Књижевне новине

POZOmRUMŠTE

KADA JE USPEH POTPUN, doživljaj izvoran a ushićenje spontano kao sa »Zlim dusima« u Narodnom pozorištu — dokazi pro i kontra gube vrednost i činc se gotovo suvišnim. Jedna predstava je zadobila svoj scenski život i na nama je da joj obezbedimo trajanje. Kako su međutim, ovakvi trenuci u našoj sredini dosta Teta ON a potreba da utvrdimo — je li a — slučajnost, želja ili 5 umetničkog idaja) ja ili plod svesnog Čini se da je predstavom »Zli dusi« i rediteljsko shvatanje O pozorišnoj iu do8P velo ubedljiv poraz, a drugo je iznova potvrdilo svoju istinitost i vitalnost: režija nije sama sebi cilj niti može da postigne metafizičku moć nad scenom nezavisno od glumačke igre! A u to se dugo verovalo — tako da nije ni čudo što smo skoro punu deceniju bili pod opsesijom da je nastupilo vreme reditelja — intelektualaca od kojih isključivo zavisi budućnost teatra. Danas, kada se zamislimo nad promašajima, neuspesima ili osrednjim ostvarenjima, postaje jasno da je to verovanje bilo gola apstrakcija. Možda je ovo jedan od razloga što se Arsa Jovanović između egzibicionizma i pravog pozorišta opredelio za glumce. U tome ne-

>

»Zli dusi« Dostojevskog i Kamija na sceni Narodnog pozorišta

ma ničeg konzervativnog već naprotiv — na trajnoj Osnovi sc grade novi oblici. Glumac, ako je pravi. moćan je kao zemlja: zašto u vazduhu izmišljati oblike kada se njegova priroda uvek može preobraziti u nešto novo i željemo, u Ono što nas hrabri kroz uverenje da ova umetnost nije relativna. U postavci »Zlih duha« imponuje rediteljevo poverenje u aktere: ni u jednoj sceni nijc unapred ı definitivno perfektuiran karakter i lik, Tok događaja, u kojima glumac učestvuje svesno, konkretizovaće ne samo njegovo mesto nego i pomoći da u potpunosti sagledamo to stanje u kome se realnost poistovećuje sa sudbinom.

„Jovanović se stoga ni jednog časa nije izZmicao. u poziciju kritičkog posmatrača pa ni polemičara u odnosu ma Dostojevskog. Slično je i sa filozofskim intencijama Kamija — Dpažnja se koncentriše na samo zbivanje kao mogućnost da sc upravo u njegovoj fatalnoj dinamici i tragici nađe objašnjenje za sva lica. Apsurd je viđen u životnom ambijentu, a čovek doveden pred samog sebe tako da je, bez obzira na svu konfuziju pojedinih prizora, izjašnjavanje neminovno, Ispovesti, očajnički ili svesni postupci, situacije ı činjenice SC predstavljaju kao pojave u kojima se meša realno i irealno, asocijacije i metalore, dok svaka reč ne postigne stravične dimenzijc pa, jc zaključak. nedvosmislen: Dostojevski jc pisac u Kkojem se odražava ne samo jedno prošlo vreme već i ovo sadašnje i mnogo šta od onog Što tek treba da dočoe.

Vasa Pantelić je nc samo pripovedač i DO5matrač već i učesnik. Njegova nervozna replika u drugom delu kao da sugeriše misao: čemu komentar kad ovde događaji imaju svoj neumitni tok! Šta onda ostaje od one dirljive atmosfere kojom je Verhovenski u liku Ljubiše Jovanovića okružen u domu Varvare Stavrogin? Ma koliko Jovanović prikrivao tragiku svojim šarmom — oma izbija iz svakog njegovog postupka. U tom opiranju meša se komično sa dramskim, a umetnik je svestan svoje situacije i ne pokušava da iz je pobegne. Njegova smrt — je istovremeno i smrt Varvare tako da Vuka Dunđerović više nema razloga da superiornom odmerenošću skriva svoja prava osećanja. Iza nje ne može da. postoji još jedan lik, obistinila se slutnja, sve je slomljeno i sad vidimo da je ceo život bio ravan opiranju nesreći i čežnji za nedostižnom srećom, U mnogim scenama ona se iskazivala ubedljivošću koja se nalazi u domenu prave kreacije. U tom ambijentu kome pripadaju Ljiljana Janković (Daša), Marica Popović (sa malo reči, pokreta i prostora veoma upečatljiva Praskovia Drozdov), Vera Čukić (kojoi sasvim dobro pristaje lik Lize), Predrag Tasovac (Mavrikije, ocrtan gotovo bez reči), grupa ana hista i zaverenika Petra Verhovenskog deluje kao stravičan kontrast — metal prema kome nemamo nikakav odnos, ali od kojeg strahujemo. Dušan Golubovski skupio Je U sebi dovoljno odlučnosti, ali i kukavičluka, bezob-

ez _ČZ_INCA_A_LA—_•–„—VA_A_„JAF„ ALALAIA_JAIAIA„AJAILIICG mu uuu ran usna neznu euOr ar

