Ритам

DRUŠTVO MRTVIH PESNIKA

(DEAD POETS SOCIETÀ") Peter WEIR, 19989. Robin WILLIAMS, Robert Sean LEONARD, Ethan HAWKE, Josh CHARLES distribuera: JADRAN FILM trajanje: 128 min. /KINEMATOGRAFI/BEOGRAD FILM

Deista se čini grešnim - kako je neko od lokalnih kritičara jednom prilikom primetio - pokušaj razlaganja filma kao što je „Društvo mrtvih pesnika”. Iz prostog razloga što bi se na taj način ukinula svaka mogućnost postizanja afirmativnog suda o jednom fdmu koji s übedljivom lakoćom uspostavlja kontakt sa gledaocemt No, kako je problem äiri - u tom 'smislu što se manifertuje kroz dobar deo Virovog opusa (naročito njegovog „američkog perioda”) - i kako, pored ovoga, spada u domen australijske okupacije Holivuda, neuputo je izbeći suočavanje sa jednom od najizmistifikovanijih filmsko-umetničkih pojava poslednje decenije: masovnim transferom specitične australijske „filmske pameti” ne u toj meri plebokratično filmsko tržište kakvo je američko. Fenomen ni najmanje nije naivan ako se imaju u vidu dve ključne okolnosti koje ga određuju. Prva se tiče činjenice da su najuspešniji bioskopski importi iz Australie, „Pobesneli Maks” a pre

njega još „Drumski ratnik”, te kasnije prvi i drugi „Krokodil Dandi”, formalno biti manje-viäe ripièni populističko-žanrovski filmovi koji su odlično baratali konvencionalnim postulatima, neophodnim za übedljive rezultate na ~box-office”-u. Druga, medutim, oslanja se na fakat da je australijska rediteljska kolonija u Holivudu stekla prestiž (a - nije nebilno - postigla i sasvim solidne flnansijske efekte) u suštini potpuno drugačijim metodom; pìasmanom sofisticiranijih, intelektualnoemocionalnih filmskih sadržaja. Ne sme se, uz to, zaobići činjenica da je američka kritika bila naklonjena i jenima i drugima. Virava filmografija pripada, poznato je,Jcorapleksu ove druge okoinosti. Cak, se dva od svoja tri američka filma, „Svedokom” (čija je zarada u SAD bila 65 miliona dolara) i „Društvo mrtvih pesnika” (94 miliona dolara), Vir je opravdano zaslužio status prdvodnika „australijske struje” èiji je autohtoni pečal uspešno pomirenje ukusa publike i kritičara. No,

na njegovom se priment u isto vreme da lako uočiti karakterislična determinisanost američke filmskse publike kod koje poslovično prolaze na pravi način dozirane intelektualne forme. „Društvo mrtvih pesnika” upravo je školski primer takve strategije, takode i „virovske” ideologije koja od „Kola koja su pojela Pariz” i „Izleta u Henging Rok” praktično nije pretrpela nikakve izmene. Recepì Virovog uspeha je konstantna usredsredenost na hermetizovane mikroceline, čiji intrigirajući karakter potiče od promižljene količine mistike kojim se karakterizuje, sve to stavIjeno u ideološki koncept sukobljavanja vitalnih liberalnih ideja sa krutim i rigidnim, represivnim društvenim sistemima. Receptura, naravno, sama po sebi zahteva dodatne začine pri svakoj primeni, iz prostog razloga Sto se radi o različitim sadržaji-

ma. T\t se, medutim, nalaze i najveći Viravi nedostaci. Јег, kada je priča zahvalna i prilično precizno diktira karaktere, njihove odnose i stoga ostavlja mogućnost za „virovski” drastične intervencije na sudbine junaka, zabašurivanje nedostataka na planu narativne strukture - kao u „Izletu na Henging Rok”, recimo, gde se Vir denumcirajuće laća rešenja iz arsenaia misterioznog - takvim radikalnim potezima biva- rrelativno jednostavno probavljivo. No, kada je situacija drugačija, kao u slučaju „Družtva mrtvih pesnika”, isplivavaju na površinu Virove ograničene sposobnosti, ali i autorski strah od napuštanja poznate teritorije. Konačno, od svih takozvanih - daleko su gore „intelektualne žeme” čije bezbedno utočište Vir izgieda nikada neće napustiti. ♦**

Dragan Retrovie

BOGOVI SU OPET PALI NA TEME

(1 HE GODS MUST BE CRAZY 2) Jamie UYS, 1989. NIAU, Lena PERUGIA, Hans STRYDOM, Erick BOWEN distribucija: BEOGRAD FILM trajanje: 98 min. /KINEMATOGRAFI/ZVEZDA FILM

Koliko god „Bogovi su opet pali r.a teme” bili, očito, u svakom pogledu mferiorni u odnosu nà uspešni izvomik (najveći inostrani hit u istoriji američkog ~box-office”-a), mogio bi se redi da je Džejmi Ùis doSao do jedino ispravne idejé o tome na koji bi način - u bioskopima - mogao da funkcioniSe nastavak. Stvar izved : be je Sto ona (ideja) nije pokazala sve fmalne mogućnosti. Radi se, naime, o tome da se čiri besmislenim, ujedno Ì verovatrio neprobitačnim, dalje raubovanje duhovito primenjene klasične komediografske formule sukoba civilizacija: zato je pomak od ovog ka komediji koja smeSno erpi iz adekvatnih potencijala susreta čoveka sa nepoznatom mu faunom, i stavljanje akeenta na ovo, predstavljao, reklo bi se, razuman izbor. Uz, narovno, zadržavanje publiai poznatog i dragog bušmanskog junaka (N! Ksau), gurnutog, jasno, u novu avantum ko-

ja ima sličan predzanak kao i u prvom delu. Doduše, za pretpostaviti je bilo da će ovakav pristup uzrokovati žrtvovanje privida autentičnosti i shodne originalnosti, alibi u protivnom taj utisak kod gledaoca bio samo pojačan. Medutim, jednako jejasno da koketiranje sa ovakvom vrstom „životinjskog humora” jeste autorska linija manjeg otpora, po definiciji neinventivna, izazovna jedino u pogledu rediteljevog rada sa, „giumcima”. Pogotovo kao što je to u sličnim pristupima uglavnom opšta pojava - ako se scenario doživi tek kao provizomi okvirza aranžiranje pojedinačnih, više ili manje duhovitih epizoda. Koje se, u konkretnom slučaju „Bogova”, pokazuju kao samozadovoljne redileljeve demonstracije uspeha na planu pomenutog rada. **

Dragan Petrović

79