Књижевне новине

sss MWIARGINALIJE UZ ČEHOSLOVAČCKMU

I NOVE TENDENCIJE U SOCIJALIZINVIJU,

NIKAD TEŽE NEGO upravo danas govorifi*) o temi »Nove tendencije u sooijalizmu«. Dakako, ova težina nc leži samo u tragičnim dogadđajima čiji smo svjedoci u posljednje vrijeme, niti samo u tome da je ono novo, Ono Što SČ kao stalna i progresivna tendencija donedavno sve više pokazivalo na političkom horizontu, sada grubo prekinuto, pa bi možda — na izgled — bilo bolje, zahvalnije i primjernije govoriti o starim nego o novim tendencijama u socijalizmu. Teškoća se javlja i u tome da adekvatno odredimo i sam pojam socijalizma, jer se očigledno pod njim podrazumijevaju —d osobito u posljednje vrijeme — tako divergentne, u sebi potpuno nespojive stvari, da je postalo gotovo besmisleno govoriti o socijalizmu uopće a da ne kažemo na koji socijalizam pri tome mislimo. Čini se da je također posebna teškoća u tome da o novim tendencijama u SsOcijalizmu govori netko tko je po profesiji filozof. Jer, kad je riječ o takvom problemu, tada izgleda da govorimo o eminentno praktično-političkoj tematici, pa je filozof, koji plovi u svojim apstrakcijama i koji u predodžbi mnogih političara samo dokono spekulira, koji navodno nije nikad razumio dubokoumne zakonomjcrnosti politike, najmanje pozvan da o toj temi nešto značajniic kaže. Mogli bismo zapravo čitavo predavanie održati o tome koliko i kakvih teškoća ili pseudoteškoća ostoji već u samoj naslovljenoj temi i šta bi sve trebalo svladati da joj se uopće približimo. Ličili bismo tada pomalo na onu vrstu filozofa — a njih nije malo, premda su mi uvijek bili strani — koji samo govore o pretpostavkama jedne teme, a da o samoj temi ne kažu ni riječi, koji samo ugađaju i ugađaju instrumente a da od njih nikad ne čujemo muziku.

Nastojat ćemo, dakle, što manje govoriti o političkim aspektima s isključivo političkih (a to po Marxu znači i otuđenih, ideologijskih) pozicija, kako bismo mogli ući u korijenc, u bit nekih esencijalno novih pojava i tendencija koje se u posljednje vrijeme javljaju u socijalizmu. Pri tom kako se ne biste preplašili da ću kao filozof govoriti suviše apstraktno, želim početi jednom sasvim konkretnom usporedbom, koja čak na prvi pogled nema dirckine veze s temom o ko|oj govorimo. ;

Drug Bacilek — čehoslovački ministar narodne sigurnosti za vrijeme vladavine Novotnog — rekao je, upitan od novinara, živeći kao slobodan građanin prije okupacije Čehoslovačke, o svom udjelu u ranijim smaknućima nnogo ncvinih ljudi slijedeće:

»Zastupao sam tezu da je ođluka partijc najveći zakon. Na zemaljskoj konferenciji 1952, ja sam govorio da o tome tko je kriv i tko nije kriv odlučuje Partija. Na tai način izrazio sam stvarno stanje stvari.. Ne bih mogao da snosim čitavu tu gomilu odgovornosti, nemam 1Oliko snage Uostalom, zašto da uzimam na scbe sve grijehovce svijeta, neka svaki kusa svoju kašu. O Gotwaldu se govori da je bio pod pritiskom. Zar ja nisam bio pod pritiskom? Zar ja kao ministar sigurnosti nisam bio pod Većim pritiskom... Uostalom, ja sam samo slušao bartiju.«

Adolf Eichmann, izjavio je pred sudom u Jerusalemu 22. travnja 1961: »Za cijelo vrijemc svog života navikao sam na poslušnost. Od najranijeg djetinjstva do 8, maja 1945, na poslušnost koja sc u godinama pripadništva SS-u razvila do smrtne, bezuvjetne poslušnosti... Ja sam potpuno i do konca uvijek samo slušao svoju partiju.«