OVOGODIŠNJU, inače nedavno ustanovljen Državnu nagradu SSSR za literaturu, dobili su, svaki ponaosob u celini, Čingiz Ajtmatov za kratak roman »Zbogom Guljsari« i Sergej Zaligin za roman »Solenaja Pađ«. Njihova dela objavljena su prošle godinc u SSSR i već im je tiraž svakom posebno prešao 3 miliona primeraka, dok su u inostranstvu dočekana 38 izuzetnim · interesovanjem i laskavim ocenama. Ajtmatov je rođen 1928. godine u Kirgiziji i po profesiji je novinar, Veliku senzaciju ie izazvalo svojevremeno njegovo prvo ~ ti »Džamilja« za koje je Aragon rekao da jo, S najbolja ljubavna priča koja JČ „ikad napisa ma. Zatim su sledila_dela »Kamilje oko«, «Ma terinsko polje« i »Topolice moja u crvenoj marami«. Svoje povesti Ajitmatov piše na a ternjem jeziku i sam ih prevodi na Tu5 Prevođen je na sve poznatije jezike sve ia dosadašnji lira? ničgoyili dela dostiže Oko miliona primeraka. .. aaa rala Guljsari« je prekrasna knjiga, O stanovniku kirgijskih stepa, koloritno-dramatiC noj figuri Tanabaju, koja Je dobila VOJ Po: etski podtekst u priči o njegovom džani ar i (koniu) »sa liudskom dušom«, Posle DMTROR vratolomnog. života Guljsari će „umre, TS »crkmuti« i ne v»lipsati«, icr #aA Je Aitma y upravo obogotvorio. Poetizac!ja Guljsarija i 5VOievrsno oduhotvorenJe konja Je, motiv nacio alni kirgijski. Ali džanibar koji »ima dušu“ znači daleko više, On ie simbolična afirmacija visokih moralnih principa, Onta| života, radosti postojanja. On odiše čistotom misli, Te savitljivošću VOIjC, idealima koji OOU. o neba. Knjiga napisana 1, kirgijskom Dp e, lju pokazala se bliskom čitaocima širom sveta,

KNYIŽEVNE NOVINE

ma, salivenim s njima skoro u {jedno

ALBER KAMI

virnosti i licemerstva da bi istrajao sa idejama koje negiraju čoveka i svc ljudsko u ljudskim odnosima. Njega istovremeno osvetljavaju SVOjim postupcima Milan Puzić (Liputin), Miodrag Lazarević (Šigaljev), Mihajlo Viktorović (Virpinski), i Mirko Milosavljević (Gaganov). Čim se čovek odrekne svoje autentičnosti on postaje plen ništavila koje ga unutar njega samog uništava: ljudi razaraju ili brane poredak i recalnost, a time i same sebe, uz mnogo mučnine, metrpeljivosti i besmisla, kao da svako želi da svoje namere ili principe dovede do fatalnog kraja.

Ovakav svet liči na pakao: Petar Baničoević u snažno naglašenom liku Šatova i Miloš Žutić kao Kirilov to najpre spoznaju. Oni znaju da se u toj realnosti i odnosima me može Opstati i da čak i sama mogućnost postaje besmislena. Šatov je u ovom konceptu sasvini druge prirode nego Kirilov, postupci su im različiti pa čak donekle i shvatanja (vanredna scena Kirilovog samoubistva i Šatove nežnosti u trenutku kada mu se vratila njegova Marija — Milka Lukić) no ipak — obojica su ispunjeni sredinom koja ih dovodi do očajanja. Šatov neće da razara i on u ponoru nalazi snagu kojom se hvata za svaku makar i varljivu mogućnost koja obećava prevazilaženje ovog sta-

AJTNMIATOV

I ZIL.ICIN

„Jo bili državnu nagradu SSSR

pa su na adresu pisca počela da stižu pisma iz Francuske, Vijetnama, Nemačke i Japana, Poljske, Kube i Turske, iz Meksika, Jrana, Italije, Indije, iz daleke NMaustralije...

