i ia

Ono što izvire iz tog vrela — kako. god moglo da se nazove, san, ideja ili fantazila — Imo- . ra se uzeti ozbilino jedino ako se udružuje sa · pravim stvaralačkim sredstvima na uobličavanju jednog umetničkog dela. i

i kurioziteti postaju realnosti — 5lnTćTOB. Oi E pbrapJu da sc Život izli iz oje prosečnosti. ._ · ž i ob BO dođaju samo, u izvesnoj mčr1I, više duha onome vidljivom, nego ČInČ vid]jiim i tajnc vizije. i ekao sam |. pravim stvaralačkim sredstvima«. Jer u ovoj fazi se rešava da li će se roditi slike ili OU ORO. U ovoj fazi .se,

ešava i kakve slike, ; PO a nemirna vremena donela haos i konfuziju (ili bar tako izgleda, ako nismo suvišć blizu da bismo sudili). | uv

Ali među umetnicima, pa i među najmla-. đim od njih, jedan nagon izgleda da svc. više preovlađuje:

Nagon ka kulturi va, HHBOVOT? čistom stoj trebi. . 0

LoeBdB o tome da su moji crteži detinjasti mora da je potekla od onih mojih linearnih kompozicija u kojima sam pokušao da kombinujem konkretnu sliku, recimo sliku ne-

ti

kog čoveka, sa čistom predstavom lincarmog clementa, :

Da sam hteo da predstavim čoveka »kakav jeste«, onda bih morao da upotrebim tako Zbunjujuću zbrku linija da čisto elementarno predstavljanje ne bi uopšte došlo u pitanje. Rezultat toga bila bi takva ncjasnoća da se ništa ne bi dalo raspoznati.

A u svakom slučaju ja ne želim da predstavim čoveka kakav jeste već onakvog kakav. bi mogzo biti. 2

Tako sam ja postigao da srećno udružim svoju viziju života (Weltanschauung) i Čisto umetničko zanatstvo. :

TI tako je u celoj oblasti upotrebe formalnih sredstava: u svemu, pa i u bojama, mora se izbepavati svaki trag neiasnoće. .

'To je, dakle, ono što nazivaju nevernim bojama u modernoi umetnosti,

Kao što možete videti iz ovog primera de tinjastosti«, ja se bavim radom na parcijalnim umetničkim procesima. Takođe sam i crtač.

Isprobao sam čisto crtanie, isprobao slikanje u čistim tonskim valerima. U boji: sam probao sve parcijalne metode do kojiih- me -je dovelo moje osećanje pravća u-· bojnom -krigd, Kao rezultat, razradio sam metode Slikithjavu obojenim tonskim· valerima, u- komplementa”nim bojama, multikolorno, a i metode totalnog slikanja u boji.

Uvek u kombinaciji sa onim višć podsvusnim dimenzijama slike.

Onda sam probao sve moguće sinteze dva metoda. Kombinovao i opct kombinovao, li, naravno, uvek čuvajući kulturu čistog elemonta.

Ponekad sanjam o jednom delu zaista Vec: likc širine, koje bi se protezalo kroz čitavu oblast elementa, objekta, značenja i stila,

To će, bojim se, ostati san, ali ie dobro čak i sada tu mogućnost ponekad imati na umu.

Ništa ne može da se ubrza. Mora da poraste, treba da rasle samo od sebe, i ako ikada dođc vreme za to delo — utoliko bolje!

Moramo ići da ga tražimo!

Našli smo delove, ali ne i celinu.

Prevod Božidara BOŽOVIĆA

tih stvaralačkih sredstakultivisanju, njihovoj či-

Radovan ZOGOVIĆ

Odronjavanje grada

Jedan drug i čovjek! Jedan Koji se ne nameće i ne nudi i zemlju ovu mekano gazi — za mišlju i za poslom. A kako grad, u sekund, tjeskodno, nepopravliivo obezliudi,

i ulica, lijevo, u sekund zaraste mrivom lozom.

I Mongol-mjesec, mećući grivne sve do šiljatih zvonkih peta, na ivičniaku je, za oprez, fosforisao ivice oštrobride. | T ivičnjak je govio — da je čuva. Ulica polegla — da ne smeta. Kuće, kapije ušle u bašte — da vide i ne vide.

M. J.

I razbilo se, dan-dva docnije — o ti unutrašnji zupci stakla! Nema ivičnjaka. Neutoljiv, on živi još samo bolom tupim.

I ulice ima i nema. Ne polazim je, ne prolazim — tama, magla. Nedodirljiva ni mišlju, ulica pomrknu i odstupi...

A ipak, ipak — makar to bio posljednji izlazak radi zraka, : staračka sutonska šetnja na Senjak i dalek i svjetlucav \ ipak ću jednom poći. Proći ću, znam to, duž svega ivičnjaka.

Ništa što hodam, makar pruski, što sam uparađen, uornaćoen to mrtav koračam, mrtav nogama uzmahujem i baratam; * nišla što jedem, što se najedam, prejedam — mrtav žvaćeni, mrtav mastim bradu i podbradak na tri sprata. hP

Ništa što svud stižem, i isprsim se, i — visoko razvilašen oratorstvujem, proričem, recitujem, samoga sebe sladim, to mrtav iezikom okrećem, mrtav vilicama zijevam, glavom mašeni, mrfiav rukom, kao parip repom, mrfivom mlatim i PAO

Mrtav, mogu li čak natjerati oponenta da, unižen, pokoren, pokoran, maziju savješću, svojom vadi; ako čak fetišiziranom polnom organu pjesme pišem

Ne dolazaše dane, godine. Nezgodno. Nepreporučljivo. Čak i gore. U gradu promakne ćutke, ne sretnemo li sc na istoj uskoj stazi. Neka! Noć padne. Ja ga, iza svih zidova, do negdie ispred zore osjećam: ja gazim po svojoj, on po svojoj sobi gazi.

