РТВ Теорија и пракса

njene vidljive inventivnosti, podrazumijevanja njenog autora da se obrača milionskom auditoriju, a ne svojim kolegama, gledalištu heterogenog intelektualnog, obrazovnog i socijalnog nivoa. Po pravilu, o knjizi se na televiziji govori afirmativno (iako se stiče utisak da se osjeća vapaj za negativnom književnom kritikom). To uslovljavaju neke okolnosti pod kojima egzistira ovaj medij: nemogučnost reagovanja eventualno na bilo koji način oštečenog autora ili izdavača, nemogučnost iznošenja drugačijeg mišljenja. Jednom riječju: televizija nije medij na kome bi se, iz niza razloga (a posebno što neke okoinosti uslovljava i programska shema koja tačno precizira trajanje i vrijeme emitovanja pojedinih emisija), moglo i polemički razgovarati! Zbog toga se, prilikom izbora knjiga koje če biti prikazane, pribjegava toj vrsti recenzije mada se ponekad reaguje i na knjige idejno neprihvatljivog sadržaja. Odbrana te tzv. afirmativne kritike mogla bi da ima i nekoliko jednostavnih razloga. Reči, na primjer, da je ta i ta knjiga loša, da taj i taj pisac loše piše, valjalo bi dati prostora i za drugačija gledanja, kao što je to u časopisima i u novinama, da se govori i ~oko knjige”, a to na televiziji nije baš moguče, Otuda, sam izbor knjiga koje če se prikazati podrazumijeva i prethodni strožiji urednički kritički stav, njihovo prethodno vrijednovanje. Aii, od te prvobitne namjere da bude afirmativna, ova kritika ponekad prelazi u panegirične tonove u sferu nezdravorazumskog jezika i komunikativnosti. I takva TV kritika pati od istih bolesti kao i cjelokupna naša kritika, ne samo književna. I gledalac se izgleda miri s tim da mu se preporučuje knjiga - jezikom koji ne razumije, da sluša kritiku koju kritičar upučuje najužem krugu Ijudi, prije svega intelektualaca. Suštinski problem, dakle, bio bi: mogućnost diferenciranja tekuće kritike na pisanu i govomu. Govorna kritika bi , međutim, samo donekle mogla da bude vid televizijske književne recenzije. Njena efikasnost zavisila bi od niza faktora, ponajprije od njenog autora, od preciznosti i jasnosti njegove misli, od komunikativnosti njegovog ukupnog opštenja sa gledalištem, od njegovog osječanja stvaralačko-kritičarske odgovornosti na licu mjesta, pred milionskim televizijskim gledalištem. I u televizijskom prikazu i ocjeni knjige moralo bi da je prevashodna borba mišljenja, odgovornost kritičara, ali to ne znači da on mora da se opredijeli za određenu vrstu kritike, za impresionistički iskaz, za imanentni ili strukturalistički pristup.

80