Opsesija Ajtmatova je sprečiti odvajanje

"savremenog čoveka od prirode, osobito u gra-

du, »Pomjsli — rekao je pisac sovjetskom novinaru Borbugulovu — koliko u našim gridovima ima dečaka i devoičica koji ne razlikuju ovcu od koze, ni kravu od konja. A većini od njih očevi su živeli u planimama, napasali stada i prestizali divlje konje, 'Ti shvati, ia me ratujem za devizu »Svi nazad, u planine, jupte, u divljinu«, ja samo hoću da se nc zaboravi stari i mudri Ruso. Kada putujem za Moskvu ili Kairo, prirodno, koristim, avion, Ali neka se na mene me liute drugovi 'Tupoljev, Iljušin i Antonov, što kada vidim konjanike, koji jure na svojim lepotanima LAC ice, Ja osećam nasladu, razgovetnu lepotu konja, le-

FJODOR DOSTOJEVSKI

nja. Naprotiv, Kirilov ide u svesno samoubistvo, nalazeći tako u smrti svoju slobodu.

Svi su oni povezani ambijentom u kome se svetlost meša sa senkama, memljive patine fasada sa mrtvim i praznim prostorima. Ma koliko puta se okretala pozornica i pomerale kulise — uvek kao nekakva straža u polukrugu stoji sivilo koje guši ljude i razbija emocije. Dušan Ristić je tu atmosferu izvanredno dočarao i upotpunio veoma karakterističnim kostimima. Reditelju je to pomoglo da pojavu Stavrogina učini još čudnijom Ljuba Tadić je došao na pozornicu gotovo nečujno a takva će biti i njegova smrt. Umesto da sc zgražava on je, koliko je to moguće, spokojan, obuzdava se i izbegava svako iskušenje nastojeći da i u besmislu bude čovek. U tome je njegova velikodušnost, pa se Stavrogin pokazuje istovremeno i kao prostor i biće u određenim vremenskim dimenzijama. Tadić tu složenu i tešku rolu oblikuje postepeno, kao da se priprema za smrt za koju nc zna kada će doći. To ga oslobađa konvencija, manira i predstavlja, u najčistijoj formi, pravu kreaciju izvornih vrednosti. Ovaj lik je stoga i teško opisati: njega oblikuju pojedine situacije koje su međusobno

CG!

prožimaju ali i sukobljavaju. Čovek ne može da iziđe iz protivurečnosti svoga sveta Jer sU one, postale deo njega samog i Zato Om odlučuje da sam sebi stavi omču oko vrata kada se to možda najmanje očekuje. \

Tadić upravo zbog te svojc složenosti, kao prizma u kojoj se prelamaiu razni svetovi, objašnjava i likove kakvi su Marija Timofejevna (u suptilnom izrazu Nade Škrinjar), njen brat Lebjadkin (u karakteristično slikovitoji, rcalističnoj, originalnoj, samostalnoj, ubedljivoj i gotovo zadivljujućoj interpretaciji Mije Aleksića). To je svet za sebe, na ivici groteske ali sa gorčinom u duši koja ga dćvži za zemlju. U blizini su još Fećka kako ga je doživeo Bramislav Jerinić, Bogoslov Zorana Ristanovića i posebno Tihon u interpretaciji Milivoja Živanovića. Ovom velikom umetniku dovolina je i jedna scena pa da nas podseti na svoje još uvek nepresahle mogućnosti koie nam otkrivaju i u najmanjem pokretu sva iskustva prošlosti ali i realna predskazanja onog što dolazi. Živanović za svojim stolom sedi opušteno ali me i nezainteresovano i ostavlja utisak nečeg što će nadživeti ove mračne i nespokojnc Pprilike u kojima čoveku da bi bio čovek ne pre ostaje ništa drugo do da sam za sebe izabere smrt.