Ova dva citata naveo sam, bez obzira na posvema različite prilike, pa, dakako, i stupanj odgovornosti i veličinu zločina ovih dvaju ljudi zato jer su u biti ove izjave dane 5 jedne identične pozicije: Moja je eventualno odgovornost samo u mom; posebnom, individualnom udjelu u zločinima, samo ono Što sani samoinicijativno počinio, a ne što sam učinio pod pritiskom ili kao poslušni pripadnik jednc organizacije, jednog: aparata, jedne mašine kola je, doduše, mljela i masakrirala ličnosti, ali koja je zapravo mljela i menc samog. Postavija se, međutim, odmah jedno sasvim jednostavno pitanje: tko stvara tu mašinu, da li možda samo jedan čovjek koji se nalazi na samoni vrhu, ili je ona naprosto dana kao proizvod nekih nerazjašnjivih i nespoznatljivih okolnosti, pa mi svi, kako je rekao drug Bacilek, samo izražavamo to stvarno stanje stvari. Ili pak toj aparat omogućuju, stvaraju i učvršćuju upravo fi bezlični ljudi, ti koji samo odražavaiu ono što jest, ti koji za sebe ne predstavljaiu ništa, te nule koje, međutim, u zbroju, zajedno odjednom stvaraju i razvijaju mehanizam strahovito moćne, hijerarhijski fiksirane organizacije, apsolutne vlasti, vrhovnog autoYiteta za sve odluke. Dobar otac, nježan suprug, Čovjek koji ne bi samoinicijativno tako reći zgazio ni mrava postaje odjednom -— kao pripadnik organizacije — čovjek koji hladnokrvno, masovno šalje ljude u smrt, bez ikakvog osjećaja krivice. No zar je jedan zločinac manjc zločinac ako je poslušni pripadnik jedne pangsterske bande, zar je društvena opasnost manja kod organiziranog ferora nego kod individualnih kriminalnih postupaka pojedinaca? Mislim da upavo u tome, što se još uvijek u našem stoljeću vrlo malo kao ličnosti (Bacilek sam priznaje da nije bio ličnost, da nije imao za to snage) odupiremo tom kotaču, toj organizaciji, tim svetim naredbama odozgo u koje ne smijemo sumnjati i koje nas stoga navodno lišavaju odgovormosti, leže i korijeni jednog monstruoznog, općeg, organiziranog, i institucionaliziranog: zločina. Opasnosti koje Dproizlaze iz mentaliteta smrtne poslušnosti misu, kao što vidimo, umrle pobiedom nad fašizmom. Boriti se za istinski, humanistički socijalizam — koji je po mom mišljenju imao ncke temeline pretpostavke da budc realiziran baš u Čehoslovačkoj, a postoje, dakako u principu, za takav progresivni razvoj, šanse iu

%*) Izvadak iz predavanja održanog 27. X 1068. na poziv vadio Berna. ·

8

nas —o boriti se dakle za to, za te nove temdencije u socijalizmu, znači po mom mišljenju boriti se ujedno protiv te atmosfere slijepe pokornosti, protiv te lične neodgovornosti ako smo nešto učinili u skupini, u jatu ili po direktivama, znači boriti se za punu odgovornost i TChabilitaciju persone, i stvaranje takvih uvjeta koji čovjeku omogućuju da svoje čine vrši sa sviješću o vlastitoj, ljudskoj, slobodnoj odluci kao autonomna, a nc heteronomna osoba.

