РТВ Теорија и пракса

zajedničkoj šemi. Redovnije prisustvo TV Ljubljane i TV Skoplja registrovano je tek u poslednje dve-tri godine. Treći vid međusobnog informisanja sastojao se u prenosima iz pozorišta, ili prenosima zvanično značajnih kulturnih događaja, u emitovanju kinematografskih filmova, TV filmova ili TV drama, prenosa ili snimaka muzičkih festivala i slično. Osim toga povodom značajnih kulturnih događaja jugoslovenskog karaktera, kao što su Sterijino pozorje, FEST, Festival malih i eksperimentalnih scena itd., pravljene su hronike, bar za područje srpskohrvatskog jezika. Preduzimani su i zajednički poduhvati, pa je tako 1979. godine pokrenuta i specifična emisija Poznajemo li se dovoljno? koja se radi, svaki put u drugom centru, uz učešče sagovornika iz svih republika i pokrajina. U svemu tome više godina je bilo evidentno izostajanje iz zajednićke šeme, kad je reč o dokumentarnim emisijama iz kulture, centara kao što su Skoplje i Ljubljana, a nešto manje Priština. Trebalo je da prođe dosta dugo vreme pa da se shvati da problem prevođenja nije ni nepremostiv, ni tehnički komplikovan, kao što je pokazala zajednička emisija Poznajemo li se dovoljno? Svesni da u ovom kratkom izlaganju ne možemo podrobno analizirati sve forme međusobnog informisanja i razmene kulturnih vrednosti na televiziji, a još manje utvrditi dosadašnje nedostatke u oblasti slične programske saradnje, ili ukazati na još uvek nedovoljno iskorišćene mogučnosti, odlučili smo da, iz te složene problematike, izdvojimo nekoliko relativno bitnih akcenata i konstatacija. Bez obzira na dobru volju i svesno usmerene napore neposrednih urednika, kao i glavnih urednika osam naših TV centara, u poslednje vreme je došlo do izvesnih problema u ovoj oblasti koji su svakako, možda manje izraženi, postojali i ranije. Program se neprestano bogati i proširuje, na scenu stupaju centri koji iz godine u godinu pojačavaju proizvodnju i sve više traže prostor u zajedničkoj šemi za sadržaje iz kulture sa svojih područja, Paralelno sa ovom pojavom raste i svest o potrebi potpuno ravnopravne zastupljenosti TV centara sa jezičkim posebnostima, pa je u toj situaciji zajednička šema postala svakako pretesna. Broj emisija u zajedničkom programu se reducira po jednoj prilično slobodnoj proceni, ili nagodbi urednika, gde se uzima u obzir prvo proizvodna mogućnost pojedinih studija, a zatim procenjuje kulturno bogatstvo, odnosno siromaštvo pojedinih sredina. Sve želje naravno ne mogu biti ispunjene, vreme emitovanja TV programa se ne može beskrajno širiti, pa u raspravama o mogućem broju termina,

85