Ритам

Piter Bogdanović: "Razgovori sa Hičkokom" (Prevela sa engleskog Gordana Velmar Janković) Prometej - Novi Sad, Jugoslovenska Kinoteka - Beograd, 1994. Pred nama r je ponovo \ knjiga koja \ je u svom \ prvom ovda- \ šnjetn, šapi- \ rografisanom \ izdanju iz da- \ leke 1966. go- \ dine izvršila \ ogroman uticaj \ na generacije ju- \ goslovenskih si- \ neasta i filmskih \ kritičara. Danas, \ 31 godinu nakon što je Piter Bogdanovič tri dana razgovarao sa Alfredom Hičkokom, u studiju kompamje Univerzal, Hičkok je međunarodno priznat kao jedan od najvećih reditelja koje je filmska umetnost ikada imala. Takvom priznanju i promeni starusa doprinela je i kratka Bogdanovičeva knjiga, ne mnogo

doduše, ali zato veoma studiozno, pitanjinia kakva je mogao da postavi samo reditelj upoznat sa opusom i pun divljenja prema sagovorniku koji je svojim odgovorima objašnjavao suštinsku vezu izmedu ideje, sredstava, realizacije i umetničkih efekata. Trideset godina kasnije jedan drugi reditelj i poštovalac Hičkokovih dela, Fransoa Trifo, objavio je kapitalnu knjigu svojih razgovora još iz 1962. pod naslovom "Trifo; Hičkok". Kao što je još ranije primećeno, a ovde može samo biti ponovljeno, ta se knjiga može shvatiti kao filmski pandan onome što je Aristotelova "Poetika" za pozorište. Na taj se način Bogdanovičeva knjiga postavlja kao sažeto, koncentrisano predstavljanje Hičkovih umeća kao režisera i izražavanja kao umetnika, i kao uvod u Trifoove razgovore, što joj ne umanjuje pionirsku i analitičku vrednost.

Boško Milin

Rajko Radovanović: "Američki film i kako ga izbjeći?" Вапја Luka film - Banja Luka, 1994. Radovanović nam je u esejima o jedanaest režisrea, jednom glumcu i jednom žanru dao autorsko kritičko viđenje američkog filma i nijedan ođgovor na pitanje "kako"? Staviše,

kako sam kaže; "Nikako! Ne morate ga po svaku cijenu voljeti, ali ga nikako ne raožete izbjeći. Nekima je mrsko što je to tako, neki vole što je tako. Lako zaista ne zna kojiii ima više, potpisnikov izbor je očigledan." Na izvestan način, ova knjiga je upravo eventualni rezultat onoga što bi se desilo kada bi svaki od kritičara zastupljenih u zborniku "Svetlo u tami" (Beograd, 1991) pokušao da sam napiše taj zbornik. Stoga su neki Radovanovićevi tekstovi bolji ili jednaki onim u zbomiku, neki su slabiji ili nepotpuni, neki su originalniji, neki nisu; apsolutna prednost Radovanovićeve knjige jeste sistematičnost i potkrepljenost navodima izvora koji su citirani, na koje se poziva ili sa kojima polemiše. Lak i duhovit pristup temi predstavlja kombinaciju zagrebačke kritičarske škole, iz koje je potekao, i beogradske, ka kojoj je orijentisan, te se osečaju jasni stilski i ideološki uticaji koji ipak ne guše autorovu posebnost. Radovanović nije epigon, on je istomišljenik sa raziozima za svoje stavove i spremnošću da ih obrazloži i zastupa. Ponekad se čini kao da traži premise za već postojeće zaključke, ali spasonosna vrlina je u tome što su ti zaključci mahom tačni. Kao elokventan predstavnik svoje generacije, treba verovati da će, kada dođe vreme, uspešno moći da polemiše sa predstavnicima nekih drugih, dolazećih. To je, verujem, redak kvalitet.

Boško Milin

77