Народна милиција

stvar kada znamo da se dizenterija lako ı brzo širi, da, Je opasna, teška i dugotrajna bolest. Zato treba, još Jedanput ı mnogo puta ponavljati: svaki sluzavo-krvavi proliv bilo kod odojčadi, male dece, bilo kod odraslih i staraca, sumnjiv je na dizenteriju i treba ga obavezno prijavljivati lekaru.

Za, lečenje dizenterije postoji serum. ali poslednjih godina se sa uspehom upotrebljavaju sulfagvedin i slični preparati. Dok je ranije bolesnik ležao u bolnici od 9 do 8 nedelje da bi se posle kod kuće još oporavljao, dotle sada vrlo često bolesnici napuštaju bolnicu posle 10 do 15 dana polpuno zdravi. Ločonje dizenteričnih bolesnika treba obavezno da bude pod kontrolom lekara, zato se u tom pogledu ovde nećemo dugo zadržavatli. Ali ima dvo tri stvari koje ipak treba svako da zna.

Prvo, dizenteričnim bolesnicima, treba svaki put u početku bolesti dati, odraslima Jednu dobru kašiku a deci manju, prema dobu odgovarajuću, količinu riecinusa ili gorke soli, na čišćenje. Drugo, nikakva, opojna sredstva, ne treba davati dizenteričnim bolesnicima, naročito ne maloj deci. Isto tako treba izbegavati davanje deci alkoholnih pića. Odrasli mogu uzimati u manjim količinama, vino sa čajem. Treće, važno Je znati da, dizenterični kao i fifjusni bolesnici smeju za vreme bolesti upotrebljavati samo tečnu hranu, ne mnogo u jednom obroku, već češće po malo ali tako da bolesnik u 24 sata popije do dva litra tečnosti (čaja, erne kafe, mleka pomešanog sa isto toliko čaja, čorbe od pirinča ili ovsa, kakao i čokoladu u tečnosti). Hladne vode ne treba, davali. Kad proliv postane manje učestan i kada se bolesnik počne osećali bolje može se bolesniku davati po malo prepečenog hleba, čorbe, krompir-pire i dr. Masna i mesna jela, ne treba, za dugo davali.

Lečenje sulfagvenidinom prepisuje lekar prema uzrastu bolesnika ali je pravilo da, se ovaj lek mora uzeti u vrlo velikim količinama, (po 40 do 60 tableta dnevno, tokom nokoliko dana, uzimajući 8 do 12 tableta, odjednom).

Nega, bolesnika, je teška. Bolesnik je često toliko iznemogao da nije u stanju ustajati radi nužde već ovu obavlja u postelji. Kod takvih bolesnika je teško održali potrebnu čistoću tela i postelje. Oko takvih se najčešće novi bolesnici i razboljavaju. Na, krstini, petama i plećkama se često otvore rane usled dugog ležanja, pa to još više pogoršava i inače rđavo stanje bolesnika. Takve bolesnike treba češće zapirati, menjati im posteljine i lično rublje, držati ih suve i izložena mosta posipati dečijim puderom.

No, kod nege dizentoričnih bolesnika, najvažnije je vršiti dobru i stalnu dezinfekciju, RASKUŽAVANJBEH. Dezinfikovati se mora sve ono što je u dodiru sa bolesnikom a naročito njegov izmet. Još strožije nego kod fifusa, bolosnikov izmet obavezno pre baecanja u nužnik treba najmanje dva sata držati pomešan sa krečnim mlekom ili 50/) rastvorom krozola ili lizola. Rublje se pre pranja

Jovan Popović

mora takođe najmanje 2 sata držati u rastvoru lizola, ili krezola. Bolesničke sudove treba češće prokuvavali. Bolesnik treba, svoje ruke da opere u označenom rastvoru lizola (krezola) svaki put posle vršene nužde ili preuzimanja hrane. Osoba koja noguje bolesnika mora imati beli mantil koji će skidati pre izlaska, iz bolesničke sobe. Ona isto tako obavezno mora u 509/o rastvoru lizola (krezola) ili u rastvoru Jednog grama sublimata na litar vode, oprati svoje ruke svaki put posle ma i najmanjeg dodira за ђоје-. snikom ili predmetima, koje ovaj upotrebljava. Isto tako ona mora u tom rastvoru svoje ruke oprati i po skidanju mantila, pre nego iz bolesničke sobe izađe. Preporučljivo je sud sa takvim rastvorom držati i pred vratima, bolesničke sobe da bi negovatelj bolesnika, mogao svoje ruke u njemu oprati još jedanput po izlasku od bolesnika. Kod srdobolje nikada neće biti suvišne more proedohrane ma, koliko ih čovek preduzimao. Danguba oko njih će se uvek mnogostruko isplaiti.

Za vremo opidemije treba piti samo prokuvanu vodu i uzdržava,ti se od jedenja voća, i povrća u presnom stanju.

Opštu dezinfekciju (razkužavanje) sobe u kojoj je bolesnik ležao treba izvršili odmah po ozdravljenju ili eventualno smrti bolesnika. Pomoć za ovaj posao treba tražiti od sanitarnoepidomioloških stanica, ili sreskih (kotarskih) lekara.