TI znam: prozor njegov, na polukasarnskom irećem spraiu, svijetli i kad svaki, sem njega, postane siv i slijep.

I sjedim za stolom, i kažem: dobro je, prekucava, čarka vairu. I to me grije dok čitam. I to mi, dok spavam, snove grije.

TI znam: doći će jednom — ko što sad pozdravlja, ko što pati, doći će čim pažnja popusti ili sam ponovo bude jači.

Čemu, čemu bi bilo sve ovo: samovati, vjerovati, izdržati, ne sretem li se s njim, ne složim li se, ne zakačim?

TI nije došao. Kao što ni sebi nije došao u šok-sobi

poslije hirurškog stola, obeskrvljen i isprućen. . Noć. Ne osjećam ga da se, nad rukopisom, predaje sitnoj ospi ispravaka. Ne smišlja novo, Parketom ne škripuće.

Hezljudno. A bruji. Ne građ — jauk i odjek pukle žice! Ulica se skrati — sve se, lijevo, mrtvačkom lozom splelo. UHcom lijevo ne idem. Presijecam je okrenut rebrimice. Čak oči spuštam. Čak iznad očiju spuštam čelo.

Ulica u dva čina

Nisi li nikad bio razdragano prihvaćen ispod ruke,

da ti kaldrmom kračeš, a ona ivičnjakonmi uskim ide, —

ti nisi nađrastao sebe, nisi, dotičući dugi, prolazio ispod duge, nisi odlikovan bio, nisi car bio, nisi vitez!

A ja jesam. Ja jesam! I mjesec, kosook, bogat Mongol, mjesec je bacao na oblutke oko nje brazlelne zlatno-sinje. TI šilici potpetica udarali su o ivičnjak tako zvonko dva hitra, britka dlijeta u prag i zapis Ljubostinje!

Čak ću, i to znam, probati đa glas potpetica štapom kucam.

Pjesnicima neangažovanim

Neangažovan, tu, između palikuće koji u rancu nosi požar,

i napalmiranog bogorelca za kojim čak, neotkidiva, sjenka gori? Tu gdje se nose onaj što kožu skida i onaj s koga se skida koža, i koga, da se podlubi, biju dok krv iz svake pore provri?

Neutralan, ispred jačega koji, jer je to, mrcvari malomoćnog, | ispred sudije — i parca i sudije svome parcu; | ispred vezanih, suhoustih voćara i kolonizatorskog irusta voćnog neutralan, neangažovan? Da ne da bog ni mrtvacu!

Neutralan k ponoćnom provalniku — nož i nazubljen i presukan, i sltanaru, obeznaočarenom, žmirkavom, jer je crtao tako kasno; neutralan između vuka i ovce što muti svoju naftu niže vuka? Ne kazni me, živote, ni mrtvog takvom kaznom! .

Tu, s dvije strane, ier se i sami od žrtve osjećaju mnogo niže, mučitelji pljuju čovjeka — da od ispljuvaka bude slijep,

da po ispljuvcima, popljuvan po prsima, posrne i zagmiže.

I tu neangažovan? Srcem, neangažovan, dok još bije?

Između mrtvih koji, mrivačhi gladni, žive hvataju ili drže i šije im lome, i jedu ih s glave, oblizujući se na zvuk krcav,

· i živih koji bi da nhenasite mrtvace upokoje, i što dublje, —

No desi li se da i ja ne marim ko se to i nad kim oblizuje, da sam plotom svojih rebara ograđen — povrtar svoga vrta tad znaite — ja vam to, svojičručno, unaprijed potpisujem: ja sam to srcem i dušom davno mrtav.

| | neangažovan? Srcem? — Ne, in jednostavno nema srca! |

(oči čovjekovog čovjeka naseljavam) — mrfav gadim!

Mrtav srcem i dušom — ia vam fo, ovom rukom, dok je čista, dok je još moja i vaša, potpisuiem kao jemstvo. i IU

Mrtav kao mrtvac iza voiske u bjiekstvu — mrtav izdan jer je izdao i sam viknuvši znak za bjekstvo. '

Chirurgia cardio-vaskularis

Je li to hirurški sto ili u kutu kođ tebe onaj stočić

il' sto u pogostioničenom kalemegdanskom starom pirgu sve je svejedno. Ja sam tu — na operaciiu se mora doći Liječi dakle. Liječi od sebe. Budi hirurg! :

Znaš na šta, i dođeš — ko se tu pridržava svojih skica? ya KOŽI nasuprot, za Fasku stola, tako dugu

eči, dakle, Hirurški. Strogom, nepokretlišvom ma ke i Hladnoćom, đaljinom, nedodirljivošću wih vo OaSROm lica,

Skalpelom pogleda, oštrim i kratkim; zubatim *}i krivim nožem prigovora; oštricom podsmijeha, vičnom sieči! Boli? Krvari? Sijeci sve što tobom ioš boli i još živi! Liječi, liječi sama od sebe nemilice, Izliječi!

Znaš ua šta. I dolaziš. Na operaciju se mora doći.

I sto je tu, sveiedno koji. Distanca, Veza, Nemnši...

Budi birurg! '. što. unutra neće ostati nijedan živi kemčić, nek ne ostane! Čemu da ostaje. kad više nema čemu?!

Liječi, liječi od sebe! Smrzavai baš tamo, baš tai kutak Iz obz'ra ne žali — kidai zamrznuto, samo kidai! : Ja sam od onih koji, gurnuti niza stube, ne žole ni kaputa a gdje gruđi da žale, gdie ono što krvlju tamo rida? ,

KNJIŽEVNE NOVINE