РТВ Теорија и пракса

tragediju”. Sve se ovo ne događa zato što pristalice lingvističkog patriotizma u Francuskoj mrze Engleze ili Amerikance, već iz dva krupna istorijsko društvena razloga: prvo, smatra se da se u okviru francuskog ili stvaranjem novih francuskih reči u njegovom duhu, može izraziti sve ono što se može izraziti u engleskom jeziku i drugo, što gubljenje mogučnosti razvitka sopstvenog jezika zaseca duboko u sudbinu samog društva i nacije. Da je usvajanje tuđeg jezika tako bezazleno, onda bi svet usvojio jedan jezik koji nikome ne pripada (te time ne ostvaruje ničiju dominaciju) Zamenhofov Esperanto. Pa ipak zna se sudbina ovog veštačkog jezika, on se i danas bori za svoje mesto pod suncem i nije dalje otišao od hobijske privrženosti pojedinaca. Jezik je danas postao jedan od oblika najživljeg doticanja i prožimanja duha i kulture naroda sveta. Međutim, u tom opštem procesu svi jezici nemaju podjednak položaj. Razvijenija društva, moćnije kulture svoj jezik rasprostiru neumitno. Taj međuuticaj jezika ne može se sprečiti, ali se može nešto drugo. Svaki jezik koji ima tendenciju opstanka na svetskoj sceni da bi opstao mora se boriti ne u jednom smeru - protiv tuđica i tuđeg uticaja već za sopstveni položaj, razvitak, usavršavanje i prosperitet. To znači da jedan jezik u odnosu na drugi traži odnos u kome ima sve uslove za pun život Prodor jednog jezika u drugi, posledica je ne samo jezika po sebi već niza drugih posledica i okolnosti: kulturne supremacije, inferiomosti druge kulture čiji jezik usvaja tuđe leksičke jedinice, nekritičkog usvajanja reči i jezičkih osobenosti od strane jednog jezika, nedovoljne razvijenosti jezičkog obrazovanja podređenog jezika itd., itd. jugoslovenski jezici nisu imali srečnu istorijsku sudbinu јег su delili mukotrpnu istoriju naroda kojima pripadaju. Kao posledicu gubljenja državne i društvene samostalnosti, dugovekovne porobljenosti, u jezicima svih jugoslovenskih naroda imarao veliku količinu reči iz drugih jezika. Usvajanje stranih reči, tzv. tuđica posmatra se u dve neprihvatljive krajnosti. Prva, podrazumeva isključivost odbacivanja svake reči iz drugog jezika, a druga je drukčija isključivost - ona prihvata sve što stihija, snobizam, pomodarstvo, lingvistička inferiornost, lažna otmenost i još lažnija učenost nose sa bujicom stranih reči. Dakie nije izlaz ni u jednom ni u drugom rešenju, Postavio bih dve vrste odnosa našeg jezika prema drugim jezicima: nekritičko usvaianie i neophodno usvajanje. Nekriličko usvajanje - Pod ovim podrazumevam usvajanje reči iz drugog jezika, kao obeležja predmeta, pojava i pojmova

184