РТВ Теорија и пракса

kvantitativnim svojstvima (radius delanja, specifične forme). Ako je funkcija u pitanju, tj. komunikacija po sebi, onda R. Vilijams predlaže da se ovi medijumi označavaju kao „veliki komunikacioni sistcmi”, u koje on uključuje i štampu koja je još u XIX veku postala masovna. Ako jc karakter programa kriterij za određenje „tehnološke” ili „univerzalne” kulture, onda je naziv još nepouzdaniji, jer veliki komunikacioni sistemi emituju najrazličitiji, „pluralistički” program za „pluralističku” publiku, uključujuči tu i najekskluzivnije (BBC je emitovao Britnovu operu, komponovanu specijalno za TV, zatim Betovenove koncerte, avangardne filmove, emisije moderne lirike, reprodukcije slika u kolor-tehnici itd.). Ako je timski, tj. kolektivni način produkcije kvalifikativ, onda se odmah može primetiti da je dobar deo produkcije ostao individualno-zanatski (likovni, muzički i drugi prilozi, scenografija itd.). Izoluje li se iz kompleksnih karakteristika jedna kao dominantna, na primer „univerzalnost”, onda se i tu mogu izneti primedbe da poslednji razvoj sve više naglašava lokalne funkcije mass media (lokalni TV i radio releji, studija, lokalna štampa, telefonski kablovi, radio i TV kasete itd.). Distribucija je iz tih razloga takođe nepouzdan kvalifikativ. Najzad, ostaju funkcionalna svojstva koja bi proisticala iz materijalno-tehničke osnove ove „kulture” - tehnologija као njena „univerzalna” karakteristika. Međutim, tehnologija bi teško mogla da bude dinstinktivni element, jer je ona u funkcionalnom smislu neutralna kako pokazuju, na primer, razlike između

105