РТВ Теорија и пракса

najčešće skriveno običnom oku, a bez ikakvih stilskih figura i, naročito, fraza. Jer fraza i fraziranje, to je do rituala dovedeno praznorečje, neuspeli pokušaj prikrivanja neznanja, potpuna neodgovornost novinara pred auditorijumom, zloupotreba vremena i strpljenja drugih, jednom reči, nepoštovanje čoveka. Pisati za štampu i govoriti ргеко radija su dva različita posla i sa gledišta novinarskog stvaranja, čak kada su u pitanju i vesti. Branislav Nušić kaže; „Napisana i izgovorena reč nisu jedno isto; tako isto se razlikuje i stil pisani od usmenog. Ako neko ima dobar pismeni stil, ne znači još da mora imati i usmeni. Veliki pisci (stilisti) retko su kad bili dobri besednici i obratno. Pisana reč odrazuje se u duši kroz oko, a kazana reč kroz uho, i u tome leži osnova razlici stila, jer, dok pisana rečenica postiže utisak samo svojim sintaktičnim (stilskim) osobinama, dotle je tonska osobina rečenice koja se prima kroz uho od pretežnijeg značaja.”' Uopšte, vest sa radija dublje ulazi u svest, efekat je često veoma jak i lako je stvoriti paniku u javnosti, naravno ako se mogućnosti radija zloupotrebe. Upravo iz tih psiholoških razloga, radio ne trpi vesti koje se odnose na kriminal (naravno, izuzetaka ima, naročito ako su u pitanju nesvakidašnji slučajevi). To je, inače, zanimljiv fenomen: bulevarska štampa živi od kriminalne hronike kojoj nema mesta u radio-programima. Radivoje Marković ističe: „Svaka vest na radiju je vest sa prve strane”. To poređenje radija sa štampom nije puka formalnost, već ima sasvim određeno praktično značenje. Naime, ako se u dnevnom listu sa

95

' Branislav Nušić: Retorika (II izd.), „Geca Kon”, Beograd, 1938. str. 86-7.