Ошишани јеж

JEŽ

NEVJERNI TOMA

КАКО ono bješe o nevjernom T om i? ne znam tačno, tek znam toliko da nije htio ništa <da vjeruje dok ne vidi, pa ni onda još nije vjerovao svojim očima, nego je morao to i svojim prstima da opipa. Tako mu je nekako Ша ta priča o nevjernom Tomi. E, pa tako; a imam i ja jednog ftrugara i on se slučajno zove baš Toma. Rijetko se nađemo smijene pa na uštap, i još rjeđe. Aii, kad god se sretnemo, uvijek ti on nešto sumnja, nikad ništa nikom ne vjeruje. Razlika između onog, biblijskog, I ovog, mog Tome, prema tome, i nema, osim dvije: prva je u datumu rođenja od jedno dvije hiljade godina, i druga: što onaj Toma nije vjerovao u Hristovu smrt, a ovaj naš što nije htio ilj nije mogao (đavo će ga znati!) da povjeruje u naša Petoljetku i našu snagu da je ostvarimo i premašimo. Kad smo se vidjeli, negdje preklani, kaže meni Toroa: Ama, mali smo mi, krtake nam ruke. Nije za kozu sijeno. Jok, jok, batali, ne vjerujem. Vazda pričao: nema kadrova, nema mašina, nema рага, nismo mi organizatori, i tako dalje i tako bliže. Uvjeravao ga ja, übjeđivao, }ok nije vajde govoriti. Na sve moje razloge, on zalntačio „k‘o Svaba tra —la—la.“: Ne vjerujem!... Kad sam ga lani sreo, on opet: Ne vjerujem. Siabo je to. JeBte, gradi se, napravili su Pnigu i neke druge zgrade i fabrike, ima nešto, ali opet, kratko je to sve. Cekaj samo dok se раге potroše, dokle se izadutiraju, pa češ da vidiš. Ne može to da bude. Ne rođi to kod nas. Opet ja govori, tumači, nemaš kome. Toma, bukova glava, ne da ni opepeliti: ne vjeruje čova, pa to ti je. Iduči put, negdje zimus. pitam ga: * Hoćeš U sad bar da priznaš? Jesi čitao cifre i procente? Vidiš li šta rade rudari i naša industrija, vidiš И da se ostvaruje? On ni mukajet. Ne vjeruje, kaže, ’dok ne viđi sam na svoje oči. Ja mu opet navalim pričati, ukaztvati na rezuitate koji su več tu, koje i on već osjeća, pokažem mu prstom građevinu što se zida ргеkoputa. On sluša, trepće, (a sve mi se čini i miče pomalo ušima, stoka jedna bez repa!), a kad sam mislio da sam ga slomio, a on tek: Jes‘, tako je, ali ja opet ne vjerujem. Naljutim se ja opako, okrenem se pa bez zbogom odem. Neću više da tupim zube. Kad, juče, sretnem opet Tomu. Htjedoh da promaknem, ali me on zadrža: „Stoj, kaže, kud si zapeo?“ Nemam vremena kežem mu јаA on me uhvatio za dugme ođ kaputa: Ama, čekaj, brate slatki, da ti pričam šta sam vidio u Zagrebu... Sad ja čisto ne vjerujem ušima; sad se ja pretvorio u nevjemog Tomu. Pa? pitam ga ja. Pa šta? Sta si ti mogao vidjeti? A moj ti Toma razvukao usta od uva do uva, pustio mi dugme, pa me objema rukama uzeo za гаmena: Mitre, druže, vjerovao ti menl Ш mi ne ali —ja sadvjerujem. Vidio sam na rođene oči da je istina, da smo jaki kao zemlja. Siša naša Petoljetka, sve pršti. Nema labavo!.. Eto, to vam je priča o nevjernom Tomi koji se uvjerio.

SLIJEP KOD OCIJU

Za fradnju zadružnog đoma, druže, treba Imati drvenu građu™

~ oslm toga, cigln, kamen~

~ра onda, radnu snagu_

~л sve to niko ti ne šalje!

