Књижевне новине

Nastavak sa 8. stranc

da naime u sVOJoj kući, na našem interesnom području, možemo raditi sve, da nam je dopušteno ctabliranje jednog nečovječnog stanja u koji se nitko nema prava miješati. Nemamo li se mi na primjer pravo miješati u »unutrašnje stvari« Rodezije, Biafre, Južnoafričke unije 'a sada i Čehoslovačke? Mislim da je socijali zam, pa i filozofski marksizam u principu pozvan da se »miješa« u takozvane tuđe stvari da treba da se, bez ikakve dvoličnosti i lažne skromnosti, aktivno zalaže za istinsko iniciranje humanih i revolucionarnih pokreta, da treba da razobličava onc stravične metode gaženja” ljudskog dostojanstva što se u svijetu zbivaju pod kapom i u ime socijalizma, kao i u onu duboko nehumanu tehnificiranu i standardiziranu shemu razvoja koja na Zapadu tako često dozvoljava manipuliranje s ljudima pa i čitavim narodima. . .

U tom smislu nisu u biti tako različita, kako to u prvi mah izgleda, od novih tendencija što se javljaju na Istoku ni vrenja na Zapadu. Svijet je postao jedinstveniji no što je ikada

bio. Studentski pokreti doduše, — što sec UOStalom „može djelimice pripisati i kratkotrajnosti čehoslovačkog eksperimenta — nisu na

svoje zastave ispisali imena Dubčeka ili možda, još s većim „pravom Cisarža i Šika, već kadikad Che Guevare, ili čak. Maoa. Ali to ne znači da oni objektivno nisu djelovali na jednom planu neinstitucionaliziranog, slobodnog, pa i samoupravnog. socijalizma, socijalizma koji neće dozvoliti da ljudi postanu marionefe i pioni viših sila, zvali se oni bog ili partija. Nije li, uostalom, djelomice već i prije (treba se sjetiti izvanrednih teza iz »Dvije hiljade riječi«), a osobito poslije okupacije, čitava Čehoslovačka postala vanparlamentarnom opozicijom. Opozicija koja bez organizacije, partija, zaključaka parlamenata skida nazive ulica, ispisuje parole, izvrgava općem ruglu okupatore, skriva ljude pred hapšeniima?

Kako god bio duboko tragičan čehoslovački primjer ima i svoju svijetlu stranu. On se više ne može izbrisati iz historije. Eduard Goldstucker, predsjednik saveza čeških pisaca, rekao je neposredno prije okupacije Čehoslovačke: »Ako nas proguta i potres, zadržat će naš eksperimenat svoje značenje za čitavu demokratsku ljevicu«. Potres je doista i došao. Pa ipak, učiniti ono što je bilo onim što nije bilo ne može nikakva moć, pa ni svemoć. U odnosu na to kratkotrajno, na izgled skromno, ali ipak tako veliko iskustvo praškog proljeća, tenkovi su strašna, bučna, neljijudska, možda i dugotrajnija, ali ipak za bit historijskog kretanja nebitna epizoda. Humana ideja jača je od svakog oružja; ona mora, prije ili kasnije, ući i u onog koji danas još oružje drži upereno protiv čovjeka. Možda ćemo još dugo na to čekati, ali čovjek, koji je napokon i tvorac oružja, mora pobijediti mašinu.

Nada je sada potrebnija nego ikad. Upravo ova životna potreba skida s nje apstraktni i iluzionistički karakter i nadu pretvara u realniju zbilju od cjelokupne takozvane realne, strašne, mrtve, kafkijanski sive svakodnevice.

Danko Grlić

LAFONTEN

roman pETNO

Na grani drveia bejaše na straži i star Petao jak i mudar. ' »Brafe, svake kavge minuo je udar, reče Lisac, glas ublaži: mir želini nam bađe u Javljam ti ga: siđi, da se s Al vožuri Đošto hrlim: :danas mnogo posla ispred mene stoji. Sasvim mirno ti j tvoji svršavaite vaše stvari; nek veselje sve ozari. . Mi smo vaši pobrafim1; nego siđi sad i primi dokaz bratskos mog celova.« — Prijatelju, poče Pevac priču širu, nikad me ni jiedma vest me obrađova ko ova o Par aa 1 ahepi dvostruka ie rados jer ti mi je nosiš, Vidim i dva hrta, to glasnika dva su vrla što su za vesf zaduženi. Hitaju, i za tren pristići će amo. Slazim, sad možemo da se pozdravljamo,« — Zbogom, reče Lisac, mi ćemo slaviti uspeh stvari OVe drvoenp Wwwuta. „Prewreldenjak lakom, razočaran svojom varkom, jurnu u beg, sav bez daha;

dar. : tobom grlim.

rad njegova silna straha Petlu dođe rađost nova: ~” jer dvostruka slast ic slagati lažova.

