Ритам

KO JE SMESTIO ZEKI RODŽERU

(WIIO FRAMED ROGER RABBIT) Robert ZEMECKIS, 1988. Bob HOSKINS, Christopher LLOYD, Joanna CASSIDY, Stubby KAYE distribucija: BEOGRAD FILM (KINEMATOGRAFI) JADRAN FILM trajanje: 103 min.

Za najboljeg recenzenta filша „Ко jc smeslio Zeki Rođžeru" nametnuo se Piter Bogdanovid kapitalnim esejom „What’s Up Doc" o stvaralaštvu besmtmog Čak Džonsa, čije je delo inkorporirad u sam vrh ameridke filmske industrije i umetnosti, konačno snimio je i istoimeni film kod nas preveden kao „Što te tala pušta samu". Upravo od ovog prevoda podinju i muke da se dodaraju prave dimenzije filma koji je povod ovom tekstu, a kuiluri kao što je naša gde je crtani film sislemalski getoiziran u terrain pre TV Dnevnika (posle toga deco na spavanje), gde su pre velikog rata Miki Miš i Paja Patak nosili islo ime, a gde sada časni Buggs Bunny decu ove zemlje nasmejava kao DuJko Dugouško ali i kao Zekoslav Mrkva. Thažiti

sopstveni nacionalni i kultumi idenlitet u pokršlavanju junaka ameridkih crtanih filmova u okviru dvoimenog ali istog jezika divna je iluslracija poznate mudrosti o dokonom popu i jaridima, ali i kultumo nasilje nad najmladim pokolenjima sa nesagledivim posledicama. U vreme euforičnog kopanja po sopstvenim kultumim tradicijama u želji za oduvanjem nacionalnog identiteta, evo dižem svoj mali glas za (ljudska) prava crtanih junaka. A upravo su gradanska prava problem koji mude Zeku Rodžera i njegovu crtanu sabraću, tunove (loones —od cartoones, crtani filmovi) koji sa teškom mukom zaraduju svoj crtani hleb u svetu (pravih?) živih ljudi u film noir mraku Holivuda čelrdesetih. Neko naime „smesti" Rodžeru

raznc neprilike u poslu pa se on za pomod obrati napogrešnijoj (živoj) osobi, hard boiled (tvrdo kuvanom) detektivu Edi Valiantu (Bob Hoskins). Dalje prepridavanje zapleta dovelo bi nas do poznatih matrica, murder, sex and violence sa odekivanim happyend finalom pa demo iz tog razloga našu pažnju pokloniti nekim drugim aspektima ovog filma. Nevelika je tradicija animirano —igranih filmova („Tri kabalerosa”, „Poziv za pies”) jer ova mutant vrsta zahteva velika materijalna ulaganja a nudi krajnje neizvesnu dobit pogotovo u našem vremenu kada je tehnika klasične animacije davna prošlost. Upravo zbog toga imponuje ovaj galantan pokušaj producenta S. Spilberga i autora R. Zemekisa da bace koju pant previše za jedan nostalgičan film sa edukacionim pretenzijama prema najmladoj generaciji. Guru Spilberg je dini se manje interesantan u ovoj kombinaciji pa zato malo više pažnje Zemekisu. Njegova glava podinje sa „Romancing the Stone” a kulminira sa „Back to the Future” diji zajednidki nazivnik populama kultura. Inverzivno upoznavanje sa ranim ostvarenjima „Used Cars” i remek —delom „I Wanna Hold Your Hand” predstavila su nam ga kao neprikosnovenu velidinu savremenog filma i neumornog preturača po ropotarnici američke pop —kulture. TeSko da ćete u meni naći nekog velikog poklonika njegovog opusa ali je on neosporivoznačajna pojava jer se uspostavio kao kultumi most sa zlatnim dobom Holivuda poznalih tridesetih i ranih detrdese-

lih. A o dobrom ukusu i odmerenosti koje uspežniji Stiven i ne poseduje, da i ne govorimo. Zato je valjda on i jedini bio prava osoba za podizanje spomenika cartoon kulturi. Jer „Who Framed Roger Rabbit” je pravi who crtanog filma. lb je kompletan Dizni (Miki, Paja, Silja, Slonče Dambo čak i Snežana sa svih sedam patuljaka ali i metle iz „Fantazije”) kojega smo naučili da se stidimo u vreme uspona Zagrebačke škole crtanog filma, pa braća Flajžer (Betißup), pa naravno rani Čak Džons (Patak Dada) i tako unedogled, svevrlo precizno i sistematično, ali uz zdravu distancu i gegove tipa da su svi u koloru a samo Beti Bup cmo bela. T\i je i hommage ljudima koji nisu pod najjačim svetlima javnosti kao šro su Frenk Tešlin (poznatiji kao autor igranih filmova koji upravo sve duguju logic! i motorici crtanog filma) ill sada već pokojni Mel Blank (koji je podario glas gotovo svim najvećim likovima u dijapozonu od hektičnog Paja Patka do cinidnog Duška Dugouška). Pravi zlatni rudnik, ali ne i dosadni esej nego i vrhunska zabava, interesantno travesirana u stilski kostim private eye filma. Remek—delo. Ni sludajno. Postaviti sve ove i odhrvati se svim dramaturškim, tehnološkim i ideoložkim komplikacijama zahtevje krajnje pretencioznosti, ali najveda vrlina proizilazi upravo iz dinjenice da autori i nisu pretendovali na mesto u istoriji nego da namlate sto više para i naprave posvetu filmovima na kojima su odrasli i koje vole. Spilbergovska megalomanija prisutna je ponajviže na odjavnoj špici, a njegovoj ved prepoznatljivoj simple mind melodramatic! uspešno se odupro Zemekis kao ved iskusan reditelj komedija. Nekoliko redi o tehnoloSko-tehnidkoj strani filma. Nekolicina najuspešnijih igrano animiranih sekvenci doseže nasludene visine zaduđnosti što je uz nesaglediv broj animatora i majstora filmskog zanata iz engleskih studija nazaslužniji direktor fotografije Din Kandi („Nod veštica”, „Povratak u bududnost”, „Dva para sestara”) koji je od interesantnog law budget snimatelja izrastao u kapacitet za najskuplje poslove, ali i saduvao nedto od svežine iz svojih korena. Na kraju guilty pleasures. Glas Ejmi Irving ex-supruge S. Spilberga pozajmljeni Zedici Džesiki nevemo—vemoj Zekinoj ženi i neodoljivi Singing Sword (Raspevani Mad) sa glasom mladog Frenk Sinatre.

Dinko Ibcakovid

RITAM 80