РТВ Теорија и пракса

Ovdje mu se ništa od toga nije nudilo osim razgovora i meditiranja na temu stvaranja i nastajanja TV drame, a to ga očigledno ni najmanje nije privuklo, nego je radije ostao kod kuče uz svoj upaljeni televizor i svoju standardnu TV gledateljsku ne(pažnju). Sjetih se upravo još jednog zgodnog dokaza o televiziji kao kučnom mediju; jeste li ikada primijetili da je izuzetno popularna neka žena među našim TV gledateljstvom. Možda i je, ali nikada onako kako su to uspijevali muškarci (voditelji, glumci, novinari, pjevači...). Znate zašto? - jer doma u kučnom ambijentu žene vode glavnu riječ, one odlučuju koji če se program gledati (izuzev sportskih srijeda za koje se većina muškog roda izborila), one biraju emisije i znaju njihova točna vremena početaka, one prepoznaju sudionike, one ustanovljuju promjene unutar kadrovskih službi televizijskih kuća, one na kraju krajeva biraju i kučne Ijubimce. Muškarci i umorniji i nezainteresiraniji i nemotiviraniji da se bore za tu vrstu kučnog primata dobročudno dopuštaju izbore, bez pogovora šuteči i gledajući „svoje” žene na TV ekranima bez komentara i giasnih oduševljavanja jer i tak i tak su na istom, a s malim tajnama cijeli program ima bar neke čari. No. vratimo se ozbiljnim temama, tj. „Tjednu domače TV drame”, koji se i unatoč nedolaska gledalaca održavao punih pet dana i na kojem su se mogle čuti vrlo zanimljive i za sve televizijske poslenike poučne diskusije. Več sam uvodni Bilten dao je naslutiti žestinu razgovora koji bi mogli biti vođeni ako bude dobre volje i pravih sugovornika. Tako je kritičar „Večernjih novosti” Dimitrije Pekič, citirajuči Andre Moroa koji je rekao da nijedno umetničko delo nije nastalo bez pravog umetnika i mislio pri tom upravo na sredstva masovnih komunikacija, naglasio da TV drama nije ni pozorište i ne mora čak da bude pisana literatura, ako tako sme da se kaže, ali po utisku koji posle nje ostaje ona treba da se realizuje kao visoka literarna vrednost Pred našim dramama, odnosno posle njih, često imamo utisak da smo bili pred pozornicom manjkova, literarnih, rediteljskih, glumačkih, da one, te TV drame, prosto nisu dostigle onaj „stepen civilizacije” koji je več odavno familijaran ostalom broju od sedam umjetnosti zaključuje Pekič. Branko Ivanda filmski i televizijski režiser, dakle podjednaki zaljubljenik i jednog i drugog posla, priznaje u istom Biltenu: - „Naš zanat postaje uzbudljiv jer je bliži nego ikada suštini, jeziku slika, procesu mišljenja. Mi više ne pravimo film, več ga živimo. Koliko traje isječak, toliko traje i naš rad. Mi živimo

90