Ошишани јеж

MATEMATIKA

Napisao:

MITAR MAKSIMOVIC

Naš tehnički direktor bata-Đura posadio je na kanabe svog zemljaka i školskog druga Lazu, a kad је donio vino i cigarete, sjeo је. pljesnuo ga rukom po koljenu i uzviknuo razdragano: Nismo se vidjeli, pitaj boga kofTko, otprije rata biće, mislim, jedno sto godina- A baš volwi što si naišao- Nisam znao ni da П si živ, a čmi mi se, jedino tebi mogu da ispričam sve— Inoče, došlo mi da iskopam rupu, kao onaj corev berberin, pa da u nju kažem: *U cara Trojana kozje uši-.-< Uprovo, ne to, nego: »U direktora Đurice tehnokratska dušico—* Koko to, bolan ne bio? Zar ti? Začudio se njegov pobraĐura onda razvezao priču, који je pobra samo izretka prekidao upadicama i pitanjima— Ua sam ti, da znaš. tehnrčki dšrektor, 3šti glavni mženjer u ovom našem preduzeću. Ti znaš da sam ja baš, što kažu, zaljubljen u svoj zanat, a znaš i to da ne spadam među najgore u struciRadim ovdje već više od dvodeset godina, poznajem posoo u prste. A pedantan sam. da poginem za tačnost. Kod mene ti је dvoput dva četiri, i nikako drukčije, ni tri, m pet, ni devet, nego baš četiri.-E, jest, tako је, oli vraga! da vidiš, pa i nije uvijek— Može dvoput dva da bude i pet, i devet.~ A ja to nisam znao, i da vidiš, gotovo sam se obrukao zbog toga. Jeste, jeste, dvaput dva su devet, može i to da bude, samo kad se uvede koko ga ono zovu moralno-politički faktor i popravni koeficijenatPokazolo se da je i to matematika, samo što nije obična, nije čak ni visoka matematika- A ja tu matematiku nisam znao, pa ispadoh i birokrata i tehnokrata, a umalo i kočničar proizvodnjeNego, znaju me Ijudi, pa mi niko to nije uzeo za zlo. A kažem ti, stvamo sve zbog te moje puste tačnosti i pedantnosti.- Siušaj samoKad bješe ono da se pravi plon, zovne direktor mene i šefa planskog i sve rukovodioce pogona da napravimo godišnji plan proizvodnje- Ja mislim u sebi: »Sta ima tu nisam zabadava osijedio ovdje u fobrici- Znam svaku mašinu, znam norme izrade, znam kapacitete, potrošnju sirovine i drugog, znam proizvodnju-.« uzmem ja riječ i kažem: »Druže direktore, pa nema tu mnogo da se radi- Sve je jasno kao dan- Ja imam plan i u glavi, i u ciframa, samo mi treba malo vremena da ga sredim i da mi kažete u kom se obliku to želi...« E, cli ,da vidiš đavola oni kažu da to nije sve. Dobro je što imamo podatke, ali treba planiroti i

podizanje proizvodnosti rada, i takmičenje, i sniženje troškova proizvodnje, i nov odnos radnika prema poslu, i šta ti ja tamo sve znamJa ponovo uzmem riječ: »Drugovi, za mene je matematika egzaktna tiauka, i kod mene su dvaput dva četiri: prema fome, da operišemo činjenicama i oritmetikom-.« Nisam im rekao da ne vjerujem u takmičenje i rodni elan i sve ono drugo, afi oni odmah dođoše na to- Vele: »Nemoj, druže Đuro, da potcjenjuješ ove faktore, nisu oni ni fraze ni magla, nego realne vrijednosti, s kojima mi računamo i unijećemo ih u plan— A ako budemo polazili samo sa tehnokratskog stonovišta, onda nećemo daleko otići. Tako me, što kažu, malo übrisaše, pa pođosmo daljeE, dobro, zasjedosmo, počesmo da ploniramo i računomo, ja uglavnom držim svoju liniju, oni svojuNapravismo plan, taman nekako kompromisno »da ne kriva ni tamo ni omo«- Ode plan na odobrenje, vrati se sa primjedbom: »Povećati plan za najmanje 50%, јег za to postoje mogućnostj.« Ništa, uzesmo da ga prerađujemo povećasmo za nekih pedeset pet na sto. Ja samo sliježem ramenima, a đirektor i oni oko njega (sigur-

