РТВ Теорија и пракса

su ih redakcije, naročito kada je reč o usavršavanju govora i jezika novinara i lektorskoj službi, još više sužavale? I tako, ne ostaje li samo ono što je moguče ostvariti sada, pa, prema tome, možda je neophodna i revizija zahteva Komisije Radio-televizije Beograd za srpskohrvatski jezik? Uočeni raskorak između htenja i ostvarenog, međutim, ne treba da bude razlog da se obezvređuju zahtevi Komisije Radio-televizije Beograd za srpskohrvatski jezik. Taj raskorak može biti samo opomena da u sadašnjem času program nema snage da ostvari zahteve Komisije zbog svojih manjkavosti, koje nisu samo jezičke prirode, a nikako poziv za obezvređivanje tih zahteva. Produbljenija analiza programa pokazala bi koliko slabosti programa, koje nisu jezičke prirode, utiču da se u programu javljaju loš govor i jezik, no ovde se zadržavamo samo na opasci, pošto ta analiza nije predmet našeg rada, i upučujemo na potrebu ukupnog unapređenja kvaliteta programa, kojoj bi unapređenje jezika i govora bila samo jedna komponenta. Tako, u stvari, možda dolazimo i do širih htenja, čiji su zahtevi viši, pa zahtevi Komisije za srpskohrvatski jezik u tim širim okolnostima samo dobijaju novu potvrdu. Ostaje, znači, sigurno da se ka ostvarivanju zahteva za unapređenjem jezika Radio-Beograda i Televizije Beograd treba i dalje uporno kretati jer, svakako, i u sadašnjim uslovima može se više postiči nego što se postiže, a puteve treba tražiti i u opštim nastojanjima za poboljšanje kvaliteta programa, i u dodatnim predlozima koje smo dali u ovom referatu prateći realizaciju politike unapređivanja govora i jezika u programu i, sigurno, u povečanoj brizi o govoru i jeziku svih činilaca programa. Naravno, osnovni oslonac u tim naporima može da bude samo delovanje onih koji stvaraju program i to sam njihov programski rad i rezultat.

179