VU OPA VAU, via ~

KNJIŽEVNE NOVINE

Vuk i jagnje

Uvek je u pravu onaj ko je jači,

Tad Vuk gladan sliže željan događaja, »Otkud ti ta drskost

eš biti kažnjen La Kleka, reče Jagnje, neka Vaša Svetlost

dug put mene ZOVE: — Ja ga nemam, —

{mm

a VV VN

O Lafonten

1621. — Rođen u Šato-Tijeriju, 7. ili 8. jula, 1642.— Otpočinje studije prava.

Kolja

1658. — Doseljava u Pariz, gde je predstavljen Fukeu. 1661.— Fuke pada u nemilost i zatvor. Lafonten piše „povodom ioga ELEGIJU

NIMFAMA IZ VOA.

1666. — Lafonten ie već tvorac ADONISA, KLIMENE, PUTA U LIMUZEN. Izdaje

prvu seriju PRIČA i NOVELA. 1668.— Izdaje prvih šest knjiga BASNI. 1674. — NOVE PRIČE, zabranjene.

1678. — Drugo izdanje BASNI u četiri toma. 1684.— Lafoniten, član Francuske akademije.

1695.—13. april. Lafonten umire.

Dragi Pjotre, nepokretni prijatelju, kuća u kojoj stanujem dotiče rub mora. Preda mnom su prozirni vali. Ali, nisam li dovoljno pobcgao? Zar nisam zaslužio njihovu prozirnost?

Danas sam veslao u barci, primicao sam se tebi. Sa mnom je bio i moj primerak Lafontena od kojeg se, kako znaš, ne razdvajam. To više nije pitanje moje volje. Priznaj: nismo ni slutili, pre nekoliko meseci, da će to sveže ime Lafonten postojati tako visoko u mojoj svesti. I da će izazvati mnoštvo raznovrsnih zaključaka i misli koje, jasnije nego ikada pre, svode sve dosadašnje napore u prilično razumljive okvire.

Tražio sam Ronsarove pesme među svojim knjigama u B. L. a naišao sam na Lafontena za kojeg nisam ni znao da ga imam! Naravno, moja prva misao pri tom ponoćnom susrct:i s Lafontenom bila je da u tim stihovima koji su mi se odnekud činili znani, postoji nešto, ali stvarno nisam mogao da se setim gde i kad sam ih čitao. Ipak, shvatio sam iz toga da je ponekad potrebno tražiti Ronsara da bi se našao Lafonten.

Ubrzo su se na tom začuđenju nadgradila nova osećanja, ako mogu da tako nazovem sve one misli koje su se javile u času kad sam shvatio da to više nije šala, da sve postaje potresno ozbiljno, primajući izgled nečeg dovoljno zaludnog, tragičnog skoro.

Za tridesetak dana preveo sam tri Prve knjige basni, prvu koja je sasvim naivna, drugu koja otpočinje s raspravom, i treću koja je sva natopljena krvlju. Počeo sam da osećam postupni razvoj knjig4. Putujući kroz njih, prihvatio sam vlastiti Lafontenov put, koji sad obnavljam. Da sam otpočeo iz sredine, s kraja, ili čak od druge knjige da li bih sve to osetio? Verujem, ali znam da moja neizvesnost nije mnogo manja od one koja ie morila samog Lafontena. Jer: pridavali mi, ili ne, naučni značai našem postupku, neizvesnost je najpouzdanija majka stvaranja.

