РТВ Теорија и пракса

U raspravi o tomc kakva bi trebalo da bude informacija, kritikovana je praksa emitovanja pretežno kratkih vesti, „vesti bez pamčenja”. Mnogobrojni govornici su istupali protiv informisanja pomoču šturih vesti istrganih iz kontcksta i nepovezanih. Vesti treba zaokružiti, rečeno je, i pružati što celovitiju informaciju. Mnogi su smatraii da informisanje na radiju mora da se proširi edukativnom dimenzijom. Pored vesti treba emitovati šire izveštaje, analize i komentare. Radio-komentaru su mnogi proricali veliku budučnost u osamdesetim godinama. S druge strane, navođeni su kao „ugroženi” radijski sadržaji i oblici: eseji, predavanja i dokumentarne emisije. Učesnici su se zalagali za bolji kvalitet novinarskog rada na području vesti i informacija. Novinari nc bi smeli da se zanose samo dimenzijom neposrednosti radijskog medija. Trebalo bi da koriste i sve ostale dimenzijc i mogućnosti. Radio ne bi trebalo nikako da se odrekne novih oblika u budučem informisanju, na primer: kaseta, ploča itd. Cilj informisanja osamdesetih godina treba da bude: ne što informisaniji, nego što bolje informisan slušaiac.

KOME ]E RADIO ODGOVORAN

Početna debata u posebnoj grupi, kao i u grupi koja je raspravljala o temi da li treba povećati participaciju slušalaca, ukazala je na jednu grešku simpozijuma. Cesto nije neposredno raspravljano o glavnoj temi, nije bilo doslednijih pokušaja da se otkrije budučnost radija, več se sve pretežno svodilo na analizu sadašnjeg stanja, ponekad glorifikaciju postojeće prakse. Utvrđeno je da bi tema ove grupe trebalo da glasi: kome će radio biti übuduče odgovoran? Međutim, rasprava je i ovde vođena o sadašnjem stanju a zvanični zaključci preporučuju oblike odgovornosti radija društvu kakvo sada postoji u industrijski razvijenom i, posebno, u anglosaksonskom svetu (tačnije u Velikoj Britaniji) kao najpogodnije i demokratski razvijeno. Debata je tako usmeravana da je ovaj model BBC-a ispao kao „srednji put između više ekstrema”, u prvom redu između komercijalnog i državnog modela, između mišljenja da su za radio odgovorni samo radijski Ijudi i stava da je radio „suviše značajan da bi bio prepušten samo Ijudima na radiju!” Najviše je kritikovan model odgovornosti radija državi, odnosno

88