U skladu s time i za ove riječi ne odgovara nitko drugi, ponajmanje moja zemlja ili njeni politički rukovodioci, niti jugoslavenski ili hrvatski filozofi, pa čak niti moji najintimniji prjatelji iz Praxisa, nego jedino i isključivo ja sam. Ovo — usput rečeno — treba, na žalost, posebno naglašavati, premda je sigurno da za moje riječi ne može odgovarati nitko drugi nego ja — jer je, kao što znate, postalo moguće sve proglasiti bjelođanim izrazom Rkontrarevolucije koju treba ugušiti tenkovskom revolucijom. No vratimo se na temu Čehoslovačke, jer kad govorimo o novim tendencijama u socijalizmu ta je tema nezaobilazna. Često se i dobronamjerno tvrđi u obranu Čehoslovačke: Čehoslovačka je mala zemlja, njene su oružane snage u odnosu na velike sile potpuno neznatne, ona nije nikad nikoga ugrožavala — zašto su je dakle — tako se obično izriče ta moralna osuda — pet sila, pet nemoralnih, zlih, pokvarenih sila napale, kad ona nema ni tako odlučujuće strateško značenje, kad je nevina, kad je mogla živjeti u miru i sama rješavati svoje vlastite probleme bez miješanja bilo koga, naći svoj vlastiti specifični put koji dovodi do istog cilja kojem, napokon, teži i pet zemalja-okupatora. Nasuprot takvoj, na izgled ocpravdanoj moralnoj osudi, ja bih rekao da je u biti, u samom korijenu stvari, ta teza duboko ncistinita, pa čak i dvolična. Nije naime zapravo tačno, — kako god to mekom izgledalo paradoksalno — da Čehoslovačka, premda mala zemlja, nije nikog ugrožavala. Čitavim svojim ustrojstvom, čitavom svojom upravljenošću, ı kojoj su sc doista počele buditi istinske sOCijalističke i humane snage godinama zaprctene, time što je tako plauzibilno i zapravo prvi put radikalno počela svojim primjerom dokazivati da brak između socijalizma i demokracije niie mezalijansa, već da se razvija bez Ššaztc za bilo kojeg bračnog partnera, Čehoslovačka je doista ugrožavala onc zemlje ili bolje i tačnije rukovodioce onih zemalja koji socijalizam i sebi i svom vlastitom narođu predstavljaju kao stalno i uporno kastriranje svih stvaralaćkih moći naroda i pojedinaca, kao sivilo vladavine birokratskih sveznadara kao sistem u kojem policija odlučuje što je filozofski ispravno ili literarmo vrijedno, kao kasarmmu i permanentno robovanje i trpljenje danas za neku navodno bolju, svjetliju, slobodniju sutrašnjicu. d mese |, .|

PO yo 4. WA - \i. TAME RMAV 5);

A O 2

' 07%

Sovjetski Savez i za njim gOtOVO Uuhnlsomo druge okupatorskc zemlje uporno ponavljaju: kontrarevolucija u Čehoslovačkoj ugrožavala je revoluciju. Stvari stoje upravo obratno. Isiimnska, permanentna, humana revolucija ugrožavala je birokralsku kontrarevoluciju koja već godinama caruje u zemljama takozvanog istočnog bloka, Jer ono Što sc tamo zbiva u imc revolucije, socijalizma i Marxa, stotine Je milja daleko me samo od Mata, socijalizma ili bilo kakve revolucije, nego i od svih značajnijih predmarksovskih ideja, demokratskih predsocijalističkih društvenih uređenja ili bilo kakvih ozbiljnijih revolucionarnih vrenja tokom historije. To je stagnacjia u hijerarhijski okoštalim i okamenjenim, gotovo feudalnim oblicima vladavine jedne birokratske kaste koja se brani i održava tipično kontrarevolucionarnim sredstvima: terorom policije, lažima, stalnim zabranjivanjem bilo koje smionije ı slobodnije riječi međunarodnim vojnim Jntervencijama a Ja »Sveta alijansa«, zatvaranjem očiju vlastitom narodu. ;

Uostalom, da je čehoslovački primjer 1„ckog doista ugrožavao najbolje se vidi iz same vojne intervencije. Tako, poraz Čehoslovačke zapravo najplauzibilnije dokazuje pobjedonosni hod ideja koje je ona inaugurirala, Zar bi Sovjetski Šavez reskirao da se tako pred čitavim svijetom definitivno kompromitira zbog iedne male zemlje da nije osjetio kako bi češki primjer mogao inicirati pokrete u nizu lagerskih zemalja, pa — za sada u najmanju ruku među inteligencijom — 1 u njegovoj vlastitoj. kući. Paničan strah pred novim, doveo je stoga logično do tenkova kao jedinog argumenta protiv humanog demokratskog 50cijalizma. iu