Lafonten je beskrajno jednostavan. OG vanje te jednostavnosti jedan Je od najvećih, ali i najslađih, napora koje sam uložio u Dpo-

| LISAC

viđećemo šta to znači. Na potoku čistih vala Jagnje svoju žeđ napaja.

e na ta mesta zvala. SIEPA | da mi mutiš piće?

oče besna zver da viče: piti za toliku smelost.

ne bude liutme puna: bolje neka izračuna da žeđ gasih ja žestoku na potoku, ” dvađeset koraka miže, di nikako nisam ni mogao mećdutbm W njeno piće da pomutim. — Ti ga mutiš, poče zla zver da ga stiže, a znam da me mrziš jako još od lane. — Kako to, kad ne beh živo u te dane? reče Jagnje, još me majka doji. — Onda ti je to brat koji. Ipak tvoj je neko: ti, pastiri i psi tvoji gonite me svud popreko. Rekoše mi: tek osvetu znamo.« U dno šume, preko brega, Vuk ga nosi, a onamo bez suđenja pojede ga.

Čovek između dva doba

i svoje dve ljubavnice

Gospodin sredovečni i pomalo već sed, zaključi da ie red da misli na brak srećni. Imao je zlato te ZLO i i birao je. Svaka ga je zvala. Stog ženika našeg nemir nije hvato. Dobar izbor nije stvar baš mala. Dve udove srce osvajahu naše: jedna mlađa, a druga već zrela, al što vešto popravljaše to što kob je oduzela, ·Dve udove, skakućući, smešeći Se, ia VM igrahu se češljajući, to {est ređeć njemu glavu, Stariia ie uvek odnosila dosta crne kose što mu osta, da joj dragan njenu želiu oponaša. Mlađa ie pliačkala posedele vlasi. A obe stvoriše da nam glava naša ostane bez kose i tako se spasi. „Zahvaljujem, reče, dame najmilije, što lepo sam ostrižen; al veću korist stižem; EVRA. to vačbo nije. i Ma koju da uzeh, ta btede na svetu da po njenoi volji živim. Ja se Ććelav ne protivim, već sam vam zahvalan, mile, na savetu.« |

eziju. Pojednostavljivanic te jednostavnosti bilo bi pogubno za pesnika. Možemo svašta da činimo s Bodlerom: kod njega ic još uvek takva tama da ni sva naša nevičnost me može napraviti od njega nešto sasvim pristupačno. Ali, Lafonten...

Pa ipak želim jasno da naglasim da Lafonten nije pesnik za decu. On zahteva veoma iskusnog čitača, onog koji je spreman da se u svemu osmehne krajčkom usne, onog koji je sposoban da sc glasno posveti tim isprepletenim ritmovima koji stvaraju najiskreniiu muziku. U prevođenju tih muzičkih uzbuđenja pronašao sam onu slast koju nigde pre toga u tolikoj meri nisam otkrio i koju sam ti već nekoliko puta spominjao.

Tri mogućnosti naravoučenija. Kad jednom sedneš da pišeš o Lafontenu, ispunjavajući sVO-

je obećanje, odbaci iz njegovog dela svaku Dpouku. Ili govori o njoj tek toliko da pokažeš kako ona i ne postoji. Povremeno, kad naiđem na nju, obuzme me jaka želja da tu poučnu završnicu odbacim iz prevoda! Naravno, Lafonten ništa ne gubi zbog njenog postojanja, a ja sam, razmišljajući dalje o njoj, počeo da je shvatam na nov način: znajući da je nepravda kula svetilja na ljudskom moru, pečsnik primenjuje pouku kao poslednji vid gorčine i podsmeha, svestan njene zaludnosti. Tako se neoseiljiva pouka pretvara u ropac samrlnika. |

Kazao sam malopre da Lafontena treba izgovarati glasno. Govorni efekat, proisticući IZ lomljenih ritmova, jedan je od lepih ukrasa lafontenovske pesme. Kako su skoro svc basne razgovori bilo bi zgodno da se čitaju udvoje, utroje, prema potrebi. Ne zaboravi pri tom da je Lafonten svršio Govorničku školu i da je bio advokat po struci. Smatram da je taj podatak od presudne važnosti za formiranje njegove basne. Kao što je važno da. Lafonten koristi svoje govorničko iskustvo pri razgoVOrima koji se odvijaju pod njegovim pokroviteljstvom, isto tako ie važno i lo da Lafonten u fim KOV BOE koji se, naičešće pretvaraju u žestoke svađe, učestvuje kao advokat, sudija. I to kakav sudija! Jer, kad Maimun izriče svošu dvosmislenu presudu Vuku i Liscu, nije li to sam Lafonten koji ic shvatio dvoličnost svoga doba i koji je, bar kroz basnu, morao da ga kazni tom dvoličnom kaznom?

