Ритам

BETMEN

(BATMAN) Tim BURTON, 1989. Michael KEATON, Jack NICHOLSON, Kim BASINGER, Jerry HALL distribucÿa: JADRAN FILM KINEMATOGRAFI BEOGRAD FILM (гцјацје: 126 min. Kada jedan film zaradi u svega nekoliko meseci astronomskih 250 miliona dolara, kada se time uvrsti među najgledanija i najuspešnija ostvarenja svih vremena i usput u direklnora, bioskopskom obračunu potuče čaki nedodirIjivi tandem Spilberg-Lukas, kada istovremeno izazove globalnu medijsku groznicu čak i u onim krajevima gde još uvek nije prikazan, i kada njegovi stvaraoci i protagonist! zaposednu naslovne stranice bas svih, znanih i neznanih esnafskih novina i časopisa - onda je sasvim jasno da je u pitanju posebno delo koje, razumljivo, iziskuje i posebnu pažnju. Posmatran iz ovdašnje, periferijske kuiturne vizure „Betmen” reditelja Tima Bartona je takode izuzetak koji ruši sva pravila, ne samo zbog toga što je stigao u jugoslovenske sale kao još uvek vruća bioskopska senzacija i što ih opseda sa do sada nezamislivih 30 kopija, već i zato što je reč o filmu koji promoviše novu, revolucionamu distributersku praksu koja odbacuje anahrona licencna domišljanja boreći se za zdravu, tržišnu logiku, ulaženjem u zajednički rizik sa zapadnim proizvpđačima i vlasnicima kuiturnih dobara. U poslovnom smislu siluacija je, dakle, jasna i eventualni uspeh „Betmena” na ovim prostorima bi garantovano bio i naša karta u bolju i aktuelniju kinematografsku budućnost, no kapare i jemslva ipak obavezuju samo trgovce a ne i gledaoce. U sjajnom eseju Bogdana Tirnanića „Supermenov dvojnik” iz 70-tih, istom onom koji je brižljivo prerađen i prilagođen 80-tim u knjizi „Ogled o Paji Patku”, sudbine dvojice najulgednijih serijalnih super-heroja - Supermena i Betmena - analizirane su u kontekstu godina u kojima su se rodili, slavno živeli i propadali, sve do povoljne klime koju su ponovo pronašli upravo na razmeđi decenja iz kojih i datira ovaj tekst. Pitajući se menjaju 11 se to opet vremena, konstatujući kako samo ovi junaci poseduju moć da spreče sunovrat američkog, ili bilo čijeg drugog sna u tragediju, 1 uspešno nas uveravajući da su ostvarenja o Supermenu dečiji filmovi pravljeni za odrasle, Tirnanić je praktično anticipirao kompletnu euforiju koju sada izaziva „Betmen”, orijaški proslavljajući svoj 50 rođendan. Potisnut na margine medijskog

interesovanja, istrošen u drugoj eksploataciji, nedovoljno inventivan i delinitivno ugrožen novim herojima. Betmen je sredinom 60-tih doživeo kratkotrajnu renesansu uz TV seriju i na brzinu sklepani film Leslija Martinsona, a onda brzo potonuo rastačući vlastiti mit u hipertrofitanoj autoparodičnosti strip serijala koji je još malo koga stvamo interesovao. Tek je Frenk Miler tokom 80-tih stvaralački potvrdio Timanićevo predosećanje, ustao protiv laganog odumiranja „Betmena” u njegovom raatičnom mediju, i u dva mini serijala - „Povratak tamnog viteza” i „Betmen - godina prva” (u saradnji sa crtačem Dejvidom Macučelijera) - učinio vise nego generacije autora pre njega. Populamost se tiho i postepeno vraéala, znak je bio dat, vreme i novi naraštaji su postali spremni da prihvate povampirenog Betmena, i u igru su kad-tad morali uéi i holivudski producenti. Nema sumnje da Jon Peters i Peter Cuber, producentski tandem koji stoji iza Bartonovog filma, nisu mogli da u rukama imaju hit decenije, ali im vredi unapred odati priznanje za fantastičan marketinški posao koji su obavili nastojeéi da ga u to pretvore. Problem! sa današnjim „Betmenom” rodili su se na drugoj strani, daleko od silnog novca i propagande, u onom momentu kada produkcija treba da preraste u kreaciju. Potpisnici čitavog niza ostvarenja sa visokim, a klimavim artificijelnim pretenzijama - od Spilbergovog „Boja purpura” i Milerovog „Veštice iz Istvika” do Aptedovog „Gorile u magli” i Levinsonovog „Kišnog čoveka” - Peters i Cuber su od samog početka rada na projektu „Betmen” bezuspešno mirili njegov golemi komercijalni potencijal sa sopstvenim umetnièkim sklonostima. Tako su za reditelja odabrali mladg Tima Bartona, autora čiji histerični komediografski Stil i ironična nostalgičnost - demonstritani u filmovima „Pi-Vijeva velika vantura” (1985) i „Sok od buba” (1988) - odlično kotiraju kod američke kritike, a u istom paketu su regrutovani i stalni Bartonovi saradnici: scenarista Voren Skaren i novi, perspektivni kompozitor Deni Elfman. Stari heroj za nova vremena je time i konačno pao u šake stvaralačkog tima koji nije spreman da do кгаја poštuje trađiciju i njene svetinje, pa nije ni čudo što film koji gledamo izgleda očekivano nedorečeno i polovično. U strahu da Betmenove bioskopske avanture slučajno ne liče na jednostavne i infantilne poduhvate njegovog sabrata Supermena, i sa očiglednom žeIjom da se ni u jednom času ne povlađuje ustaljenim predstavama o ovom junaku, Barton i njegovi saradnici su izlaz pronašli u kreiranju mnogo složenijeg antagoniste - Džokera, ,u drastičnom suzbijanju akcije i drugih fizičkih atrakcija, i konačno u prilično studioznom i bazično problematičnom izučavanju psiholoških portreta glavnih junaka. Ovakva scenarističko-rediteljska postavka, koja istini za volju verno prati Betmenov lični istori-

82