РТВ Теорија и пракса

Televizija, uostalom, kao što je to davno rečeno, od sveta pravi jedno veliko selo, ali se, unutar jugoslovenske zajednice naroda i narodnosti, pokazuje kao močni povezujući faktor, kao činjenica od izuzetne političko-kulturne vrednosti. Ako je jugoslovenska kultura sačinjena od panorame različitih nacionalnih tradicija i izraza, unutar jugoslovenske zajednice onda je televizija svojim sadašnjim, a verujemo i budučim ustrojstvom sigurno jedna od najpogodnijih formi za njeno izražavanje, podatak o posebnostima, ali ne samo o prostom zbiru, nego i sintezi stvaralačkih kretanja na našem tlu. Bez obzira na vremensku i drugu ograničenost vlastite informacije, na niz paralelnih i svesno usmeravanih napora u pravcu suštinskijeg i dubljeg kontakta naših nacionalnih kultura, čije postojanje ne predstavlja samo faktor nacionalnog identiteta i samosvojnosti, nego, u oblasti kulture, bogatstvo i privilegiju televizija i dalje, u okviru svojih mogučnosti, a one nisu nikako male, mora, svesna svoje izuzetne odgovornosti, posmatrati vlastitu kulturnu politiku u našoj višenacionalnoj zajednici kao jedan od idejno-političkih i razvojno-programskih prioritetnih zadataka. Ona mora računati na to da je ogromna masa stanovništva njoj upučena kao osnovnom, ili ponekad i jedinom izvoru informacija i podataka. Onog trenutka kada zaboravi, ili izneveri ovu svoju ulogu, televizija praktično prestaje da funkcioniše kao jugoslovenski programski sistem i pretvara se u puku tehnološku mašineriju čija unutrašnja povezanost ne ide dalje od tehničkog paraderstva. Dosadašnja kulturna razmena na TV programu odvijala se na nekoliko načina. Najčešče kroz informacije i vesti o pojedinim kulturnim zbivanjima u republikama i pokrajinama, u redovnim emisijama tipa TV dnevnika, mada je više puta konstatovano da ovaj vid međusobnog informisanja ni izdaleka nije dovoljan i da ne odražava svo bogatstvo rezultata i kretanja u republikama i pokrajinama, odnosno kulturama naroda i narodnosti. Vest iz kulture obično je smeštena na sam kraj ovih emisija, pa, pod pritiskom drugih događaja, najčešče ispada iz programa, a u ovom pravcu, kako je u više navrata isticano, nije bilo dovoljno organizovane saradnje i kontinuiranih napora. Drugi, svakako efikasniji način sastojao se u dokumentarnom kazivan)u o stvaraocima ili poduhvatima u našim različitim sredinama. Te emisije su dugo vremena imale, na prostoru srpskohrvatskog jezika, ravnopravan turnus. Svaki od centara, do pre četiri-pet godina, imao je po jednu takvu emisiju mesečno u zajedničkom programu. Sa ekspanzijom programa ovaj odnos je izmenjen i sada pojedini studiji imaju različit broj emisija ove vrste u

84