РТВ Теорија и пракса

celokupnost sistema difuzije do koga je došlo zahvaljujući modernoj tehnici i ogromnom broju Иса koja stvaraju za „masu”. To se, prvenstveno, odnosi na radiofoniju, televiziju, film. K tome treba dodati štampu visokog tiraža, naročito časopise, populame ploče, a ponekad i džepne knjige i stripove. Ako ponovo razmotrimo Lasvelovu formulu, videčemo da sociologija masovnih komunikacija treba da ima nekoliko poglavlja. Ono koje se bavi onima koji emituju, što če reči, na primer, proizvođačima i realizatorima emisija, još uvek je nedovoljno razvijeno. Najbrojnije studije bave se samom porukom i najčešče se sastoje od analiza sadržaja. One su navele pojedine autore da razrade koncept „masovne kulture”, koji podrazumeva, možda pogrešno, da se pod uticajem masovnih medija, formira jedna više ili manje povezana celina osnovnog znanja, mitova, stereotipnosti, vrednosti rasprostranjene u auditoriju i bez ozbiljnije veze sa klasičnom kulturom koja pripada obrazovanom sloju. U stvari, ako su te analize dozvolile, u izvesnim slučajevima, otkrivanje izvesnih konstantnih i određenih orijentacija koje dominiraju informacijama i sugestija koje proističu iz masovnih medija, one često navode da se zaboravi da su odgovorni za emisije i sami utopljeni u određenu kulturu i da auditorij te pretpostavljene masovne kulture, nije specifičan. Sa tog stanovišta, Makluan je svakako obavio veoma koristan posao stavljajući proučavanje sadržaja u vezu sa tehnikama emitovanja i društva u globalu.

119