Ритам

KONCERTI

„Ritam” prodire i u neispitane delove zemaljske kugle - ovgj put se iz srca germanske divljine javlja naš lutajući Јигцј Šiftar, koji je urođenika zapisao da su gostovanja stranih гок grupa tamo svakodnevna stvar. Evo kako je to izgledalo.

10.000 MANIACS Frankfurt, Batschkapp, 23.10.

Lako se na obližnjoj stanici metroa mogu uočiti grafiti „Jugos rulz”, prvi prodor „Ritma” u jeđan od vodećih njemačkih rock klubova ne prolazi bez teškoća. Nakon što su u pokušajima da se najavi dolazak „Ritmovog” izvjestioca zakazala redom sva najsuvremenija sredstva komuniciranja (telefax, telex,,golub pismonoša), stvar spašava jeđno od brojnih intemadonalnih poznanstava. A, Čikare (hvala, Markus) i akreditiv stiže na pravo mjesto jedva pet minuta prije nego šlo su se s pozomice začuli uvodni taktovi „W-hat’s the Matter Here?” Deset hiljada manijaka zapravo su četvorica ne baš premladih instrumentalista, uglavnom korpulentnih, prorijeđenje kose i vrlo dobroćudnih, te, naravno, slatka mala Natalie Merchant. Službeno, radi se o promotivnoj turneji novog albuma „Bling Man’s Zoo” (licencno izdanje - ne propustite), ali koncert od samog početka više sliči oduševljenom obiteljskom dočeku dugo odsutne mlade sestre. Poklanjanje plišanih medvjedića Ijupkoj pjevaćici najbolje odražava simpatije kojima je obasipa puna dvorana. Sa svoje strane, grupa uzvraća oživljavajući s lakoćom topli, zvonki zvuk s ploča. Dakako, najtraženiji su stari favoriti s LP-a „In My Tribe” koji se izvodi gotovo u cijelosti (jedan od dva izuzetka je „Peace Train”, a „Manijaci” ga vise neće svirati zbpg anti-rushdiejevske blamaže autora Cal Stevensa). Kulminacija se, kako je i red, dostiže na kraju: kao jedini scenski efekt, uoči izvedbe sjajne „Don’t Talk” Natalie raspušta kosu, dotad vezanu u rep, kako bi njenim mahanjem popratila refren (videno i u spotu na našoj TV),slijedi „Painted Desert” i napokon „Verdi Cries”, za koju Natalie ostaje na sceni sama uz klavir. Publika se razilazi raznježena. Nije ni čudo - Merchant je (skoro) anagram od „charmante”.

JOHN CALE Mannheim, Capitol, 24.10.

Ako se osjećaji koje izaziva Natalie Merchant i mogu prikladno izraziti poklanjanjem medvjedića, kako iskazati nevjerojatan respekt i bum emocija pobuđene nastupom legendamog, genijalnog Johna Calea? Tokom čitavog koncerta primjetna je neka napetost, nešto kao frustracija publike zato što puki aplauz, éak ni u obliku neprekidnih ovacija, nije dovoljan. I' pedesetoj godini i u punoj formi. Cale je poslije šest godina opet na cvropskoj solq-tumeji. Dakle, samo on, gitara i klavijature, što je vrlo povoIjno, jer dok je u društvu pratećeg benda ponekad sklon neumjerenim heavy-metal izletima (vidi „Sabotage Live”), u „komomom” izdanju atmosfera i suptilnost pjesama .daleko vise dolaze do izražaja. I program je gotovo identičan onom iz 1983, uz predstavljanje najnovijih materijala. Novi album „Words for the Dying” pretežno je zasnovan na uglazbljenim poemama Dylana Thqmasa iz ciklusa „The Falklands Suite”, zvuči bliskq (neo)klasicnqj orkestralnoj muzici (svira jedan raoskovski orkestar) i, iskreno govoreći, prilično je đosadan. Srećom, reducirane verzije istih pjesama, kakve uživo izvodi uz klavir, znatno su efektnije. No, to je samo uvod. Slijedi obilan presjek Caleovog briljantnog post-Velvet stvaralaštva, od „Amsterdam” s davnog „Vintage Violence” pa do „Dying On the Vine” s predzadnjeg LP-a „Artificial Intelligence”. Skoro svaka od dvadesetik pjesama prava je mala drama, prekrasne melodije, ali često i sa tragičnom crtom u sadržaju, a Caleov izražajni vokal pri kraju zna prijeci u tjeskobne krikove. „A Child’s Christmas In Wales”, „Leaving It Up To You”, „Dead Or Alive”, „Chinese Envoy”, „Guts”, „Antarctica Starts Here” (inspirirana filmom „Sunset Boulevard”, ovom prilikom posvećena pieminuloj Bette Davis), „Cable Hogue”, „Paris 1919”, „Close Watch”... vise od muzike, vise od nostalgije, to je dvadeset i nešto godina životasabijenih u kuglu koja mnogim prisutnima zapinje u grlu. Nadalje, teško da ikoja cover-verzija bilo koje pjesme može nadmašiti Caleovu izyjedbu „Heartbreak Hotel”, a u klavirskom čekićanju unutar izvanredno razradene „I’m Waiting For the Man” doslovce se ČUJE Velvet Underground. Predstavljena su i dva komada iz opusa „Songs For Drella”, pripremljenog zajedno s Lou Reedom. Ideja „svite posvećene Andy Warholu” čini se dosta zastrasujućom, no sudeći po ovim primjerima stvar možda neće djelovati lœe (osobito ako se Reed riješi svoje kretenske frizure iz „New York” - perioda). 1 kada Cale odlučuje da je vrijeme za rastanak, publika ne misli tako. S dobrim razlogom: bez „Fear Is a Man’s Best Friend” kçmcert se ne može smatrati dovršenim. Desetminutno skandiranje napokon vraéa Maestra na pozomicu, da bi nakon „Riverbank” izručio iz sebe i zapanjujuću izvedbu svoje najbolje kompozicije. Kao i u svakom svom pravom izdanju, ona završava u kaosu disonantnih akorda i vrištanja. „Fear! Feeeaarr! FEHAA.RRGHH...”. Кгај.

88