Право и привреда

po čemu se on razlikuje od svih drugih sličnih pravnih ustanova. To je, medutim, rezultat nužde i potrebe da se pomogne insolventnom preduzeću i da se ono sanira, kako bi se izbeglo njegovo ukidanje u stečajnom postupku. Zato je prinudno poravnanje sa poveriocima višestruko korisno za sve subjekte koji u njemu učestvuju, tj. za poverioce koji će ovim putem đobiti za svoja potraživanja na što bi im uspelo u stečajnom postupku; za insolventno preduzeće koje se održava u životu i kojem se pruža šansa da reSi problem svoje insolventnosti; za širu društvenu zajednicu koja se lišava problema koji bi nastupili ukidanjem preduzeća u stečajnom postupku; za radnike preduzeća koji su zadržani na radu, jer održavaju radni odnos, sa perspektivom da će se ozdravljenjem preduzeća proširiti mogućnosti za zapošljavanje novih radnika. Prinudnim poravnanjem smanjuju se obaveze preduzeća - dužnika. Na pitanje koliko poverioci mogu da smanje svoje potraživanje i dugovanja svog dužnika, u zakonodavstvima pojedinih država daju se različiti odgovori. Pri tome je ispravno svako ono rešenje koje utvrduje da će to biti korisno i pravedno i za dužnika i za njegove poverioce. Radi se o tome da đužniku treba da bude omogućeno da se tim putem može sanirati, a da poverioci nede izgubiti celo svoje potraživanje, jer bi to i njih moglo da dovode u stanje insolventnosti. Zato naš Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (ČI. 21) utvrđuje da se dužniku ovim putem mogu smanjiti dugovi najviše do 50 %, sa rokom isplate duga od jedne godine, odnosno najviše do 40 %, sa rokom isplate duga od dve godine dana. Ovde se polazi od pretpostavke da đužnik koji nije u stanju da podmiri makar polovinu svojih dugova nema uslova za sanaciju i za uspešan nastavak vrSenja svojih privrednih i društvenih funkcija. Zaključenjem sporazuma o prinudnom poravnanju menja se sadržaj dužnikovih obaveza, jer dolazi do promene sadržaja obligacije. Ovim sporazumom dužnik se oslobada obaveze pladanja onog dela duga koji je utvrden prinudnim poravnanjem. On više nije u obavezi da ispunjava onaj deo svojih obaveza od čijeg plaćanja je osloboden, jer se obligacija za taj deo duga pretvorila iz utužive-građanske obligacije (obligatio civilis) u neutuživu - prirodnu ili moralnu obligaciju (obligatio naturalis). Zato nije obavezno pladanje tog oproštajnog dela duga, all se to može učiniti po volji dužnika, pa bi se to smatralo ispunjenjem obaveze, a ne poklonom, ukoliko bi do toga došlo. Poverioci se mogu sporazumeti da se svedu ograničenja upravljanja u preduzeću - dužniku. Zakon, naime predviđa mogućnost ograničenja prava ovlašćenih lica dužnika za obavljanje pravnih poslova i pre donošenja rešenja o pokretanju prethodnog potupka i u toku tog postupka. U tom smislu poverioci bi mogli da imenuju u organe upravljanja preduzeća - dužnika odredeni broj svojih predstavnika ili da de organizovati posebni nadzomi odbor za kontrolu poslovanja dužnika. Mogla bi se predvideti i transformacija društvenog preduzeća - đužnika u privredno (trgovačko) društvo. Nakon zaključenja sporazuma o prinudnom poravnanju mogla bi se predvideti konverzija potraživanja iz sporazuma o prinudnom poravnanju u ulog u preduzeću - dužniku. VI. STEČAJ PREDUZEĆA Stečaj kao način perstanka preduzeća poodavno je usvojen u našem zakonodavstvu. U vezi sa tim stalno su prisutni vrlo veliki problemi i dileme teorijskog i praktičnog karaktera, od kojih su od naročitog značaja sledeća pitanja: zaštita interesa poverilac u stečaju; zaštitu integriteta sredstava za proizvodnju pređuzeća u stečaju, koja predstavljaju materijalno blago društva kao celine; zaštite egzistencijalnih interesa radnika preduzeća u stečaju, jer oni ostaju

44

Prof dr Mihailo Velimirović, Pravni fakultet, Podgorica