Istovremeno, međutim, ne treba zaboravil! da čehoslovački procesi nisu u biti mogli biti isuviše srcu prirasli i drugim, desnim pokretima u svijetu. Jer Čehoslovačka je bila sve bjelodaniji primjer ne samo za demokratizac!ju, već i za to da ta demokratizacija može biti vezana uz istimski socijalizam, Tako često upotrebljavana pa i zloupotrebljavana predodžba konzervativnih snaga o tome da je SOcijalizam jednak totalitarizmu, ieroru, nište-

nju svega individualnog, da je marksizam, prema tome, ideološka apologija jednog neljudskog stanja, ta predodžba koju je olako obarao i kojoj se uspješno mogao narugati i svaki trećerazredni žurnalista, počela se u ORO ruku čehoslovačkim cksperimentom vrlo ncugodno ljuljati. Postalo je gotovo nemoguće u isti lonac stavljati i dogmatsko-staljinistički i stvaralačko-humani marksizam. Postalo jc plauzibilno da tu više nisu na djelu neke nebitne razlike već dijametralno suprotni stavovi kao što čehoslovački pokušaj nije bio samo neka liberalnija ili čak blaža varijanta, moskovskos koncepta, već radikalni prekid s jednom praksom koja je do krajnjih granica izopačila i tako izopačena zatim teško kompromitirala i samu ideju socijalizma. Protiv takvog prekida, koji je izvojevan čak i bez oružja, i to unutar samog. socijalističkog lagera, protiv tog novop ljudskog angažmana koji je otvarao posvema nove horizonte, budio intelektualne snage, Oslobađao mase, razbijao mit o nemogućnosti aktivnog zahvata u političku zbilju, uvodio istinski demokratski dijalog, i sve to ostvarivao u ime jasne socijalističke perspektive — nije se bilo višc tako lako boriti s desnih pozicija. Arhireakcionarne snage u svijetu — treba se sjetiti samo Fon Taddena, — stoga i pozdravljaju okupaciju Čehoslovačke. Ali i drugi, oni s takozvane umjerenijc desnice, nešto doduše tiše, lukavije, za sebe, da se ne bi suviše kompromitirali, trljaju od zadovoljstva ruke. I to ne samo zato — kao što se često iz političke platforme misli o toj političkoj situaciji —u što je tako omogućeno novo vojno-poltičko oživljavanje jedne impoerijalističke i militarističke akcije i revanšističkih ambicija na koje su tako dugo ćekali mnogi generali u unilormi i bez nje, već prije svega zato što je timc ugušeno jedno opasno Žarište, nešto što je počelo u svijetu svijetliti ncodoljivom privlačnošću, što je počelo živjeti punim životom slobode i to slobode u socijalizmu. Karakteristicćno je stoga da su se mnoge konzervativne snage vrlo brzo pomirilc s tim da je Čehoslovačka interesna sfera SSSR-a i da se ne treba u te njihove, tako reći kućne, porodičnc stvari, u tc domaće interesc isuviše miješati, Trebalo je samo vidjeti kako su sc na nedavnom kongresu filozofa u Beču vrlo brzo složili najkonzervativniji filozofski krugovi sa 11nogobrojnom sovjetskom delegacijom kako ne trcba uopće dirati u pitanje Čehoslovačke jer |} to — i po jednima i po drugima — navodno bila politizacija filozofije. Tako sc pokazalo da je Čehoslovačka trn u oku svima, premda su je, dakako, neki iskorištavali i u vlastite propagandnc svrhe, s prividno protivnim predznacima. To su činili ı lijevi i desni svjetsko-politički moćnici ukazujući uvijek iznova ma sVOje »principijelne« stavove, Pokazalo sc, mećlutim, ca se moć tih moćnika ne zasniva ma Dbitmo različitim duhovnim i društveno-zbiljskim strukturama i da je u samim femeljima, kadgod je na primjer riječ o proboju nečeg istinski novog, veća njihova sličnost nego Što su njihove razlike.

