Ритам

KAD JE HARI SREO SELI

(WHEN HARRY MET SALLY) Rob REINER, 1989 Meg RYAN, Billy CRYSTAL, Carrie FISHER, Bruno KIRBY distribuera: BEOGRAD FILM lO5 min.

Rob Rajner, jedan od najdražih gostiju „Ritma", snimio je novi film - sa po dvoje glavnih i sporednih glumaca i nekoliko epizodista, veselom Ijubavnom pričom snimljenom na autentičnim giadskim lokadjama. Rezultat je čudesan. Romantična komedija sa hepi-endora bilaje, tokom tridesetih 1 četrdesetih godina jedan od najuspešnijih i najdominantnijih žanrova koji su znatao doprineli zvanju Holivuda kao fabrike snova. U njemu su se ogledali neki od najvećih američkih (i svetskih) filmskih autora, da bi ga polako ugušila najezda ideologija u svest filmskih reditelja i bioskopske publike. Mada su majstori žanra u priée sa srećnim krajem uspevali da utkaju neke od najdubljih analiza čovekove prirode, analize su vremenom „pojele” i priču, i sreću, 1 ljubav, ostavivši nam „znamenita” delà sedamdesetih. Osamdesete su donele sa sobom i reakciju na stavove prethodne decenije, tako dase ideja ljubavi i sreće polak emancipovala iz krutih angažovanih okvira, dok se u istoom periodu komedija, najčešće, spuštala do samoironične samoparodij_e, nesposobna da dosegne tako profanisana pitanja kakva su ljubav i brak. Cast izuzecima. „Kad je Hari sreo Seli” ein! se kao znak da je savremena melodrama, pregrmela paranoju Braka sa velikim „B”, kao i da se komedija odrekla idiota kao svojih Junaka”. Hari i Sell, dvoje svršenih studenata, voze se zajedno od Cikaga do Njujorka 1977. neprestano se svađajući oko poraodnih stavova. Pet godina kasnije oboje su uspešni „Japijevci”, ošamućeni svqjim imperativom da budu zadvoljni, da bi se kroz pet godina sreli kao dvoje ranjivih ljudi i uspostavili prijateljstvo koje će prerasti u nešto veće i lepše od toga. Sa tim se prelama priča o njihovo dvoje prijatelja koji takođe traže sreću u ljubavi, a sve je prošarano prekrasnim „dokuraentamim” iskazima starih bračnih parova. Rajner, u najboljem maniru starih raajstora (treba li ih uopšte imenovati?), uspeva da svaku kritiku stvamosti na koju drugi troše milje filmske trake svede na odgovarajuči umetnički nivo, naddramaturško sredstvo kojim se podstiče normalan tk glavne priée o ljubavi, jednoj od dve ргауе umetničke terne (druga je, pogađate, smrt). Zapanjujuće je sa kojom lakćoom i hrabrošću on zaokružuje svaki geg drugim gegom, sa kojom veštinom on lišava Bili Kristala njegovog tipa iz prethodnih filmova, čineći ga vrhunskim komičarem, i koju je sreću imao kada je Meg Rajan dao šansu da od slatke plavuše sa talentom postane korelat superiomih diva éetrdesetih sa visokom svešču o umetnosti komedije. Jednostavna do genijalnosti i smešna do suza, Rajnerova priča o sticanju sreće pomoću pameti 1 hiabrosü da se živi, pre svih svojih vrlina jeste izvanredan film koji je zaslužio da bude hit. Atakvih je malo ~ i zaslužuju i pet zvezdica. *****

Boško Milin

ČOVEK KOJI JE VOLIO SPROVODE

Zoran TADIC, 1989. Ivica VIDOVIĆ, Gordana GADŽIĆ, Rade ŠERBEDŽIJA, Fabijan ŠOVAGOVIĆ distribuera: CROATIA FILM, trajanje: 102 min.

Uigrani rediteljsko-scenaristički tandem, (Tadić-Pavličić) odlučio se za kraću pauzu. Nasledstvo koje su ostavili predstavlja ozbiljan teret u tumačenju filma „Čovek koji je voleo sprovode”, bez obzira na to što je novi scenarista Dubravko Jelčić-Bužimski po vokaciji, takode, književnik. Prepoznatljive su osnovne preokupacije Tadica/Pavličića - metafizika zločina koja se sve vise vezuje uz politiku potvrdujući misao Staka Lasića da kriminal nije moguć u socijalizmu jet je svako übistvo automatski proglašeno političkim činom. U irenutnim medunacionalnim odnosima u Jugoslaviji ta etikela je kvadrirana. Film „Čovek koji je voleo sprovode" donosi i jedan specifični srednjoevropski angst (slrepnja, strah) koji je puno depresivniji od Šabrolovog seciranja francuske provincije. Ovo pominjem zbog stalnog ve/ivanja ovog Tadiéevog filma uz ime najvećeg živog evropskog redilelja. Ivida Vidovié je bibliotekar u jednom malom gradu. On je opsednut smréu do le mere da svoju

„simboličnu strut”, oličenu u besperspektivnom tavorenju, kompenzuje odlaskom na sve lokalne sahrane. Slalna prisutnosl smni je ujedno i legitimacija da je reč o tzv. visokoj literaturi, kraće umetno.-ai. Segment! dešavanja u ftlmu ispunjavaju prostor između dve smrti. Duh devojčinog (glurni je Gordana Gadžić) umrlog oca luta u potrazi za onima koji su prouzrokovali njegovu strut. Ona preuzima egzekuciju kojom žitvarna oduzitna biološko življenje, a Vtdović je laj koji gospodari na području simbolične strut! jer prati religiozni i pogrebni ritual. Ljudi u tom gradu žive život nesrećnih individua. Dostojanstveni ritual sahrane daje njihovim životima iluziju da možda postoji neko drugo, bolje „carstvo senk!”. Da se Tadić zadržao na pomenutim koordinatama rezultat bi bio znatno povoljniji nego što je to u ovom sluêaju, gde je krimi-zaplet mehanički übačen. * * *

Saša Radojević

84