Pamtiš li naše uzbuđenie kad smo otkrili da je najveći broj Krilovljevih basni u stvari samo veoma uspešan prevod Lafontena? Koristcći običaje vremena, Krilov ic Dprisvoiio Lafontenovo blago. A ja mislim o trenutku u kojem ću biti dovolino hrabar da zanemarim SVO. potpis. pod prevodima ovih basni, Ne znam šta ti o tome misliš. Ne nameće li nam naše vreme sa svojim običajima ideale sasvim raz ličite od onih koje je savesno ostvario jedan

Krilov?

TO f6,

MIĆEVIĆ i u obliku pismzn s mora

Kao da je slučaj upravljao poretkom dela. Ne postoje, u svih dvanaest knjiga, dve basne napisane u istoj formi. To je veliki izum za ono vreme, kad je poezija roptala pod najuzvišenijim okovima. Na taj način, uvođeći vlastite oblike, lomeći stihove protiv pravila i ponekad sasvim nepristojno, Lafonten se već samom formom. svoga dela suprotstavlja savremenicima. Kojim savremenicima? Ovo proširiti! Lafonten nema preteču u francuskoj poeziji. Ni jedan naš pesnik nije pisao slično njemu. Kako ga onda prevoditi? U duhu svog jezika? Svakako. Ali, trebalo je da, pre svega, poštujem duh Lafontena da bih došao do svog vlastitog.

Teško sam mogao i. pretpostaviti da će razbarušena forma Lafontenovih basni da mi posluži kao konačni dokaz za moje prethodno ubeđenje o tome da je moj jezik sposoban da sve francuske stihove primi u istom muetru. Znaš i sam da Lafontenove basne ponekad imaju čudan oblik. Eto tajne! Zamisli kako bi izgledala basna »Petao i lisac« koja liči na vitki peščani časovnik, kad bih one središnje stihove (koji su usko grlo tog časovnika) od iri i četiri sloga preveo, sledeći neke savete, stihovima od pet odnosno šest slogova i kad bih i ostale stihove, osmerce, deseterce, dvanaesterce, srazmerno proširio? Od vitkog časovnika dobio bih bure! A nije stvar samo u buretu. Radi se o sažetoj muzici koja želi da se Oslobodi svega suvišnog i koju treba spasti od

CRTEŽ BOŠKA RISIMOVIĆA

sveg što sam pesnik nije propisao, a ritam u tome smatram za najosnovniju stvar. Zub za zub, slog za slog!

(Ne zaboravi da mo ta uzrečica staje velikih odricanja. Nije nimalo jednostavno održavati u sebi večito svežu ritmičku kondiciju. Ako sam i pročitao »Narcisa i Zlatoustog«, koje si mi poklonio pri izlasku iz vojskc, u čitanju »Staklenih perli« nisam daleko odmakao. Jer, dok sam u prvoj knjizi i otkrio neku muziku, ova druga je, iako govori o muzici, pravi roman, velika proza koja ugrožava moj stečeni sklad i kojoj sec suprotstavljam nečitanjem). Versifikacija? Zar ne misliš da bi bilo ncpristojno da je Lafonten u usta svojih milih zveri stavio savršene rime? Napadan ne samo od strane Akademije, on se vešto odbranio raspravom protiv onih koji imaju težak ukus na početku svoje druge knjige pretvorivši advokatskom veštinom odbranu u napad ccpidlaka i pedanata.

Što se mene tiče, osećam se kao na gozbi. Uspevam da upotrebim i onc rime koje sam dugo nosio u glavi, a koje su mi ličile na ncupotrebljiv teret.

Postoje godišnjice posvećene rođenju i godišnjice posvećene smrti. Biografi se slažu da je Lafonten rođen 1621. godine, ali ne znaju tačno da li 6. ili 7. jula. Ispravliam ih sve skuna. Lafonten je rođen pre tristo godina, 1668, once godine kad su na svetlo dana izišle njecove prve knjige basni. Da se to nije dogodilo ni ovog pisma ne bi bilo. Ali, moralo se dogoditi. |

LUD SAM ZA LAFONTENOM.

?