Ali sve su to vanjske, pojavnc manilestacije jednog dubljeg procesa koji sc javlja u Krilu naše svjetsko-povijesne siluacije i koji je karakteriziran nekim potpunoma ovim, do sada nepoznatim prodorima što postupno ali uporno ulaze u svijest i realnu zbilju evropskog čovjeka danas.

Kad, naime, govorimo o novim tendencijama u socijalizmu, potrebno je naglasiti da sc one javljaju u krilu čitavog svijeta, a nc samo u socijalističkim zemljama. Te nove temdencije karakterizira jedan opći stupanj SVJCsne akcije koja više nc smatra da ie socijalizam samo neki provizorij, jedno prelazno društveno stanje, jedna ctapa koja će nas, doduše trmovitim putem, ali sigurno, dovesti do zemlje blagostanja, do beskonfliktnog komunizma. Postalo je, naime, jasno da nema te Zzemlje obećane, nema tog apsolutnog carstva humanizma ako samo na njega pasivno čekamo i ako već danas i ovdje svojim humani djelovanjem to carstvo nc ostvarujemo. Ču iav ljudski sadržaj onog »kako« i »zašto« djelujemo danas bitan je i konstitutivan za sadržaj i smisao sutrašnjice. Niodakle nam ta sutrašnjica neće biti poklonjena, nitko je nece moći ostvariti ako mi već danas nismo na djelu za nju, i ako odgovornost za ono sutra e snosimo i mi sami, Ne može se, dakle, suvremenim policijskim metodama osigurati slobodna sutrašnjica, sadašnjim pretvaranjem Jljudi u strojeve sutrašnje autonomne ličnosti, širenjem kasarmi po cijelom svijetu budući pum, nesputan razvitak društva. Ta legenda O sutra zbog koje moramo podnositi sve muke danas, razbijena je. U svijest čovjeka — nakon gorkih iskustava o tome kako se u djelo provode takozvani humani programi — ulazi SVC više uvjerenje da sredstva nisu ništa različito od cilja, i da ćemo stoga imati upravo takvu budućnost kakvu već sada gradimo. Kyiva je, prema tome, po mom mjjenju predodžba, da su ns primjer i pet »=&lia i Čehoslovačka išle k istom cilju. Dogma'se koncept socijalizma nužno vodi istom takvom konceptu hu-

O u a eoi on a idi po api

Danko GRLIĆ

manizma (ili čak možda još goroj, to jest savršenijoj, bolje organiziranoj, birokratski dotjeranijoj unisonosti). A hnamana demokratsko„stvaralačka koncepcija socijalizma vodi i takvom ili još demokratskijem novom društvu.

ı

* * * !