Arsa Jovanović je, prema tome, svoju viziju »Zlih duha« izgradio na igri Ljube Tadića, Milivoja Živanovića, Vuke Dunđerović, Petra Baničevića, Miloša Žutića, Ljubiše Jovanović, Nade Škrinjar i Mije Aleksića. Svako od njih je uneo u ovu kompoziciju jednu boju i ritam — pa predstava ima dinamiku koja potpuno elimimiše naraciju i traga za egzistencijalnim istina ma bez kojih bi bilo teško shvatiti Dostojevskog a ni Kamija. Ako se tu nešto reditelju može prigovoriti — onda je to preterano VCrovanje da se sa samim likovima mogu objasniti i svi neestetski faktori ovog velikog dela. Zbog toga je možda frebalo da u drugom deli bude selektivnjji u izboru prizora i maštoviliji u iznalaženju detalja. Jer, ovako realizovana predstava traži što više određenijih predmeta. I neposrednijih odnosa. U teatru našeg Vvrcmena ne mora da obavezno postoji konflikt između reditelja i aktera niti se čini ubedljivom teorija o neophodnosti otuđenja na pozornici. Ako interesi nisu identični a partneri ravnopravni — kako doći do uslovljene celinc i pravog doživljaja? Jovanović je pokazao kako reditelj može veoma mnogo da učini za individualizaciju glumačkog izraza — a glumci su nas učvrstili u shvatanju da je upravo igra osnova na kojoj se gradi umetnost režije, Olormljuje celina. kao esencija subiektivnog doživljaja. Pozornica podjednako pripada piscima, rediteljima i glumcima, s tim što je na ovima poslednjim da neprekidno bdiju nad njenom slobodom. Zato »Zli dusi«, realizovani u jubilarnom raspoloženju i sa gostima u ansamblu, nisu ni po čemu prigodna predstava već pravo umetničko delo i plod svyesnog stvaralačkog htenja.

Petar VOLK

u pweurVerprsr:aai; Kiz upa air ap Ju Jun vee ure oru

otu obesnog kretanja, gracioznost i veštinu onjanika. I razmišljam: šta bi trebalo da učinimo mi ljudi poslednjc irećine dvadesetog veka da čovek ne bi izgubio duhovnu vezu 5 prirodom, osećanje pooctičnosti sveta? To danas nije apstraktni poiam ...« i Možda se upravo u ovome i krije ona vratolomna popularnost Ajtmatova širom sveta, u vraćanju njegovog dela prirodi, u vraćanju 0Obogaćenom savremenim senzibilitetom, savrcmenim dimenzijama i poimanjima, . Sergej Zaligin ic pisac srednjih godina koji se relativno kasno afirmisao u literaturi. Po profesiji je naučnik, inženjer hidrotehnike i u tom svojstvu proveo je najveći deo života U Sibiru. Osim nagrađenog dela objavio Jc knji»Severne priče« i romance »Altajske stazc« i »Na Irtišu«. Roman »Solenaja Pađ« nazvan je po imenu sibirskog sela gde se odigrava radnja u godinama građanskog rata. To je jedan potpuno HoV, bogato iznijansiran, faktografski izvPsno ilustrovan prilaz eposi koja nec prestaje “da nadahnjuje pisce i istraživačc. Sovjetska kritika ističe da od vremena »Tlihog, Dona« i Fadejevljevog »Poraza« nije bilo bolje i )n{ieresantnije knjige O građanskom ratu od po: slednjeg romana Zaligina. I još nešto, plejadi slavnih likova iz revolucije Čapajevu, Lovinsonu, Kočubeju i Korčaginu pr\ ružio sc novim romanom i Zaliginov junak partizanski ko: mandant Jefrem Mešćerjakov, koji bo 8609; dubini i koloru, po Svomč duhovnom i idel: nom bogatstvu, DO SVOJ|OJ umetničkoj snazi možda prevazilazi svoje prethodnike, I zato Jc Zaligin pisac godineć u SSSR-u,

Branko Kitanović

uspeva uspeh?

DOGODILO SE sasvim slučajno, da sam istoga dana video jedan sprovod i jednu televizijsku emisiju. Možda to izgleda kao konstrukcija, ali ako sam život pravi takve zaplete, ne vidim razloga da ih ja ne primećujem,

Emisija se zvala »Neobavezno«,

Čovek na čijem sam sprovodu bio: učitelj i jedan od hiljadu i trista kaplara, umro je u sedamdeset i šestoj godini kao častan starac, koga su ispratili preostali kaplari, bez vojnog orkestra, bez govora ministra za kulturu, bez prisustva novinara i televizije.

Kakve šanse imaju najmlađi umetnici za uspeh? — bila je tema zaista briljantno napravljene emisije »Neobavezno«. Kako ih prima kritika, kako starije kolege, kako prolaze na festivalima, jesu li ili nisu dobili poslednju veliku nagradu i zašto? Zaista, zanimljiv problem u vreme kada se tolika pažnja posvećuje mladim ljudima, da gotovo ništa od te pažnje ne preostaje za starce.

