РТВ Теорија и пракса

Daleko značajniji su jasni i precizni sudovi na osnovu kojih se neka knjiga preporučuje gledalištu, a to se već samim njenim prisustvom na TV ekranima najčešče i čini, da ti sudovi budu zasnovani na što pouzdanijim kritičko-kreativnim postupcima sa pozicija savremene marksističke kritike i misli uopšte. Ta kritika, takođe, ne može gledaoca ostavljati ravnodušnim. Svojim tumačenjem, analizom, ukupnom interpretacijom, televizijski kritičar mora uticati na stvaranje istinite svijesti o vrijednosti umjetničkog djela. Kada se govori o jeziku televizijske književne recenzije najčešće se ističe njegovo nedovoljno razumijevanje. Dvije su bitne, često suprotne strane tog vida televizijskog govorenja. Na jednoj strani ima pokušaja da se taj izraz i iskaz toliko pojednostave, u želji da se uspostavi odnos sa širim krugovima televizijskog auditorija, da se uproščavanje sadržaja umjetničkog djela svodi na svojevrsnu vulgarizaciju što može biti ustupak određenim. često nedefinisanim potrebama, opet: određene publike, ili nekakvoj vrsti aktuelnosti određene tematike itd. Na drugoj strani, kritika može svojim mehanizmom, svojim jezikom, da izoluje veliki dio gledališta, da napravi još veču distancu između knjige i najšire, potencijalne, čitalačke javnosti. Pitanje je, očigledno, delikatno: kako nači onaj obrazac TV kritike koja če biti namijenjena mogučem prosječnom gledaocu, odnosno čitaocu djela koje ona preporučuje. Kako nači dodirne tačke, dodirne vizuelne i govorne frekvencije između gledališta i svog kritičarskog posla, svoje objektivne kritičke svijesti i ocjene odnosnog djela. Kritika na televiziji je po pravilu obimom nevelika ali efikasna. Njoj nije uvijek potrebno, iako se to ponekad čini, da ulazi u razne filozofske sisteme misli, da se služi stranim riječima, obrtima i frazeologijom, da citira Sofokla, Platona, Eliota, Ničea, Njegoša ili Arhimeda i Pitagoru i druge bezgrešnike o kojima autor o čijoj se knjizi govori ponekad nije ni čuo niti ta knjiga ima neke značajnije veze sa time, več bi trebalo da ta kritika ukazuje na suštinu djela. Ova opaska ne bi morala da bude slučajna jer je televizija često podobna upravo za tu vrstu „intelektualne elokvencije”. Svaki medij ima svoje specifičnosti, pa i televizija. I ona je otvorena za sva djela, znači i za ona osrednje vrijednosti, kao što su za takva djela, uostalom, otvorene i tekuće izdavačke produkcije, I nije problem ove vrste kritike ni u tome što pretežno samo hvališe te osrednjosti, što o njima govore Ijudi koji imaju masu lijepih riječi i epitetskih sklopova, nego što često pri tome zaboravljamo upravo specifičnosti televizije i

81