РТВ Теорија и пракса

Marsela Ligea (Marcele Luguet) jedno lice je čitanjem komentarisalo akciju). U Našoj maloj varošici Tomtona Vajdlera (Thornton Wilder), savremeni pripovedač interveniše u akciji koja se događa u više epoha, jedna umrla osoba ponovo preživljava izvesnu scenu iz svog života, Retorika se smanjuje, tirade nestaju (relativno) u korist kratke replike. Simultanost Marinetija (Marinetti), (1918) ima samo pet replika, i sadrži scene bez reči. Vreme ekspozicije je krače, ili nestaje, Kad Žorž Pitoef režira Tako je, ako vam se tako čini Pirandela (Pirandello), siuži se filmom kao sredstvom izlaganja, da bi što brže ispričao događaje koje gledalac treba da zna da bi mogao da razume tok radnje. Ritam akcije je brži. Novo pozorište (...) treba da bude übrzano, direktno, da eksplodira, da bude nabijeno akcijom kao automobilski motor. Ono što je potrebno jeste aktivno i intenzivno pozorište. Neophodan je živ i nervozan dijalog. Tragičnost do krajnjih granica. Ljudsko osečanje viđeno uveličavajučim staklom, kao što se na filmu vide mali insekti koji plivaju u kapi vode. Projektovanje vrlo malog ličnog duhovnog stanja na ekranu opštih Ijudskih osećanja čovečanstva. 2 Ova koncepcija je bliska futurizmu. Deni Amiel (Denis Amiel) drugačije reaguje, inspirišući se filmskom tehnikom, da bi stvorio pozorište tišine, sa retkim rečima kao sa običnim rezultantama (...). Doći će dan kada ćemo tako savršeno naučiti lukavstvo i hipokriziju izraza lica da će lice biti dovoljno da izrazi sve što se hoće, sa minimumom reči neophodnom voditelju akcije. Malspin bi, u svom projektu homotetičnog pozorišta (1924) hteo da uspostavi dva simultana plana u pozorištu: jedan za stvarna lica, drugi za njihove odraze, kontraste ili simbole. Permanentni konflikt, uzajamno nepoverenje, konkurencija između pozorišta i filma su tretirani na humoristički način u maloj muzičkoj komediji Antonen Artoa (Antonin Artaud) i Maks Žakoba (Max Jacob): Izgoreli trbuh ili luda majka (1927).

OZVUCENJE

Žan Kokto (Jean Cocteau) u Mladencima sa Ajfelove kule (1922), zamišlja dve osobe kao Ijudske fonografe koji imaju zadatak da govore u ime svih ostalih lica komada. Desno i levo od scene, poput antičkog hora, kao prijatelj i prijateljica, oni vode razgovor i bez malo literature, akcija se odvija, igra, dočarava mimikom na sredini. Pjer Berten (Pierre Bertin) i

1 Ivan Gol, Život u knjiievnosti i umetnosti, 1922.

112