РТВ Теорија и пракса

možda ne najbolji, ali svakako dobri i savremeni. Mi smo, štaviše, našli i dosta vremena da se pozabavimo spoljnim izgledom Ijudi koji izlaze pred mikrofon. Ni tu ne zaostajemo od drugih. Već smo popularisali dobar broj televizijskih novinara, oni imaju svoj ugled u društvu, a znali su da za svoju profesiju izdejstvuju priznanja. Sve je to dobro, i sve je to posledica velikog napora Ijudi koji se brinu i rade na području naše novinarske delatnosti, veštine i stvaranja. Ali, mi koji slušamo i gledamo naše drugove u trenutku kada nas informišu o događajima bilo u našoj zemlji ili van nje, znamo da su svi ti novinari, saradnici, urednici, spikeri, voditelji, i svi drugi koji rade na programima, Ijudi koji ne kreiraju sadržinu poruke. Oni je uobličavaju, pa čak ni to uvek, i ne sa onom stvaralačkom širinom koja se može od njih očekivati, što bi njihovu ličnost kroz čin stvaranja predstavilo vidljivije i efektnije Ijudima koji ih gledaju ili slušaju. Znamo, svesno ili ne, da su oni tumači čina, ali ne i učesnici u njemu. Jedino što je zaista neotuđivo njihovo, po čemu se oni stvarno identifikuju, jeste njihov glas, lice, gest, govor, jezik; opšti izgled i držanje, manir. To je njihovo, nesumnjivo, i to toliko njihovo da je neodvojivo od njihove ličnosti i ne pripada događaju vesti koju saopštavaju. Tom svojinom oni raspolažu. A da li raspolažu? Sve drugo pripada poruci kojoj služe, kojoj se potčinjavaju i stavljaju je iznad svojih stvaralačkih zahteva. Glumci imaju tu sreću, na primer, da kreiraju junake po unutrašnjem osećanju i talentu, da likove koje vaskrsavaju mogu graditi svojim darom, tako da se samo oslanjaju na fabulu kao gradnju, a sve drugo izgrađuju. Televizijski radnici mogu se identifikovati pred svetom preko svog izgleda. Sve što nije njihov izgled pripada službi, a ne njima. Oni se sjedinjuju sa službom. Sam godađaj ne pripada nimalo više njima no svima drugima. Tu smo i mi i oni, gledaoci i slušaoci, u istom položaju. Televizijski novinar je stalno natovaren brzinom poruke i hita da je ponese, a potom iznese iz sebe i kroz sebe, i da je prebaci sa jednog mesta neke sredine na sva mesta svih sredina koja ga razuđena kroz milione Ijudi očekuju. I svi ti Ijudi zajedno i u isto vreme primaju, dakle, istu poruku, u istom obliku, od istog čoveka. A taj isti čovek je onaj koji stoji pred mikrofonom. Uniformisanost njegova iskaza primljena je u toj bespreglednoj slušalačko-gledalačkoj sredini i kroz nju odjekuje. Poruka se prima kroz Ijude i u njima dobija svoje ležište, kroz njih se ponovo vrača u život. Postaje, dakle, ponovo čin. Uloga novinara-voditelja-redaktora-iskazivača itd,

136