Na kraju treba još jednom naglasiti da je jedini izvor zaraze kod dizenterije izmot (stolica) dizenteričnog bolesnika, da se svi ostali predmeti preko kojih se zaraza prenosi moraju prethodno zagaditi izmetom, lie da je prema tome kod suzbijanja dizenterije osnovno učiniti bezopasnim izmet dizenteričnog bolesnika. Ovde kao i kod suzbijanja tifusa, moramo istaći od kakvog je značaja da svaki dom ima, svoj nužnik. Naselja u kojima nema nužnika kod svih domova imaju skoro svake godine manju ili veću epidemiju dizonterljo.

Jedan od najglavnijih higijenskih zadataka za naše selo, negde i za, manje ili voće gradove, joste izgradnja, dobrih higijenskih nužnika i uređenje dvorišta. Do sada, naši ljudi u selu ove zahteve higijene u mnogim, naročito siromašnim, kulturno zaostalim planinskim krajevima, nisu bili u stanju da ispune. Sada se u čitavoj našoj zemlji uslovi života baš tih siromašnih, kulturno zaostalih narodnih slojeva, iz osnova, menjaju. Izgradnjom socijalizma stvaraju se mogućnosti za bolji i kulturniji život našeg radnog čoveka. Dobar higijenski dom (stan) pretstavlja vrlo važan uslov za čuvanje zdravlja pa prema tome i boljeg života radnih ljudi. Iz ovoga što smo do sada rekli vidi se jasno od kolikog je značaja po higijenu stana, po čuvanjo zdravlja, po zaštitu od toških crevnih zaraznih bolesti dobar, higijenski nužnik kod svakog doma. U rešavanju ovog pitanja naše masovne narodne organizacije bi mogle mnogo da pomognu zdravstvonim organima narodno vlasti.

HEROJI STVARAJU HEROJE

Vladimir Majakovski je u svojoj poemi o Lenjinu nedostižno izrazio pojam istoriske neprolaznosti, besmrinosti. No, Lenjin je Jedinstvena, pojava u istoriji. A u vezi s jednim istoriski manje Jedinstvenim čovekom, koji mu je bio prisan prijatelj, i koga Je znao iz revolucionarne borbe, a i iz svakidašnjice, Majakovski joe na isto tako nedostižan način prikazao kako čovek konkretno živi i posle svoje smrti.

Kada je sovjetskim vodama prvi put zaplovio parobrod »'Teodor Netoe«, bio je to svečan događaj, koji je zacelo mnoge uzbudio uspomenom na velikog litvanskog revolucionara. Ali pesnik је osetio da tu nije u pitanju samo uspomena; on je, sem potrebe da oda dužnu poštu imenu koje je podareno parobrodu, osetio i nešto drugo. On je prvi put sagledao parobrod koji plovi pod imenom Teodora Note, i:

»S razlogom zadrhtah. — Nije grobna varka. — U luku, goruću, — ko rastopljeno ljeto, — ulazio je, — manevrišući, drug »Teodor Nete«. — On — zbilja. — U naočarima — krugova od pluta. — Prepoznajem znanca. — Zdravo, Nete! — Što sam rad što ti živiš — životom dimnjaka, — sidra, — Копораса.«

Pesnik je počeo da, razgovara s Teodorom Neteom, »parobrodom i čovjekom«, dočaravajući zajedničke uspomene. On nije samo u brodu video čoveka, koji je konkretno nastavio da, Živi, jer nije to običan brod, to je brod stvoren u socijalizmu. On je video i izrazio kako takav događaj »oživi iznenada »itlapnje«, i pokaže komunizam u tijelu i biti«,

Smisao je tu mnogo bogatiji nego što je doslovnim smislom

·reči rečeno. Oni što su dali život za socijalizam, žive u mašinama

kojima se svesno upravlja, žive u parobrodu ili produzeću s njihovim imenom. Jer nije to samo formalnost, to ime nije samo ime, to ime je sadržaj.

I posnik, opraštajući se s »parobrodom i čovjekom«, kaže:

»Htio bih da, živim, — da žurim i živim, — dok nazad godine lete. — Ali na kraju hoću — da smrt sretnem kao — drug Teodor Nete«.

Ovo što jo pesnik izrazio doživljujemo i mi u našoj svakidašnjieci, koja nije »svakidašnjiea«, nego neprekidno svesno роmeranje veka unapred. Zar ne susrećemo i mi naše mrtve heroje ovaploćene, opredmećene u našoj novoj stvarnosti, i zar mašoj novoj stvarnosti ne daje obeležje i ta činjenica što u njoj, Žive

i delatne, srećemo borce koji su pali za ovu stvarnost? "To što oni nisu iščezli, nego Žive i delaju — ne sme da se izgubi u sva-

kidašnjici. ж

Kraj Zvornika, na Drini, poginuo je u loto četrdeset treće Filip Kljaić, raniji obućarski radnik, kao politički komesar Prve proleterske divizije. Pogodio ga je metak s druge obale Drine, mučki, kukavni četnički metak u zatišju između bitaka. Jednu obalu hteli su da, drže ustaše s okupatorom, drugu čelnici, takođe s okupatorom; Drina Je imala biti krvava granica koja, valja loševo.

17