no sve som goli par+ijac) kažu: »Ništa se ti, bata-Đuro, ne brini, da vidiš kad počne takmičenje..-« Ja ćutim, neću više da se petIjam, gledam samo šta se radi, računam, kao u vosku, nećemo ostvariti plan, pa da nam је zvijezda na čelu- Oni kažu: »Cekaj da vidiš šta će da kaže sindikalna konferencrja, pa radna savjetovanja po radionicoma, pa dok se jave novatori i racionalizotori, pa omladinci—« A ja ništa, samo kažem: »Dobro, da vidimo«, ali ustvari пе vjerujem- Sta ćeš, ja znam šta piše u knjigama, znam šta sam učio u školi, znam svoje iskustvo od dvadeset godina.« Neka, velim u sebi, neka bude kako vi hoćete, tek vidjećete da će Đura biti u pravu— j Odobre nam taj plcm, iznesemo ga pred radnike, poče fabrika da se komeša— Navoliše da obaraju norme, zastavice samo prelaze od jednog do drugog čovjeka i odjeIjenja, malo-malo pa se tek javi neka racionalizacija... Prosto kao pasulj, somo se niko dosad nije sjetio- Oni. naši komunisti staino nešto agrtuju, savjetuju se— Ama, džaba ti agitacija i savjetovanja,

nego i rade, zopeli kao da im sve zavisi od proizvodnje. Svi se uzbuniii čak jedno jutro dođe kod mene neki čiča-Toma, vratar. kaže: »Druže inženjeru, i meni da se odredi norma, hoću i ja da se takmičim po normi-..« Jedva sam mu objasnio da ne mogu da se pos+ave vratarske norme, ali i bez njih može da se takmičiGiedam ja šta se radi, ali opet ne vjerujem; mislim se: novo sito 0 klin visi ; Mora da im se dosadi ovo, opet ćemo mi da dođemo na stare norme i koeficijente- Malo se pokolebam nekiput, učini mi se da je ovo stvarno ozbiljan foktor, ali opet me uhvati moja tehnokratija- Uvrtio ja u glavu da su knjige 1 stara praksa najbolji pokazatelji, pa se držim toga kao pijan plotaZnaš kako je, dvoput dva četiri i ne može da bude pet, pa gotovo... Eto, tako je to bilo- Kad u jedan mah, takmičenje poče kao da malaksava. Ja mislim: evo ga, jesam li rekao! Ali da vidiš čuda, oni naši aktivisti, a naročito omladinci, dadoše gas, što kažu, napraviše uzbunu znaš več njihov sistem!.. Oni naučiii još iz rata »sistem ural«, poslije tako isto radili na pruzi na »ural«, pa tako i kod nas- Privikaše, povedoše i takmičenje se nastavi još žešćo-1 sad, š+a da ti pričam, čitoo si valjda i sam u novinama: ostvarili smo plan pedeset tri dana prije roka, osamnaest dana prije obaveze, Sile smo mi, nema šta! Ali prije neki dan, poslije sve-

čane konferencije, kad smo izdijelili nagrade i pohvale, zasfavice i udarničke korte, uze me moj direktor pod гики pa me nosamo pita: *Je li, bata-Đuro- koliko je dva puta dva?« »Devet, brate!« odgovaram ja smiješeći se»A kako to?« kao iščuđava se on- Zar nisu dvaput dva četiri?« A ja dočekujem: »Jeste, dvoput dva su četiri, oJi kad to pomnožiš sa faktorom »takmičenje«, onda se od četiri napravi pet šest, pa &к1 uvedeš »koeficijent udamištva«, pa kad digneš na kvadrot »rocionalizacije«, pa ovedeš »množitefj radnog poleta«, pa izmnožiš sa omladinskim »ura!«-- koliko onda ispada?I bata-Đura završi svoju ispovijest: Vidiš, pod stare dane nešto sam naučio- Brate, ova ti je matematika jača od one stareU

