РТВ Теорија и пракса

zahvaljujuči strukturama participacije i novinama za povezivanje, radio i TV emisije. Analogna, skromnija iskustva pokušana su u mnogim zemljama, na nivou elementarnog obrazovanja posebno, u okviru jedne pedagogije koja ide ka razvijanju kreativnosti dece. Ova kratka panorama potvrđuje, ako je za to bilo potrebe, da multimedijska etiketa pokriva vrlo razhčite pristupe i produkcije. Nije dovoljno prebrojati oslonce da bi se multimedijska celina definisala. Tcstirali smo nekoliko prostih kriterija da bismo uneli reda u ovu izobilnu aktivnost Ova prva analiza takođe može, nadamo se, da poraogne raultirnedijskim proizvođačima da svoje ciljeve identifikuju i rasvetle svoj izbor pre nego što daju oblik jednom projektu. Jer, u osnovi, zašto proizvoditi multimedije?

ZAŠTO MULTIMEDIJI? Ponekad naiđemo na pristalice multimedija koji veruju i žele da svi poveruju kako je jedan projekat bolji ako sadrži više medija. Da li je ovoga puta kvantitetom opravdana ili ne jedna iluzija, lažan problem koji nikako ne oraogučuje da se multimedijski pristupi usmere i procene?

1, PRE SVEGA, ZAŠTO MEDIJI? Teško je mogućnosti i granice multimedijskih solucija ne postaviti u odnos prema več starim rasprama o edukativnoj televiziji i, čak opštije, o audio-vizuelnom. Argumenti u korist multiraedijskih rešenja razumeju se tek u svetlosti konfrontacija o audio-vizuelnora iz šezdesetih godina. Upotreba audio-vizuelnih tehnika u obrazovanju bila je iz mnogih razloga opravdana, a ukratko čemo se setiti glavnih:

Audio-vizuelno je društvena činjenica u modernim društvima, i obrazovanje to ne može da prenebregne. Auđio-vizuelno pomaže obrazovanju, olakšavajuči, na primer, motivaciju, posmatranje, učenje. Audio-vizuelno, pogodujuči prelazu sa konkretnog na apstraktno, ili donoseči edukaciju u kuću, posebno je korisno za henđikepirane, decu ili odrasle. Audio-vizuelno može oraogučiti uštede, bilo smanjujuči broj ili nivo kvalifikacija nastavnog osoblja, bilo podvrgavajuči istom ulaganju više učenika ili studenata. U funkciji iskustava i situacija, akcent je stavljan na neko od tih preimučstava: kulturno, didaktičko, socijalno, fmansijsko. Ne odričući vrednost izvesnih iskustava treba ipak priznati da je obnova edukativnih sistema, na koju se računaio uvođenjem audio-vizuelnog u razvijenim zemljama, večim delom bila varka. Čak i kada se smanjio otpor obrazovnih tela, i kada se audio-vizuelno nije pojavljivalo kao dodatni ograničavajući trošak, iskustvo je pokazalo da evolucija, a pogotovu demokratizacija nastave podrazumevaju mnoge druge strukturalne i društveno-političke uslove. Dobro smo videli u Bazelu 1974. godine da je edukativna televizija za odrasle bila do sada naročito korisna onima koji već uživaju druge edukativne olakšice. Tehnicistički pristup morao je da napusti svoje velike i optiraističke snove. Nije dovoljno malo tehnike da bi se promenilo obrazovanje i društvo. Pri svemu tome, kraj ovih iluzija bio je koristan. Nova problematika se malo-pomalo ocrtava, istovremeno se oslanjajući na naučno i tehnološko napredovanje. Razmišljanje o audio-vizuelnim tehnikama bilo je spojeno sa jednim globalnijim pristupom, povezano sa

131