Право и привреда

benosLi te druge oblasti, što dovodi do olakog i često pogrešnog korišćenja termina. (Tako se u Zakonu o spoljnotrgovinskom poslovanju, u delu koji o osnivanju preduzeća od strane domaćih lica u inostranstvu, ne razlikuje ulog u kapital preduzeća od udela u preduzeću, pa se i ovi termini mešaju i pogrešno upotrebljavaju na primer, čl. 70. stav 1). Srećom, uveliko se odustalo od nastojanja da se domaća trerminologija nametne i mehanički prenese na odnose sa inostranstvom (pre svega zato što se terminologija značajno menja i za unutrašnje odnose). Ali, pojedinih relikata još ima. Na primer, u Odluci o posredovanju u spoljnotrgovinskom prometu (Sl.list SRJ 51/92), koja je doneta na osnovu člana 19. stav 6. Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju, pod pojmom "posredovanje" podrazumevaju se zapravo reeksportni poslovi (iako se u samom Zakonu termin "posredovanje" ne koristi). Posredovanje u svetu (i u nas, po Zakonu o obligacionim odnosima koji je uskladen sa svetskom praksom) znači nešto sasvim drugo od "uvoza radi ponovnog izvoza", ili "kupovina robe u inostranstvu radi ponovne prodaje u inostranstvu" - termin je u spoljnotrgovinskom propisu ostao iz ranijih vremena kada je u javnosti imao čak i pomalo pogrdno značenje). Zahtevi u pogledu sadržaja ugovornog odnosa Propisi koji ureduju poslovanje sa inostranstvom desto odreduju i model za odredeni odnos sa inostranstvom, pa idu i dalje te propisuju i sađržaj ugovora koji naša lica zaključuju sa strancima. Nekada se to čini nabrajanjem elemenata ugovora koje strane treba da unesu u ugovor, dok se stranama ostavlja da određe sadržaj određbi. Međutim, u pojedinim slučajevima tačno se propisuje kakvo se rešenje mora uneti u ugovor. Gotovo da se ne može zamisliti situacija u kojoj bi se na ovakvo ograničavanje autonomije volje strana moralo ići, pogotovo što se ne može odgonetnuti kakav bi interes država mogla imati da i ova pitanja reguliše odnosno da u njih ulazi (osim ako nije u pitanju ona, iz prethodnih vremena nasleđena, želja da se "štite" i "poučavaju" domaći subjekti). Ovakav pristup, naravno, pokazuje potpuno nepoverenje u aktere poslovanja sa svetom (a sigurno nije doveo do toga da su ugovori boljeg kvaliteta niti je posao zakonodavca da na taj način podiže osposobljenost onih koji u medunarodnom poslovnom prometu učestvuju); suprotno, ovakva orijentacija dovodi do potpuno nesuvislih zakonskih odredbi. Posebno zabrinjavaju one odredbe propisa kojima se ureduje obavezni sadržaj ugovora a koje propisuju rešenja suprotna obligacionopravnom sistemu. (Dok se donekle mogu razumeti razlozi za postavljanje obaveznog sadržaja i zabrane pojedinih klauzula u ugovorima o transferu tehnologije - članovi 55. i 56. Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju (mada bi i ovde trebalo ispitati da li je zaštitu nacionalne ekonomije potrebno postizati takvim opterećivanjem ugovornog odnosa), dotle apsolulno nikakvog opravđanja nemaju određdbe o obaveznom sadržaju ugovora o zastupanju gde se propisuje, na primer, da je rok bitan elemenat ugovora i da zastupanje uvek mora biti generalno i to za ceo proizvodni program nalogodavca članovi 2. i 3. Uredbe o zastupanju stranih lica u Jugoslaviji). Zahtevi formalno pravne prirode koji utiću na poslovanje sa inostranstvom Dobar broj ugovora između đomaćih i stranih subjekata u domenu privrednih odnosa podleže određenoj kontroli organa uprave. Sa sigumošću se može reći da su ovi zahtevi preterani. Pogotovo ako se ima u vidu da ni u jednom slučaju nije odredena pravna priroda intervencije države u zaključivanje ugovora - nije, bez obzira na korišćenu termminologiju, raščišćeno da li su u pitanju dozvole, odobrenja, kakva je pravna priroda i domašaj akta đržave povodom kontrole poslovnih aranžmana. Stalne kritike ovakvog stanja (koje je u ranijem periodu bilo još izraženije) dovele su do izvesnog terminološkog "üblažavanja" ove intervencije; no dalje od jezičkih prepravki nije se išlo - sada se, umesto o dozvolama, govori

285

PRAVNA REGULATIVA ZA UREĐENJE EKON OMSKIH ODNOSA SAINOSTRANSTVOM