РТВ Теорија и пракса

našao pogodnu materiju za ekranizaciju, nači i pred takvim djelom koje se ne može pretočiti u novi medij: lirska pjesma neče se moči preobraziti u televizijsku igru, jer nema ni osnovne pretpostavke za bilo kakvu dramsku kondenzaciju; lirska če se pjesma moči - na televiziji, na filmu nikako - predstaviti gledalištu kao recitacija, eventualno popračena glazbenom pratnjom i odgovarajučim vizualnim ugođajima, ali je televizija tu samo prijenosnik. Za pretežno lirski ili lirski-misaono obojenu pripovijest vrijedi isto što i za pjesmu, kao što je to, na primjer, pokazalo nekoliko neuspjelih (ali začudo tvrdokornih) pokušaja da se ekraniziraju pripovijetke Ive Andriča. Balada i epska pjesma več mogu biti dramatizirani pa dakle i ekranizirani, ali to više nije varijacija nego posve novo djelo sačinjeno po motivima balade ili epa. Pri prilagođavanju literarnog djela za ekran - onih djela, naravno, koja za to imaju osnovne uvjete: mogučnost dramske kondenzacije, sukob ličnosti ili elemente događaja (pa i elemente naracije) adaptator mora ponajprije na nekd način odrediti odnos književnog djela (zapravo njegove meta-književne materije) prema gledalištu, a to ni u kojem slučaju nije hermetizirani subjekt koji želi djelo samo „estetski” uživati: gledalište želi „doživjeti život”, ono zapravo, prihvaćajuči djelo, produžava svoje životno iskustvo. Takozvano masovno gledalište - čak i bez obzira na to od kakvih je subjekata sastavljeno s obzirom na njihovu obrazovnu razinu - neče doživljavajuči neki lik s ekrana reči: ovaj je glumac izvrsno interpretirao svoju ulogu, nego če doživjeti sdm lik, patiti ili se smijati s hkorn, ličnošču drame, a ne ulogom. Odraslo gledalište zapravo se mnogo ne razlikuje od djeteta ili „primitivca”, u načinu na koji ovi

24