РТВ Теорија и пракса

Marsel Eran (Marcel Herrand) napravili su ova dva fonografa u kojima je trebalo upotrebljavati dikciju cmu kao mastilo, tako snaznu i uočljivu kao velika slova na nekoj reklami. Bliže nama, Žan Tardije (Jean Tardier), pesnik koji ima smisla za muzički ritam, direktor Eksperimentalnog kluba, pisao je komade za jedan „Kamemi teatar” gde su glumci najčešće samo glasovi. U Glasu bez ikoga (1950, postavljeno 1956) nema glumaca na sceni. Svetlost igra na elementima dekora (Polieri je uveo projektovane sbke). Recitator se čuje preko zvučnika, ili ostaje na sceni, ali u senci, sa leđima okrenutim publici. Konverzacija Sinfonieta se dešava u jednom radio-studiju odakle je Sinfonieta retransmitovana (1951). U Ritmu u tri vremena (1959), šest devojaka kolona A, Be, Ce, De, E, Ef, međusobno dele tekst jedne pesme, sa autorskim indikacijama kao što su: glas bez odjeka, prigušeni eho, jači glas, snažni glas, tihi jasni glas, šapat, toliko uobičajenih označenja na radiju. Anonimno muški glas čuje se neznano otkud, svakako da se skriveni zvučnik nalazi na proscenijumu, ili čak u sali. Beket (Beckett), u Kraju partije (1960) postavlja na scenu starog čoveka koji na magnetofonu sluša sopstveni glas, u epizodama prošlosti. Magnetofon postaje glavni deo nameštaja u scenskom prostoru, a snimljeni glas je dmga ličnost, isto toliko važna kao i sam glumac. Jednom rečju, sve više se vodi računa o zvučnoj strani spektakla, upotrebljava se muzička osnova, snimak sa ploče ili magnetofonska traka. Umeće se postoječa muzika, ili originalne kompozicije za određeni komad. Upotrebljava se studijski materijal: zvučnici, razglasni uređaji, stereofonija, magnetofoni. Koristi se ozvučenje radija i filma. Rože Blen je vrlo rano primenio konkretnu muziku u pozorištu. Umeču se trikaže tamo gde je bio samo prirodan Ijudski glas. Hamletov duh više ne mora da se javlja na sceni, dovoljni su snimljeni glas i jedna senka

PROJEKCIJE, SNIMLJENI INSERTI U svojoj teoriji pozorišta, P, A. Biro planira inserte filmskih projekcija, To je kasnije jedna vrio često koriščena ideja. Za Maramicu od oblaka od Care, na ekranu se projektuje jedna razgleđnica: tokom svake scene vraćanja u prošlost, jedna zavesa od tila se zatalasa, analogno pokretu koji se upotrebljava u filmu za flash-back. Pristalice pozorišta apstrakcije izbegavaju da prikćižu samog glumca. Na futurističkim predstavama koje su

113