Право и привреда

njima koja proizlaze iz običaja, cilja ugovora, načela poätenja i savesnosti itd., do dijç primene dovodi pravilo o ništavnosti usmenih utanačenja. Sklapajući usmene sporazume o odredjenim pitanjima, stranke prećutno isključuju primenu zakona i običaja za rešavanje ovih pitanja, koji bi se inače, i pored propisane pismene forme, morali primeniti za dopunu i tumačenje ugovora. Treba imati u vidu da su utanačenja stranaka uvek bolje prilagodjena okolnostima konkretnog ugovora i njihovim interesima negoli Sto je to slučaj sa opštim pravilima, bez obzira da li ona potiču iz zakona ili običaja. Razume se, ova razmatranja odnose se samo na dopunske odredbe ugovora. Zakonodavac je propisao obaveznu pismenu formu zato da bi postigao veću pravnu sigurnost pri zaključivanju posebno značajnih ugovora. Bitni delovi moraju prema tome biti sadržani u pismenoj ispravi o ugovoru. U pogledu ovih delova ugovor ne može biti delom pismen, a delom usmen, jer bi time bio povredjen zakon i opšti interesi koje zakon štiti svojim kogentnim propisima. "Cena kao bitni sastojak ugovora o kupoprodaji mora biti označena u pismeno sastaljenom ugovoru i usmeni ugovor o ceni, ukoliko se razlikuje od pismenog u torn delu, nema pravnog dejstva". 1 Na diagonali ova dva oprečna interesa: interesa za pravnom sigurnošću koji zakon Stili svojim kogentnim propisom i interesa da ugovor proizvede dejstva koja odgovaraju njegovom cilju i volji stranaka, nalaze se reSenja pretežnog delà savremene doktrine i pravosudja. Prema Staudinger-u, 2 koji se poziva na noviju nemačku sudsku praksu, pismena isprava mora da sadrži sve bitne delove ugovora. Za ocenjivanje koji su delovi ugovora bitni merodavna je volja stranaka. Kao sporedno smatraju se sve one odredbe bez čijeg bi usmenog utanačenja stranke i onako zaključile ugovor. U naSem pravu takvo stanoviSte zastupalo je pre donoSenja ZOO viSe eminentnih autora, a ono je bilo prihvaćeno i od strane pravosudja. Prema presudi Vrhovnog suda SR Hrvatske 4 pismena forma je odlučujuća samo za punovažnost bitnih delova ugovora, ali usmena utanačenja važe pored pismenih ukoliko nisu u suprotnosti s bitnim sastojcima pismenog ugovora. Vrhovni sud Srbije 5 takodje smatra da pismeno mora sadržavati samo bitne clemente ugovora. U te bitne clemente Sud übraja ne samo predmet i cernì, nego i sve one koji su medju strankama bili spomi i oko kojih je posle pogadjanja došlo do sporazuma. Zakon o obligacionim odnosima (di. 71 st. 2 i 3) usvaja ovaj opšte prihvaćeni stav u pravnoj doktrini i pravosudju: "Ipak, biće punovažne istovremene usmene pogodbe o sporednim tačkama ugovora o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, ukoliko nisu u suprotnosti sa njegovom sadržinom ili ako nisu protivne cilju zbog koga je forma propisana. Punovažne su i istovremene usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ilil obe strane ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana." Zaključak bi, o ovom pitanju, prema tome, bio da pismena isprava mora sadržavati bitne delove ugovora, a da se ostalo ceni prema usmenim utanačenjima, ukoliko ova nisu u suprotnosti sa ugovornim odredbama u pismenoj ispravi. Pod "bitnim delovima" ugovora ne smatraju se samo bitni elementi ugovora, tj. elementi

1 Zbirka sudskih odluka, knj. 11l (1958), sv. 11, odluka br. 265. 2 Kommentar zum bürgerlichen Gesetzbuch, str. 700-701. 3 Konstatinović, M., Obligacije i ugovori, čl. 41 st. 3, Perović, Sl., Fonnalni ugovori u gradjanskom pravu, str. 90-91. 4 Rev. 1613/64 od 20. I 1965. 5 Gž 2762/58.

14

Januar / ’92.