Sirovine

OSADILO mušterijama menze •*-' »Đerdap« da stalno buše nove гире na kaišu, pa navrnuli do operativnog dijela kujne da vide gdje kazan škripi- ICuvarski kvartet je baš završio posao i spremao se da pođe. Ama, dokie ćemo kusati ove posne čorbice? pitaju pridošlice glavnu kuvaricu Jelenu Jovičić— Manite, nije ni nama lako! Zdravlje upropastismo dodaje njena pomoćnica. I zaista, kao da je rad u menzi imao katastrofalne posljedice za ansambl kuvarica- Ujutru dođu na posao čile i vesele, a kad odJaze sve se nekako presamitrle: »glavnoj« s čela. od berea pa naniže, сиге krupne kapi znoja, njenoj pomoćnici se ukočila jedna ruka, onoj trećoj na leđima iskočila nekakva kvrga, a četvrta osjetno ramlje— A, osim toga, nema sirovina nadoveza »glavna«. Hajdemo, obrati se pomoćnicama. ali nekako zakači o prag i Ijosnu koliko je kratkaBere јој spade s glove i. mirpo običaja koji imoju slične štofane naprave, poče da se kotrlja- Iz njega se pojavi n°ka bijela supstanca. koja je ličila na mast. l-iu. crnal- vrisnu pomoćnica— Nista, ništa. пе sekirajte se potapša је jedan abonent po Inđima, na kojima је već stojala '-akidašnja kvrgaKvrga poče da klizi. pretrpje u outu metarmofozu i sousti se na pod u obliku pečenog buta domare proizvodnie- Kolealnica sa ukočenom rukom priskoči u pomoć, a pritom joj iz širokog rukava ispacle originolna salama dugačka tri četrvti metra- »Hroma« sestrica umiješa se u aunaulu. ali se od njene noge odvali paketić osred njih dimenzija, pažljivo zavijen u

dunst-papir- To је bio buter— Pa vi rekoste da nema sirovina? čudio se abonent posmatrajući stovarište na poduA ovo su, rekao bih, baš naši rođeni, najrođeniji artikli»Glavna« je brisola s čela p>osljednje kapi masti. Tajna gdje iščezavaju sirovine menze »Đerdop« bila je riješena-

Hipermehanizacija

Univerzitet u Sjevernoj Karolini (SAD) uveo je automate mjesto profesora, a vrše se pripreme na 165 američkih univerziteta za uvođenje ovakvog automota-

Sad nam se пе može prebaciti da proiivodtmo samo oružje. Fabrikujemo i za kulturne potrebe.

Od staroga novo

Američka diplomatija užurbano radi na uvlačenju Italije u atlantski blok.

D< brc јк što ifflimi j vu osov'nu Л дсстс je starirn maj storima cia je preprave za nove potrcbe.

Jesenje idile

Sa novembarskim danima doile su i jesenje magle- Saznaje se da je u tamiškom Srezu magla tako gusta da Sreski poslovni savez zemljoradničkih zadruga пе može od nje da vidi nijedan industriski centar niti koji biio grod kome bi prodao 130 vagona kupusa iz atara sela Taraš- Međutim, kupus se, i bez ikakve stanbene dozvole, nastanio na taraškim njivama, pa ako pukim slučajem ne istruli, dočekaće po svoj prilici prolječne vedrine neoštečenZadruga u Brajkovićima poodavno je nabaviia za fabriku »Budimka« iz Titovog Užica priličnu količinu šljiva- Strpali oni u Brajkovićima lijepo šljive, i to u pedeset buradi, brajkoviću moj! I sad čekaju da se sama burad otkotrljaju do fabrike- A burad ili su neposlušna, ili sama nlsu znala put, pa zalutala u obližnje blato pored zaoruge. Živeći pođ takvim uslovima poneko bure je ostalo i bez dna, pa se šljive raskomotile u jesenjoj prirodiDo oretsjednika zadruge Mllojka Boškovića i magacionera Dobrosava Savića dopire iz buradi miomiris. a sa druge strane Zadruge, gdje se neke jabuke pre'ađuju u trulež, zapljuskuje ih dah n olaznosti- Ali oni hrnbro odoljevaju... ■27 NOVEMBAR 1943