РТВ Теорија и пракса

mogu definirati odvojeno, jer su i jedno i drugo komponente veziva koje veže društvene odnose. Ne samo komunikacijski sadržaji, nego i način i sredstva proizvodnje i difuzije moraju biti podvrgnuti ispitivanju, ako želimo da rad - onako kako se on očituje u komunikaciji, u umjetnosti i u svijesti - dosegne neotuđenu kvalitetu. Da sredstva postanu društvena po svojoj upotrebi, da vlasništvo nad njima bude društveno, i nadzor nad njima mora biti ostvaren kroz sudjelovanje Ijudi u kreiranju i rekreiranju vlastite društvene svijesti. Buduči da su oblici intelektualne i materijalne produkcije međusobno paralelni, tek značajna promjena u proizvodnim odnosima može dovesti .do značajnih promjena na području ideja i društvene svijesti (Manka). Promašaj u prepoznavanju subjektivnih povijesnih snaga koje mogu potaći promjene u proizvodnim odnosima, uzrok je stanovite tjeskobe koju osječaju ponajbolji istraživači komunikacija poput K.Nordenstrenga. On i sam pokazuje da novi pristup istraživanju komunikacija nema večih izgleda sve dok povećano zanimanje za poiitiku i planiranje komunikacija proizlazi iz motiva ideološke kontrole. A proširenje istraživačkog konteksta, za koje se zalaže, ima tek utoliko smisla, ukoliko pridonosi klasnoj artikulaciji političkih akdja koje idu za tim da izmijene odnose subjektivnih i objektivnih informacijskih mogučnosti i potreba u cjelini suvremenog svijeta. Jer, građanska ideologija i hegemonija, koja se uspješno ostvaruje kroz sadržaje masovnih medija, ne vodi računa o tome da „imučni” objektivno nemaju nezadovoljenih želja, premda subjektivno imaju veču glad od „neimućnih” čije su objektivne potrebe za informacijama goruće. Zato, kako uvjerljivo argumentira Hemanus, za suprotstavljanje standardiziranoj masovnoj zabavi, koja je izraz komunikacijskog imperijalizma i njegove homogenizirajuće kulturne penetracije u sve dijelove svijeta, neče biti dovoljna ograničenja međunarodnih regulativa, ako izostane kreativni napor za stvaranjem i difuzijom drugačijih vrijednosnih uzora. I komunikacijska sredstva kao sredstva proizvodnje imaju posebnu proizvodnu povijest, ali i povijesno promjenljive odnose prema opčem kompleksu proizvodnih snaga i prema opčim društvenim odnosima. Vilijams je istakao karakteristične ideološke pozicije koje priječe teorijski pogled na sredstva komuniciranja u toj perspektivi, a sam je započeo njeno promišljanje postavljajuči ambiciozan zadatak: teorijski naznačiti one granice između tehničkih sredstava koje, kad ih se povuče, ukazuju na temeljne razlike u načinima same

99