No vratimo se na realno tlo naše zemlje, kao i na tlo jedne drame koja sc zbiva u Čehoslovačkoj i koja je možda najteža drama socijalizma što je dosad pozna povijcst. Jugoslavenski je primjer iz 1948. inicirao jedan program koji se danas u principu ~ kažem u principu, jer ne želim biti nekritičan prema svojoj zemlji — provodi u okviru novog, Samoupravnog socijalizma, što u svojim teme ljima — bez obzira na sva kolebanja, pa ı tremutne zastoje i retrogradna djelovanja — ima i idejnu viziju i zbiljski realitet humanog, slobodnog, stvaralačkog socijalizma. Nema nikakve sumnje — da nije u nas bilo i krupnih nedostataka i kratkovidnosti određenih ljudi, da se borba protiv dogmatizma u pojedinim razdobljima naše dnevnopolitičke ili bolje politikantske prakse nije nazivala i »Op5e5ijom«. Krijtička se riječ često i u nas u poluslužbenim ili službenim glasilima znala proglašavati »militantnim antikomunizmom«, pa sc i pisalo kako »iskustva radničkog pokreta« navodno pokazuju da »kritika staljinizma« može dovesti do »dezorijentacije, gubljenja perspektive i vjere u socijalizam«, pa čak da vodi i u »ptofesionalni antikomunizam«. Nema nikakvog smisla — budući da moramo gledati naprijed, a ne uvijek i stalno unazad — ulaziti u polemiku 5 tim apsurdnim stavovima, jer |c, uostalom, sasvim 1asno da je međunarodno (a u slučaju Rankovića i naše vlastito) iskustvo DOkazalo, da stvari stoje upravo dijametralno suprotno: da pomirenje sa nekim dogmatskini koncepcijama i nedovolino jasna ı oštra kritika staljinizma, — koji nije nikakva avct 1 opsesija, već jc još uvijek ČVrTStO ukorijenjehn — dovodi upravo da potpunc »dezorijentacljcć, do kompromitacijc socijalizma, a samim tim dakako i do »antikomunizma«. Jer, bolje propagande protiv komunizma, no što ju jc DO: sljednjih mjeseci na primjcr učinio Sovjctski Savez, uopće je nemoguće zamisliti. No sve tc naše, da tako kažem domaćc devijacije, nečrazumijevanja i razmimoilaženja — koja su sec ma primjer očitovala i kod određenog broja političara u neshvaćanju osnovnih progresivnih intencija studentskog pokrela u nas — a kojima se uostalom i ne treba suviše čuditi u jedmoj zemlji gdje unisonost svc više prestajc bili osnovna vrlina -— sve 1o, kažem, možda i nije bitno za istinsku dimenziju jednog Požitivnog procesa koji je na djelu u Jugoslaviji od 1948. godine (a zapravo prisutan ı u toku oružanc revolucionarne borbe) i koji nesumnjivo svojim duboko mnaprednim intencijama ima povijesno značcnje za socijalizam uopco. Pitanje je — koje će se možda moći ocijeniti tek kasnije iz dalje historijskc perspektive, koliko bi došlo do mađarskih, pa i čeških doga-

đaja — da Jugoslavija -— stjecajem raznih okolnosti — nije pružila primjer da POstol mogućnost — koja je s manje ili višc

uspjeha kod nas iskorištena — razvoja socijalizma bez patronata sa strane. Nesumnjivo ić da u tom Jugoslaviji pripada pionirska uloga, ćehoslovačka je sigurno — bez obzira na 10 što je tamo iwnutarnja humana revolucija bila možda višc nmego u nas vezana uz odrečch Dpokret intelektualaca, književnika, filozofa, studenata, pa je stoga i poprimila neke drugc forme — imala, svjesno ili nc, tu mogućnost koju je inaugurirao jugoslavemski cksperimenat pred sobom i kao vlastitu mogućnost. Drugo je pitanje koliko je u ovom slučaju i da li je uopće đak premašio učitelja, drugo jc pitaujc do kojih bi granica doveli i sami češki procesi i nije li možda to što su oni tako grubo zatrveni već u počctku omogućilo naše toliko oduševljeno i oplimističko gledanje ma mjih. Ipak, treba priznati, da su opći okviri, zacrtani kao počeci 1948. godinc u Jugoslaviji, na neki način bili onaj vanjski uvjet, onaj realni prostor u kojem se našao socijalizam što je doista htio nešto novo, nešto bitno drugačije od onog što sc dotada decenijama podrazumijevalo pod tim pojmom. To je pozitivni utjecaj, to Je pozitivno »miješanje« u stvari drugih zemalja.

„Kada smo, međutim, već pri tom pojmu, htio bih usput spomenuti da toliko u dnevno-političkoj „praksi upotrebljavanc riječi O necpotrebnosti miješanja u stvari druge zemlje, smatram zapravo u biti, u principu — koliko god će to neko smatrati šokantnim — neispravnim, promašenim, nemarksističkim, Ta dnevnopolitička parola o kojoi toliko; čitamo u posljednje vrijeme može, doduše, poslužiti kao općeprihvaćena norma u međunarodnim zbivanjima za određenu unufarnju sigurnost vlastitog progresivnog razvoja, za nenametanjc 1iudih koncepata, pa bi u tom smislu možda mogla Imati i neke pozitivne i realne korelate. Ali ona.može poslužiti — a već je u tom smislu i poslužila — jednoj u biti reakcionarnoj praksi,

Nastavak na 9. strani .

KNJIŽEVNB NOVINE