Muzičke atrakcije na zapadu

U posljednje vrijeme Ijubitelji zapadne muzike imali su dvije izvanredne atrakcije. Prva takva atrakcija bila je premijer a monstroperete: ~Trumandur“. Opereta je izvedena jednovre-: meno u svim mjestima Italije, a gdje se solisti i ansambl nisu mogli naći među lokalnim talentima, uvezeni su, ili ako hoćete, dovezeni. U Milanu tu operetu nije izvodila milanska ~Skala“, već muzikanti iz Cikaga. Sudeći po palicama, dirigentskim naravno, prekomorski rauzikanti pokazuju, svi odreda, neobične dirigentske ambicije, bar što se palica tiče. Sto rekli oni koji malo-malo pa udare u neki citat, Napoleon je kazao; „Опај vojnik koji u svojoj torbici ne nosi maršalsku palicu, nije za moju vojsku.“ Priča se da najnovije izdanje ove stare izreke glasi: „Опај Jenki koji u svom neseseru ne nosi Maršalov pendrek, ne dobija pasoš za Evropu.“ Otuda valjda i obilje američkih pendreka u Italiji. Drugu muzičku atrakciju na zapadu pretstavlja; „Američka serenada“. Ako hoćemo pravo, u toj serenadi nema neke originalnosti. Bilo je takvih serenada i podoknica, poIjuljnica i uspavanki i ranije, i te u priličnoj mjeri. Cak i boljih. Ova se razlikuje od sličnih serenada utoliko što je izvedena sasvim drukčije nego što je bila komponovana, Kompozitori su zamislfli da se serenada 'otpjeva u herojskom duru, a da refren bude u molu. Tako se obično i komponuju serenade. Snažni tenor herojskim glasom pjeva serenadu, a s balkona prihvata refren slabi i mekani soprančić. Međutim, ispalo je malo drugačije. Serenadu je otpjevao nekakav izmaltretirani sopran, đok je ođgovor bio u sonomom i prodornom baritonu. Pjesmu otpjevanu u molu, u tremolu, poklopio je геfren u duru. Dva serenada imala je l drugih specifičnosti. Kao što je poznato, serenade su obično veoma diskretne. Međutim, ova je razbuđila čitav komšiluk, i mnogi bunovni odjed-i nom su se rasanfli. I oni koji su bili budnl i oni koji su probuđeni priredfli su moćan vokalni koncert izvodeći, za priređivače mističnih serenada strašnu simfoniju: „Hoćemo mlr!“

METEŽ NA RIJECI JORDANU

I isteče manđat britanslđ nad 2®mljom hananskom. I bi rat. j I pređoše preko Jordana i drugijeh rijeka Misirci, Mesopotamci i Transjorđanci, јег znađahu da država Izrailjeva odoljeti ne može i da će bjti plijena i masnijeh napojnica. I Glavni Mesija za Bliski Istok prekrsti svakog na međama 1 na Jordanu, tutnu im u ruke praha i džebane i reče im; „Idite i gložite se!“ I srljahu Misirci, Mesopotamcl l Transjordanci u krv i za tuđ га6un paljahu kuće izrailjske i агарske. I ~Spitfajeri“ poletješe na zemlju galilejsku i obasipahu otvorene gradove darovima plamenijem. I potječe krv do koljena i Mesija se radovaše veoma. I iz bombarđovanog Jerihona razliježe se glas jerihonskijeh truba, i pozva najamnike da se vrate kućama svojijem i ne ratuju zarad kompanija petrolejskijeh. I bi mnogo reklamisana zapadna demokratija, i bi omraza među ži-, teljima zemaljskijem, i bi rah

BROJ 464

BEOGJvAD, 22 MAJ 1948

JZLAZI SVAKE StJBOTE

POSTAB3NA PLACKNA TJ GOTOVU

РВШЈЕКАЕ 2 DINABA