_ Ne Znam Ni Ja Ko je jedanput rekao »da ništa ne uspeva tako dobro kao uspeb«. Zaista je tako! Oslobodili smo se lažnog stida — zanima nas uglavnom samo uspeh, Prošlo je Odavno vreme u komc su polusenilni akademičari maltretirali sirotoge Modiljanija, Van Goga, masakrirali tekstove Joneska, slali mlade srpske pesnike da umru kao izpladnele mačke u službi korektora tamo nekc štamparije,

Diktaturu staraca smenila je odavno još stravičnija diktatura dečaka. Kratkovidi starci naterani su da pred samu smrt skrivaju svoje rca lističke slike po tavanima i da u izložbene salone unose, prerušeni u mladiće ležernog izglcda, lažna enformel platna, op-art kockice i pocepane vreće, misleći da će tako umilostiviti žirije sastavliene od najstrašnijih mladih sudija koji su ikada postojali. Ako žele da im se štampa knjiga, pre toga moraju da kroz mašinu za mlevenje mesa propuslc svoje pravilnce rime, jer se danas štampaju samo razbijeni i izmrvljeni slihovi. Na televiziji ih upotrebljavaju jedino u emisijama posvećenim jubilejima; nateraju ih da zmirkaju pred reilektorima, pa ih posle opet lepo zakopaju. Danas je stvarno teško biti starac!

Ali ono što me u svemu tome nervira je svakako makijayelizam dečaka, koji penjući se lestvicama uspcha nc prestaju da kukaju i da se žale na otpor sredine u trenutku kada su im stopala upravo na temenima onih koji silaze. To jc više nego što mogu da podnesem! Ne, ne, moji vršnjaci su sc stvarno izveštili!

Nema sumnje, televizijska emisija »Neobavezno« napravljena je izvanredno,

Toliko dobro, da bi svakako trebalo da sc nastavi kroz nekoliko epizoda, Mi

Voleo bih na primer da vidim jednu neobdveznu emisiju posvećenu starim umetnicima. Ne jubilarnu, ako ste me dobro razumcli, već pravu!

Voleo bih da televizija pokaže stare pisce, kako sa umašćenim torbama obilaze grad nudeći svoja sopstvena izdanja, štampana od penzijske ušteđevinc, Stare slikare kako nose svoja požutela cveća staklorescima na prodaju, a oni jm savctuju da donesu nešto modernije. Stare kompozitore i dirigentc bez orkestara, kada slušaju svoje ploče sa malepnicama koje pokazuju onog mladog psa pored gramofona. (»On sluša glas svoga gospodara«). Graditelje koji su podigli gradovc, zaboravivši sasvim da u međuvremenu i sebi naprave pristojnu sobu za starost. Glumce čija su imena na plakatima punila pozorišta, kada ih pred smrt razvodnici izbacuju iz njihovog sopstvenog gledališta. (Slučaj pokojnog Voje Jovanovića — Bog da mu dušu prosti!)

A zatim, treba napraviti emisiju o mladim uspelim ljudima, koji pišu laskave prikaze stupidnih knjiga svojim moćnim zaštitnicima, o onim što držc govore ma literarnim skupštinama, o onim koji odbijaju tuđe knjige, o onim koji traže da im država produži status ratnog siročeta do pedesele godinc, o onim koji prodaju ubijene roditelje za stipendijc i ateljec, O onim što se žale na nerazumevanje sredinc između dva martinija u avionu »Pan amerikena« i o nekim drugim koji izmišljaju duhovite anegdote o sebi pa ih poslu štampaju, o onim koji nisu imali vremena za osnovnu školu, jer su sedeli u pionirskom komitetu, pa posle ni za gimnaziju, jer su sedeli u pimnazijskom komitetu, pa posle ni za umetničku akademiju, jer su sedeli u umetničkom komitetu,O onim iz žirija, sa vernisaža, iz antologija, odbora i pododbora, o onim mladim ljudima koji i nc prjmotc da su ostareli držeći simpozijume o »Problemima mladc generacije«, čiji problemi nisu ništa ozbiljniji od problema generacije odojčadi, lakc i polulakc, stare i najstarije gencracije, Čudno, nikada nisam čuo za druge probleme srednje generacije — sem seksualnih. Ta srednja, ta lukava, ta vladajuća, ta oprezna i diskretna, ta još uvek dobro držeća generacija sa upotrebom kupatila i posebnim ulazom možda je ona namerno posvađala starce i dečake! Izvinjavam se unapred za ove redovc možda to iz mene govori budući starac čijim će rukopisima današnje bebe puniti svoje uredničke korpc od pletenog pruća, .

Momo Kapor