РТВ Теорија и пракса

jugoslavenskih razmjera događa za njene pojmove na periferiji - ona ga negira i nipodaštava. Ima dijelom istine u takvim mišljenjima, ali tu je riječ o onim razmaženim slojevima koji nisu ni potrebni na takvim radnim i osmišljenim skupovima bez ikakovih blještavih primjesa šminkerskih premijera ili uštogljenih koktela. Pitam se što je sa onih 150 000 stanovnika Novog Zagreba ćiji je Centar za kulturu upravo i organizirao spomenuti Tjedan, a koji sigurno u velikoj većini imaju u svojim stanovima televizijske prijemnike i kojima je upravo večernje gledanje TV programa (kao i većini stanovnika novih gradskih naselja) jedina zabava. Sto je sa njima, jesu li nezainteresirani, ili nisu bili dovoljno animirani, tj. nisu kod njih stvorene navike da u svom okrugu imaju Centar u koji mogu otiči, a da pri tome ne promijene dva autobusa ili tramvaja? Ima i u tome istine, no ipak sam najsklonija uvjerenju koje več dugi niz godina zastupam - a ovi događaji su samo njegova potvrda - da je televizija masovni medij, ali prije svega masovni kućni medij. Ljudi vole gledati televizijski program iz navike, ne zato što nešto moraju gledati, niti zato što ne bi imali druga, pametnija posla, nego zato što je televizor dio namještaja za koji se sjeda kao što se za stol sjeda uvijek na istu stolicu. To je atmosfera gledanja bez pažnje, pa i bez obaveze, nitko ga sutra neće „tuči” što je propustio neku važnu dramsku situaciju jer mu je baš tada zazvonio telefon, ili što nije vidjeo onu odličnu epizodu jer je otišao u kuhinju pomoči djetetu riješiti domači zadatak, ili... ta prestanimo se več jednom zanositi raznoraznim problematičnim rezultatima i anketama jer ništa za popularnost neke TV emisije i serije ne znači što je baš u to vrijeme najveći broj TV prijemnika bio uključen. Televizori su u večini kuča uključeni non-stop, ali čini se da se jedino TV dnevnici gledaju s puno pažnje i tišine. Ostalo je prema izboru i kučnoj atmosferi. Dakle, taj i takav gledalac naučen na opuštenost i prilikom gledanja najozbiljnije TV drame, nikakd se (vjerojatno) nije mogao pomiriti sa činjenicom da bi tu istu TV dramu trebao pogledati u takozvanom filmskom ambijentu, tj. u dvorani koja je poput kino dvorane, premda su u njoj bili poslagani TV prijemnici na kojima su se vrtile TV drame. Zašto bi on sad morao u stolcu, obučen i ozbiljan, dva sata pozorno gledati nešto što je godinu ili dvije prije toga vidio u mnogo opuštenijoj atmosferi? Zašto, to mu nitko nije objasnio, niti mu je mogao objasniti, tek pokušalo ih se privuči razgovorom, kao moči če diskutirati s autorima. Još jedan razlog više da ne dođu jer prosječnog TV gledaoca autori (ruku na srce) ne zanimaju, njega zanima program; da li ga je taj program informirao, oraspoložio, nečemu naučio, od nečega odvratio.

89