РТВ Теорија и пракса

zadataka sredstava javnog informisanja) da govori pravilnim, odnegovanim i kultivisanim jezikom. Nije teško odrediti šta je pravilan i dobar jezik. To je jezik čiste (ili uglavnom čiste leksike), bogat izražajnim mogućnostima, sintaksički pravilan, a govomo (zvučno) kazan korektno prema jezičkim normama toga jezika. Vrlo malo je učinjetio da jezik u sredstvima informisanja (i govor takođe) postane uzoran. On je рге svega leksički siromašan, naročito jezik svakodnevne političke komunikacije, sintaksički uprošćen, a o izgrađenom stilu ili o bujnosti misli ne možemo ni govoriti. Specifičnost televizijskog načina saopštavanja iziskuje пеке posebne karakteristike jezika. S obzirom da se sadržaj na televiziji saopštava sintezom slika, šumova (tonova) i govora, televizijski jezik postaje komplementaran sa dva ostala elementa. Do čega to dovodi? Tu još treba pomenuti i posebnu dramaturgiju TV emisija: konciznost i dominaciju slike. Šta tu sada jezik dobija, a šta gubi? Pre svega u toj situaciji jezik ne opisuje ono što je dato slikom. On gubi svoju epsku, objašnjavačku ulogu i postaje komponenta televizijskog dela. Tim jezikom se u konciznom, jasnom pripovedanju kazuju bitne strane sadržaja - uglavnom „neslikovite”, misaone. To zahteva od TV stvaraoca nov odnos prema jeziku i koriščenje jezičkih osobenosti u strogoj funkciji : TV izraza. Glavne zamerke TV jeziku: pogrešno akcentovanje reči, loša intonacija rečenice, preterana upotreba stranih reči, isprazan, pun stereotipnih fraza, mali fond reči, stilska neizgrađenost, tanka sadržajnost, kompoziciona zbrka - nema razložnog i postupnog izlaganja sa poentom u zaključku, itd. itd. jezik i istorijska sudbina društva su nerazdvojni. Zato stvaranje:; i održavanje jezičkih normi posmatramo kao neophodnost čiji su koreni u samoj istorijskoj samobitnosti društva. Jezik pripada svima i zato ne može biti prepušten nečijoj ličnoj koncepciji, maniru ili volji. Dakle, pitanje jezika nije pitanje individualnog j ukusa, estetike, niti pak samih lingvista, već pitanje nacionalne ■ i društvene orijentacije. Naravno, stvaranje jezičkih normi morar teći u skladu sa svim suštastvenim osobinama jezika kao promenljive istorijske kategorije. Suviše rigorozne norme koje ne bi priznavale promene jezika u njegovom razvojnom biču, mogle bi doći u sukob sa samim jezikom i vraćati ga nazad, Ne radi se samo o tome da jezičke norme štite jezik, to bi bila njihova suviše pasivistička uloga, već i da mu omoguće razvoj, bogaćenje, ulepšavanje.

182